Manastir

535 godina Cetinjskog manastira

Da nije bilo Cetinjskog manastira ne bi bilo ni Crne Gore, ne bi bilo ni crnogorske države

 

Piše: Prof. Predrag Vukić

Kao što je za monaha manastir središte vasione, jasle u kojima se rađa, kolijevka u kojoj se povija, Cetinjski manastir Rođenja Presvete Bogorodice je za Cetinje i Crnu Goru kolijevka, duhovno ognjište, duhovni epicentar oko koga se spleo poznati tok istorijskih događaja. Već od samog nastajanja, 1484. godine, manastir – kao sjedište Episkopije zetske, Mitropolije zetske,Mitropolije crnogorske i danas Mitropolije crnogorsko-primorske – bio je i ostao duhovni i nacionalni stub, središte i ognjište Crne Gore, kojem nije prekidan kontinuitet djelovanja iako je kroz istoriju prolazio kroz velika iskušenja i raspeća.

Cetinjski manastir, kao crkveni centar kroz stoljeća, ukrašen je velikim jerarsima i svetiteljima na čelu sa Svetim Petrom Cetinjskim. Cetinjska mitropolija kao Crkva Hristova ostala je u toku svojih gotovo osamsto godina vjerna Pravoslavnoj Crkvi i pravoživlju, apostolskoj vjeri Otaca jedinstvenih u pravoslavnoj vjeri – preko trona Pećkih patrijaraha srpskih koji je uvijek bio i ostao u zajednici sa svim Svetima Jedne Apostolske Crkve Hristove.

Cetinjski manastir – sa Ostroškim manastirom nesumnjivo jedan od najznamenitijih hramova u istoriji Crne Gore i širih srpskih i pravoslavnih duhovnih prostora – u istoriji Crne Gore, ali i širih geopolitičkih prostora zapadnog i centralnog Balkana, imao je veoma značajnu i višestruku ulogu.

Drevni manastir na Cetinju je sa svojim mitropolitima bio stoljećima predvodnik beskrompromisne borbe za odbranu pravoslavne vjere, kulture, i duhovnosti. Stiješnjen između papskog imperijalizma i turskog islamizma, Cetinjski manastir je istrajno odolijevao brojnim istorijskim burama i poharama, i uspješno izvršio svoju istorijsku misiju – pravoslavna vjera je opstala a s njom i kulturni i duhovni identitet naroda Crne Gore do naših dana.

Uporedo s tim, Cetinjski manastir je imao značajnu ulogu i u oblikovanju srpske narodnosne i državotvorne misli, ne samo na ovim prostorima, već mnogo šire.

Pjesnički rečeno, kao prvi prag Crne Gore, kao prva kuća Crne Gore, Cetinjski manastir je suštinski omogućio oblikovanje istorijskih procesa koji su doveli do stvaranja crnogorske države, koja se uspjela osloboditi otomanske vlasti, a potom počev od bitke na Krusima pa do oslobođenja Bara, Ulcinja i Nikšića, sedamdesetih godina XIX v. teritorijalno uvećavati i na kraju steći međunarodno priznanje sopstvene nezavisnosti na Berlinskom kongresu 1878.

Slobodno se može reći: da nije bilo Cetinjskog manastira ne bi bilo ni Crne Gore, ne bi bilo ni crnogorske države. Cetinjski manastir i njegovi mitropoliti bili su nosioci triju suštinskih istorijskih ideja na ovim prostorima, koje su djelimično realizovane nekad sa više nekad sa manje uspjeha, a neke od njih su i oživotvorene. Ta tri značajna vrednosna činioca bila su: pravoslavna duhovnost i beskompromisna borba za odbranu vjere praotaca, srpski integralizam i crnogorska državna misao.

 OSNIVANJE CETINJSKOG MANASTIRA

Nakon podizanja dvorca na Cetinju, Ivan Crnojević je dvije godine kasnije 1484. dovršio i svoju čuvenu zadužbinu – Cetinjski manastir, koji je posvetio Rođenju Presvete Bogorodice.

