Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop i Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije, u subotu 9. avgusta 2025. godine, u navečerje praznika Svetih apostola i đakona Prohora, Nikanora, Timona i Parmena, u Manastiru Svetog velikomučenika Georgija – Dobrilovina, zamonašio je iskušenicu Biljanu Vračar, davši joj monaško ime Hristina po Svetoj velikomučenici Hristini.
U svom arhipastirskom slovu Mitropolit Metodije je kazao da smo svi dužni, po svojim moćima, ištući pomoć od Gospoda, gredeći putem koji nam je On pokazao i njime prvi prošao, pokazujući svojim primjerom da slijedimo i idemo tim putem.
„Pogotovo oni koji su se riješili na jedan intenzivniji način hrišćanskog života, u smislu da sve ono što se u ovom svijetu nudi, pa i ono što je Bogom blagosloveno, zbog ostvarenja intenzivnijeg odnosa i života u Hristu, oni koji kreću monaškim životom odlučuju se da se i toga liše i da žive posebnim načinom života koji im omogućava da što prisnije žive u zajednici sa Bogom. Život monaški nije bijeg od ovoga svijeta u smislu da ne bismo trpjeli nedaće koje nosi ovaj svijet i ovaj život u koji smo ušli, u maticu života u koji nas je Gospod, po svom promislu i prevječnom planu svom prije stvaranja svijeta, imao na umu sve ljude koji su ovdje prošli ovim zemaljskim šarom, uključujući svakog pojedinačno od nas i sve one koji će do Njegovog drugog dolaska da se rode i uđu u ovu maticu života“.
„Dakle, ne bježe monasi od onoga što ovaj život pred njih stavlja, idući u jedan komforniji prostor da bi tako sačuvani od nedaća ovog svijeta što lakše prošli do carstva nebeskog. Jer, ovaj put monaški, koji pojedini biraju da idu njime nije, kao što se nekima čini, lakši put u smislu izbjegavanja tih nedaća i okolnosti životnih koje svakodnevica nosi, nego je motiv odabira tog puta ljubav prema Hristu, ne kalkulantski, piljarski odnos kuda bi nam bilo lakše da se provučemo do svoga cilja. Nijedan put koji je hrišćanski istinski neće biti bez trnja, kamenja i bez strmog uspona, hodeći do carstva nebeskog. To nam je Hristos rekao i na tom putu, uzevši krst svoj na sebe, krst je nekad značio najveću sramotu i poniženje i najveće stradanja u to vrijeme kad je On to izgovarao svojim učenicima“, kazao je Vladika Metodije, podsjetivši da je u Rimskom carstvu ta imperija kažnjavala, one koje je htjela da umori najgorom smrću, metodom razapinjanja na krst.
„Uzimajući krst svoj na pleća svoja dobrovoljno znači biti spreman da raspnemo na tom putu sve svoje želje i sve prohtjeve koji nam se stavljaju i koje naša tjelesna i ljudska, pala priroda za kojim vapi i teži. Sve to podastiremo pod noge Hristove, ljubavi Njegove radi za sve ono što je On učinio za nas. U mjeri te svijesti koju imamo o onome šta je Bog učinio za nas ne možemo razmišljati o Njemu šta je On i ko je On, jer je On za nas, u smislu objašnjenja kao pojma, nedokučiv, ali znamo djelom onu ljubav koju je On za ovaj rod ljudski pokazao i šta je On za nas pretrpio. I najviše, ne samo čitajući i slušajući o Njemu, najviše molitvom Njemu ostvarujemo odnos u zajednici s Njim. I onda u toj tišini našeg odnosa, u klijeti našeg srca i naše duše kada Mu se molimo i kada u toj tišini osjećamo Njegovo prisustvo, ta tišina je jezik kojim Bog govori, ne buka i metež, ponajprije buka i metež naših misli i pomisli, ne samo ovih spoljašnjih zvukova, nekad i kad ovi spoljašnji zvukovi utihnu tek onda čujemo kolika je buka i metež u našem umu pomisli, misli, briga, tuge za onim što se desilo ranije, a zebnje i straha od onoga što nastupa u budćnosti koja dolazi“, besjedio je Njegovo Visokopreosveštenstvo.
Dodao je da je Hristos samo sada i u ovom trenutku, u trenutku kad se u klijeti svog srca sretnemo s Njim u molitvi i u tišini.
„Spolja to može da bude i buka, i vreva ovoga života, ali ako naučimo da osluškujemo Njegov glas duboko u nama i da Mu se obraćamo, tada ćemo naučiti da napravimo distancu od spoljašnjih okolnosti koje nam se dešavaju i puno jače osjećati Njega u dubini svoga srca, nego što preko svojih čula, to ne znači da ne registrujemo spoljašnje događaje, nego što ti događaji utiču na nas. Ima jedan kosmonaut, ovih dana, koji je rekaao, bivajući u nekoj kapsuli po 170 dana, otprilike pola godine, posmatrajući mjesto gdje živi čovječanstvo, ovu zemlju, u tolikom vremenu, imao je kad, napravio je i tu prostornu distancu i onda u jednom trenutku, a to je on izjavio kad se vratio na zemlju, rekao da je, u stvari, u jednom trenutku shvatio da sve oko čega se mi u ovom životu i na ovoj zemlji grabimo, sve kako smo organizovali svoj život ovdje, da je sve jedna velika laž i sve te berze, i ekonomije, sva ta uspješna mjesta i uspješan život, sva ta diplomatija i ratovi koji se vode u ovom svijetu, sve je to jedna ogromna laž. Uspio je da to sagleda tako što je napravio jednu vrstu distance od mjesta gdje se sve to dešava i u kojem je on bio, a nikad to nije uspio da sagleda. Pomogla mu je ta distanca“.