Izgradnja Cetinjskog manastira ima i svoju predistoriju. Po naređenju sultana Mehmeda II Osvajača, turske trupe okupirale su u toku 1480. Gornju Zetu. Nakon pada Gornje Zete, Ivan Crnojević je izbjegao u Veneciju, gdje je proveo dvije godine. Nažalost, svi Ivanovi pokušaji da zainteresuje Veneciju za svoj položaj i da od Mletačke vlade dobije pomoć za nastavak rata sa Turcima svršili su se neuspjehom. Mletačka vlada nije željela da nastavi tek završeni rat sa Turcima, budući da je u istom ratu Otomanskom carstvu ustupila Skadar i Lješ, i da se taj sukob završio turskom pobjedom. Kako i sam Ivan navodi u preambuli osnivačke povelje, on je posjetio rimokatolički samostan u mestu Loreto kod Ankone, u kome se u to vrijeme čuvao Nerukotvoreni obraz Majke Božje, velika svetinja hrišćanskog Istoka koju su krstaši 1204. godine, nakon pada Carigrada zaplijenili i odnijeli u Italiju. Kako i sam gospodar Ivan navodi, mnoga su se čudesa dešavala pred Nerukotvorenim obrazom, a nekima od njih je i on sam prisustvovao kao svjedok. On se zavjetovao pred licem Presvete Majke Božije da će, ako mu omogući da se ikada vrati u svoj zavičaj, izgraditi hram posvećen danu Njenog Rođenja. Svoj zavjet on je ubrzo i ispunio.

U dubrovačkom arhivu sačuvan je dokument prema kome je dubrovačko Vijeće umoljenih, aktom od 25. septembra 1483, odobrilo Ivanu Crnojeviću nabavku 2000 tigli (crjepova) koje su iskorišćene za izgradnju Cetinjskoga manastira. Drugih, nama dostupnih dokumenata o gradnji manastira na Cetinju nema.

Već 1485. bilo je u novi manastir preseljeno i sjedište Zetske mitropolije. Tako je Cetinje postalo i duhovno središte obnovljene Crnojevića države, Gornje Zete. S tim u vezi neophodno je napomenuti da je car Dušan 1346, na državnom saboru u Skoplju, Zetsku episkopiju uzdigao u rang Mitropolije, i da je njeno sjedište sve do početka XV vijeka bilo na Miholjskoj prevlaci. Kada su Mleci okupirali Kotor 1420, razorili su manastir Svetih Arhanđela, pa je sjedište Zetske eparhije izmješteno u manastir Svetog Marka u Budvi, potom, sredinom XV vijeka, u manastir Prečistu krajinsku u zaleđini Bara, zatim u Vranjinu, pa u crkvu Svetog Nikole na Obodu, da bi odmah nakon završetka izgradnje Cetinjskog manastira ono bilo izmješteno u njega. Već od 1500. godine Zetska mitropolija se imenuje kao Crnogorska mitropolija. Tako će Cetinjski manastir u neprekinutom istorijsko-pravnom kontinuitetu od 1485. godine pa do naših dana ostati sjedište Crnogorske, Cetinjske ili kasnije Crnogorsko-primorske mitropolije.

Kako je izgledao prvobitni Cetinjski manastir ne znamo. Prema skici osnove manastira, koju je izradio mletački inžinjer Đovani Fračesko Barbijeri 1692. godine, uoči rušenja manastira, može se približno rekonstruisati njegov izgled.

Cjelokupan manastir sa svim zdanjima je bio skromnih razmjera.

„Mali ali vrlo lijep“, kaže za cetinjski manastir mletački putopisac iz Kotora Marijan Bolica, koji je 1613. godine obišao Staru Crnu Goru kao i šire geografsko područje. Na osnovu sakupljenih činjenica na terenu, M. Bolica je objavio značajnu publikaciju „Opis skadarskog sandžakata“, koju je publikovao već 1614. godine. U ovoj publikaciji o Cetinju i Cetinjskom manastiru on ostavlja jedan skromni zapis, koji doslovno glasi: „Na Cetinju je knez Batrić Vlatkov, a ono ima 70 kuća i 170 vojnika. Cetinje je smješteno u vrlo plodnoj ravnici dugoj 4, a širokoj 2 milje (oko tri kilometara). Na jednom kraju ravnice, na četiri velika i dobro uređena izvora, čija je voda vrlo hladna, slavni gospodar i knez Ivan Crnojević izgradio je mali ali veoma lijep manastir za kaluđere reda Sv. Vasilija srpskog obreda. U njemu je rezidencija episkopa, živi u njemu 25 kaluđera a opslužuje ga još 40 drugih crkvenih ljudi i slugu. Taj prelat kao Mitropolit duhovni je vladar svih stanovnika Crne Gore i nad sobom priznaje samo vlast pećkog patrijarha“.

Prema M. Bolici Cetinjski manastir je 1613. godine imao brojno bratstvo koje se sastojalo od 25 monaha i 40 iskušenika i đaka. U razdoblju od izgradnje Cetinjskog manastira 1484. do rušenja istog na terenu Ćipura 1692. godine, nemamo drugi sačuvani i do sada publikovan (objavljen) podatak iz koga bismo saznali koliko je manastirsko monaško bratstvo bilo brojno i u nekim drugim istorijskim epohama.

U nauci nije rasvijetljeno pitanje da li je paraklis posvećen Apostolu Petru podigao Ivan Crnojević, ili je isti Ivan Crnojević zatekao kada je došao na Cetinjsko polje i potom ga uklopio u širi manastirski kompleks. Vrlo je moguće da je on ovaj paraklis zatekao i da je isti znatno stariji. Neophodno je napomenuti da se još od duboke starine pokraj Cetinjskog manastira o Petrovdanu, 12. jula svake godine održava crkveno-narodni sabor. Ovaj sabor nije samo vezan za kult Svetog Petra Cetinjskog (koji se inače praznuje 31. oktobra), već je vezan upravo za praznik Svetog apostola Petra (12. jul), kome je ovaj paraklis posvećen. Ostaci ovog paraklisa iskopani su 1986. godine za vrijeme arheoloških iskopavanja na Ćipuru gdje se nalazio prvobitni Cetinjski manastir. Vrlo je moguće da bi se nastanak Petrovdanskog crkveno-narodnog sabora mogao vezati upravo za ovaj paraklis. Inače, sam toponim Ćipur, na kome je Cetinjski manastir bio izgrađen, izvodi se iz grčkog kipurije što znači vrt – bašta (od κήπο, vrt). Zanimljivo je da se livada ispred Cetinjskog manastira i danas naziva Vladičina bašta, što je u stvari sinonim za mnogo stariji toponim Ćipur, koji se sačuvao sve do naših dana.

OSNIVAČKA POVELJA CETINJSKOG MANASTIRA GOSPODARA ZETE IVAN CRNOJEVIĆ OD 4. JANUARA 1485. GODINE

Gospodar Zete Ivan Crnojević odredio je poveljom od 4. januara 1485. godine granice zemljišnih posjeda Cetinjskog manastira. Kao zemaljski gospodar on se postarao da rezidentnom sjedištu Zetske mitropolije obezbijedi pristojan materijalni izvor izdržavanja. Tekst povelje Cetinjskog manastira sačuvan je u skraćenoj i u proširenoj formi. Prepis povelje unesen je u ljetopis Cetinjskog manastira 1747. godine, u kome su granice manastirskog imanja temeljnije i opširnije naznačene.

U uvodnom dijelu povelje Ivan Crnojević je objasnio razloge koji su ga motivisali da podigne manastir na Cetinju posvećen Rođenju Presvete Bogorodice.

U povelji se potom navode brojni toponimi i lokaliteti koje je Ivan Crnojević ustupio Cetinjskom manastiru u vlasništvo, a u pitanju je veći dio Cetinjskog polja i planina Lovćen. U istoj povelji je Ivan Crnojević ustupio Cetinjskom manastiru zemljišne posjede manastira Koma i Starčeve Gorice na Skadarskom jezeru. Dok je manastir Kom podigao Stefan Crnojević, Ivanov otac i gospodar Zete, manastir Starčeva Gorica posvećen Uspenju Presvete Bogorodice, pominje se još 1378. godine. Po svemu sudeći, podignut je u vrijeme Đurađa I Balšića, onovremenog gospodara Zete. Kako su prodorom Turaka u oblast Skadarskog jezera ovi manastiri opustjeli, Ivan Crnojević je njihove posjede ustupio Cetinjskom manastiru, ali uz napomenu da im se, u slučaju da u bližoj ili daljoj budućnosti budu oslobođeni, dati posjedi ponovo vrate.