„A ona distanca na koju je svaki hrišćanin prizvan, ponajprije i, evo, večeras, naša sestra Hristina, koja je angelski lik na sebe uzela, mi smo obavezni da vjerom i molitvom se izdignemo ne samo do kapsule do koje je došao taj kosmonaut, posmatrajući zemlju, nego da se izdignemo u perspektivu neba, neba ne kao prostorne odrednice mjesta gdje treba, dokle treba dostići nekom kapsulom, nego stanja u kome treba da prebivamo u zajednici s Bogom. I ta vjera će nas izdići iznad ovog života, vreve i sagledaćemo u punom poimanju našeg života, svijeta oko nas, Hristovim očima ćemo sve sagledati iz te perspektive i tada će nam sve biti jasno kao i tom kosmonautu dijelom što je postalo jasno u toj kapsuli. Na to smo prizvani, jer molitva i vjera jedino nas mogu izdići iz ove doline plača, koja se zove zemlja i u kojoj smo svi, cjelokupno čovječanstvo izgubljeno u svojim željama, mislima, spiralama virtuelnog i nepostojećeg svijeta“, rekao je Arhiepisikop Metodije, poučavajući da se samo sada, ovdje, i u ovom trenutku, možemo sresti sa Hristom, a da su sve ostalo psihološka vremena kad sebe projektujemo u budućnost – sjutra ću se pomoliti, sjutra ću početi da postim.
„To ništa ne postoji, jer nam to niko nije garantovao, to je mentalna apstrakcija, može biti, a ne mora. Po tome što se često dešava da bude, mi sa sigurnošću podrazumjevamo da ćemo i sjutra imati to vrijeme, a jedini trenutak koji imamo to je sada. Kako se u njemu budemo opredjelili, to će nas opredjeliti za vječnost, jer je Gospod nama rekao: Nemojte planirati i misliti unaprijed, ne u smislu da ne treba tehnički da se brinemo o onome šta će biti sjutra, zanemarujemo svoje obaveze, ne u tom smislu, nego u smislu da stražimo nad sobom. Svaka misao koja nam dođe i koja nas odvlači iz ovog trenutka susreta sa Gospodom, a ovo je jedini trenutak koji imamo i ovo nam je najdragocjeniji trenutak u životu koji imamo, ne oni kojih se sjećamo u kojima nam se nešto lijepo desilo, to su tragovi i to je neko psihološko vrijeme. Jedini trenutak koji imamo to je sada. Zato nam je On rekao ne mislite i planirajte i brinite, jer nas to izvlači iz ovog trenutka, nego je rekao: Stražite, to znači stražite da nas ne bi nijedna misao iz ovog trenutka odvukla u neko psihološko vrijeme i virtuelni i nepostojeći svijet. Jer, u čemu te zateknem u tome ću ti suditi“.
„To je jedino što je dužna da uradi, ne samo sestra Hristina, kad su joj se predavale brojanice, dužna si da neprestano imaš u umu, u srcu i na svojim usnama da izgovaraš ime Hristovo i molitvu: Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj me grešnog. Zato što nas to uči trezvenoumlju, da nas molitva čuva u ovom trenutku u zajednici sa Bogom, a svaka druga misao, ko god se malo trudio a svi koji smo ovdje svi smo se, itekako, trudili oko toga jer ne bismo bili ovdje, na ovom činu, da prisustvujemo tome da nismo počeli makar prvi korak duhovnog života. Svi koji se molimo tom molitvom znamo kako nas pecaju misli, izvlače iz ovog trenutka i odnosa sa Bogom. Samo to ako naučimo, naučili smo najveću mudrost i filosofiju ovoga života, način na koji treba živjeti i proći kroz ovaj svijet i kroz ovaj privremeni život. Ako ga ovdje ne osjetimo, Hrista, duboko u svom srcu i ne ostvarimo, makar, dijelom ne započnemo taj život u Njemu, zasigurno da nećemo osjetiti ni tamo gdje se, možda, projektujemo da treba da dođemo, pa ćemo otpočeti da živimo tim načinom cijelog života“, kazao je Visokopreosvećeni Mitropolit, navodeći da je velika zamka demonska odlaganje da uradimo nešto što je korisno za našu dušu.
„Od ovog trenutka ne treba nikad da odustanemo, koliko god nam se dešavalo da nam se pomisli izvuku, da se, uvijek i iznova, vježbamo i vraćamo u ovaj trenutak, u duboki osjećaj prisustva Božjeg kroz izgovaranje Njegovog imena, ili u umu ili na usnama, kada smo sami što nam još bolje pomaže da očuvamo pažnju. Sestri našoj Hristini neka Sveta velikomučenica Hristina bude na pomoći na ovaj divni, blagosloveni put kojim je zakoračila. Ona se za njega pripremala dugo, svi mi sa svojim slabostima, nemoćima, na ovaj ili na onaj način, spotičemo se na tom putu, ali uopšte nije bitno koliko smo u njemu uspješni, u smislu kako nam to dobro ide, nego je najbitnije da nikad od tog puta ne odustanemo. Ako je potrebno, neka nas i smrt zatekne na tom putu, trudeći se da se popravimo i da budemo nešto, onda će nam Bog sve dati kao da smo stigli do željenog cilja. Vama Gospod da da i molitvu, i blagodat i pažnju i svim hrišćanima ovoga svijeta i zemaljskog šara da se otrijeznimo i da nas Gospod vjerom i molitvom i pažnjom izdigne iznad meteža ovoga svijeta, da u najboljem svjetlu istinski pojmimo sebe i svijet oko sebe, odnosno Hristovim očima da gledamo sve“, zaključio je Arhiepiskop i Mitropolit budimljansko-nikšićki G. Metodije.