U povelji se imenuju brojni toponimi, lokaliteti koji su ustupljeni manastiru Cetinjskom na korišćenje. Osim Cetinja i Lovćena navode se Dobro, Donje Dobro, Gornje Dobro, Strugari, Jablano itd. Manastiru Cetinjskom Ivan je ustupio jednu vodenicu na Vrelima, trideset perpera prihoda od soli kao i drva koje su stanovnici sela Vrela i Uganja kod Cetinja donosili o Božiću svake godine manastiru. U povelji zatim nailazimo na zapis: „Još priložih od dubrave koju posekosmo na Cetinju kako ide put od Cetinja k Vrtjeljci desnu stranu Đinova brda do naše granice da niko ništa ne smije taknut osim crkva. Još priložih na Cetinju komad zemlje pred crkvom od potoka kako teče potok u ponor i do puta koji ide k dvoru neka je crkvi zakipurije.“

Priloženo zemljište u Donjem Dobru bilo je ranije u vlasništu Ratka Ostojića, njegovog brata i njegovih sinovaca. S njima je Ivan izvršio zamjenu ustupajući im u susednom selu Začiru Ljubotinju „zemlju za zemlju, lozu za lozu, dub za dub“. Darovao im je jednu svoju vodenicu u Obodu, „koja je bila prema vodenici Komske crkve“.

Ivan je priložio manastiru i založenu zemlju, odnosno, zemlju koju su mu njeni vlasnici založili za pozajmljeni novac. Reč je o jednom stupu zemlje na Gornjem Dobro, „što je Đurađ Mrkšić založio Ivanu Crnojeviću za četrdeset perpera, i o stupu zemlje na Jablanu“, koju su Ostoja Rodosalić i Đurađ Mrkšić bili založili za osamdeset perpera. U vezi sa ovom u povelji je izričito naglašeno da i Mrkšić i Radosalić tu zemlju mogu dobiti za sebe ukoliko manastiru isplate novac koji su od Ivana Crnojevića primili, pod uslovom da tu zemlju ne mogu nikome drugom prodati ni darovati. Zemlju u Strugarima, Ivan je položio s tim „da stoje ondje kmeti crkovni koji će raditi crkvi“. Propisujući za njih uslove „i tako učinismo se kmeti koji se nasele na crkovne baštine za sve na dobro, za sve kmetove na dobro da ni jednoga danka gospodskog ne daju nikomu ni da im je voljan tako zapovjedati na rabotu čiju, osim crkva na rabotu svoju, a oni da su savršeni rabotnici crkovni“.
U proširenoj varijanti osnivačke povelje Ivana Crnojevića, pored temeljnog opisa granica priloženog imanja, nalazimo i nekoliko priloga kojih nema u skraćenom primjerku povelje. Od mnoštva tih pojedinosti navešćemo ovu. Naime, sa zemljišta koje je manastir izdavao „na dohodak“, manastiru je kako od sijena, tako i od žita pripadala „četvrta, a od laza sedma“. Ovakvi ekonomski i pravni podaci imaju tim veći značaj, što prošlost Crne Gore sa ekonomsko-pravnog stanovišta nije temeljnije proučena. U Ivanovoj povelji ima podataka koji mogu biti interesantni za pitanje privatnog vlasništva zemljom, i njegovog istorijskog razvoja kod nas. Na primjer iz povelje jasno proishodi da je u Crnoj Gori Ivanovog doba bilo zemljoradnika koji su imali svoj zemljišni posjed i koji su sa njim slobodno raspolagali. Ovo je u toliko interesantnije što pada u doba kada su vladari bili gospodari nad zemljom i nad ljudima, kada upravo ni vlastela nije potpuno slobodno raspolagala svojom zemljišnom imovinom.

U sporazumu sa zetskim mitropolitom Visarionom i episkopom Vavilom, a razumije se, i bratstvom manastira, Ivan osnivačkom poveljom određuje i način života u manastiru.

U završnom poglavlju osnivačke povelje, Ivan Crnojević anatemiše tradicionalnom kletvenom formulom, karakterističnom za sve srednjovekovne darovne povelje, svakoga ko bi makar i najmanji dio zemljišnog posjeda koji je pripao Cetinjskom manastiru pokušao nasilno da uzurpira i prisvoji za sebe:

„Onoga koga odredi Bog da poslije mene zapovijeda ovom zemljom, ili sin moj ili unuk moj, ili po Božjem dopuštenju, ko god od drugoga plemena ili naroda, najsrdačnije molim i zaklinjem, da ovo što priložih, uzakonih i potvrdih, ostane na vjekove netaknuto ovome svetome hramu Preslavne Majke Boga našega, kao što i ja ništa ne uzeh svetim crkvama, no koliko mogah priložih i potvrdih. Ako koga nauči sijač zlobe i naš protivnik đavo, da štogod oduzme od ovoga što smo zapisali, takav neka bude proklet od snažne desnice Vladike našega, Tvorca neba i zemlje i od sile Časnoga i Životvorećega Krsta, od 12 vrhovnih Apostola i od 70 ostalih i 318 nikejskih Svetih Otaca i od svijeh koji su od vjekova Bogu ugodili, i neka bude podoban Judi izdajniku i onijema koji rekoše: uzmite, uzmite, raspnite Ga, krv Njegova na nas i na đecu našu, i neka takvome Majka Božja bude suparnica na strašnome i nelicjemernome sudu“.

Svršetak povelje gospodar Ivan zaključuje tradicionalnom formulacijom: „U Hrista Boga blagovjerni i Bogom čuvani Gospodar zetski Ivan Crnojević“.

Gospodar Ivan se postarao i da posebnim zakonom reguliše status Cetinjske mitropolije. Želio je da imanja Cetinjske mitropolije zaštiti od uzurpatora pa je u cilju obezbjeđivanja imovinske sigurnosti Cetinjske mitropolije donio i Zakonik „Sud carski i patrijaršijski“. Istim zakonom Ivan uspostavlja i pravo azila pri Cetinjskoj mitropoliji, dajući za pravo svim nevoljnicima kojima je u opasnosti život da izbjegnu pod krov mitropolije i da pod zaštitom crkve i ubuduće ostanu.

Nasljednik Ivana Crnojevića, njegov najstariji sin Đurađ se u izuzetno teškim okolnostima u kojima se Gornja Zeta nalazila posvetio kulturnom i duhovnom uzdizanju. Upravo njegovim nastojanjem iz Venecije je 1493. g. nabavljena štamparija, koja je dopremljena na Riječki grad (Obod) u okolini Cetinja. Ista štamparija je potom prenesena na Cetinje. Radom štamparije rukovodio je jeromonah Makarije sa sedam pomoćnika. Zanimljivo je napomenuti da je Crnojevića štamparija bila ne samo prva štamparija u Južnih Slovena nego i prva državna štamparija u svijetu uopšte. Neophodno je napomenuti da je Johan Gutenberg 1455. izumio prvu savremenu štampariju, tako da do njenog uvođenja na prostoru Crne Gore nije prošlo ni punih 40 godina.

Jeromonah Makarije, koji je rukovodio Crnojevića štamparijom u Obodu i na Cetinju, sa svojim gospodarem Đurđem 1496. g. je napustio Gornju Zetu i otišao u Veneciju. Iz Venecije on će otići u kneževinu Vlašku, današnja Rumunija. U manastiru Dealu kod Trgovišta, prestonice Vlaške, on će (od 1507. do 1512) rukovoditi prvom rumunskom štamparijom, u kojoj će organizovati štampanje rumunskih bogoslužbenih knjiga na staroslovenskom jeziku. Prvu štampanu bogoslužbenu knjigu u Rumuniji Liturgijar štampao je 1507. g. upravo jeromonah Makarije. On se dakle s pravom može smatrati osnivačem štamparstva u Crnoj Gori i u Rumuniji. Potom će se u poznim godinama života povući na Svetu Goru. U arhivskim spisima imenuje se 1526. g. kao iguman manastira Hilandara. To je poslednji pomen jeromonaha Makarija. Na Hilandaru će se on, po svemu sudeći, i upokojiti.

U Crnojevića štampariji štampano je svega pet knjiga. Oktoih prvoglasnik je prva knjiga izašla u Crnojevića štampariji. Na njoj je rađeno godinu dana, a upisano je da je završena 4. januara 1494, ima 269 listova. Sačuvano je desetak primjeraka. Oktoih petoglasnik je druga knjiga iz Crnojevića štamparije, no nije u cjelini sačuvana. Psaltir sa posljedovanjem je treća po redu odštampana bogoslužbena knjiga, od koje je sačuvano svega nekoliko primjeraka. Ova knjiga je štampana na Cetinju. Štampanje je dovršeno 22. septembra 1495. g. Molitvoslov – Molitvenik ili Trebnik je četvrta knjiga iz Crnojevića štamparije i jedan njen primjerak je djelimično sačuvan u manastiru Svete Trojice kod Pljevalja. Četvorojevanđelje, peta knjiga ove štamparije, poznato je samo po prepisu iz 1548. g.

Đurađ Crnojević je bio veoma obrazovan čovjek koji je izuzetno cijenio knjigu. On je napisao predgovore i pogovore knjiga koje je izdala štamparija Crnojevića. Sastavio je i Pashaliju u Psaltiru s posljedovanjem, koji je dovršen 22. septembra 1495. Nakon odlaska kneza Đurđa Crnojevića iz Gornje Zete 1496. g, štamparija je prestala sa radom.

Kada je turski sultan uputio ultimatum knezu Đurđu Crnojeviću da mora napustiti Gornju Zetu u najkraćem mogućem roku, ovaj, znajući da nema alternative, jer se nije mogao oduprijeti nadmoćnoj turskoj sili, napustio je pred kraj 1496. g. Gornju Zetu, i sa svojom suprugom Elizabetom Erico, mletačkom princezom, preko Budve otišao u Veneciju u izgnanstvo. U Veneciji će 22. oktobra 1499. g. knez Đurađ napisati testament u kom će se osvrnuti i na Cetinjski manastir, budući da je napuštajući Gornju Zetu iz njega odnio neka dobra. Sada svojoj supruzi daje u zadatak da ista vrati: „Ali ako me zbog grjehova mojih smrt pretekne ne mogavši naknadno vlastoručno napisati drugi testament, tada hoću da radiš kao što ovaj testament određuje. Prvo, sve stvari Svete Marije sa Cetinja sa kojima smo pobjegli od Turaka hoću da vratiš Svetoj Gospođi sa Cetinja, kao dobra njenog vlasništva, što se obavezah zavjetom, pošto sam bio na mjestu koje ti znaš, ženo moja, gdje si mnoge suze prolila. Spomenute crkvene stvari sve ćeš ukupno dati, bilo da su od srebra, ili zlata, ili bakra, ili kositra, ili svilene, ili ikone, ili sveci, sa sudovima, zdjelama, kašikama, svaku stvar bilo imenovanu ili neimenovanu, sa pisanom dokumentacijom i pokućstvom, sve predaj crkvi Svete Gospođe iznad Cetine. Po ovome će ljudi saznati za pravu ljubav koju si nosila prema meni, kada budu vidjeli da ti dušu moju ljubiš i poslije smrti“. Da li je Elizabeta Erico postupila po oporuci kneza Đurđa Crnojevića nije poznato.

Krajem XV vijeka potpuno se urušila državna organizacija u Gornjoj Zeti. Poslednji Crnojevići napustili su Gornju Zetu. A pred najezdom Turaka narod iz okolnih porobljenih oblasti – iz Stare Srbije, Kosova i Metohije, Skadra i sliva rijeke Drima, Hercegovine i Bosne – sklanjao se u oblasti Gornje Zete, u nepristupačne brdske krajeve želeći da sačuva svoju vjeru i narodnost.