U Nedjelju Svih svetih, 7. juna 2026. godine, jeromonah Vasilije, iguman prevlački, načalstvovao je Svetom liturgijom u Manastiru Svetih arhangela Mihaila i Gavrila – Miholjskoj Prevlaci, uz sasluženje bratstve ove svete obitelji, u molitvenom prisustvu vjernog naroda.
„U ovu nedjelju mi slavimo plod Duha Svetoga, plod Crkve, plod silaska Hristovog na zemlju, Njegovog ovaploćenja, vaskrsenja i vaznesenja. Slavimo plod koji Crkva neprestano rađa kroz vjekove, od svoga postanka pa do današnjega dana. Na razne načine, u raznim okolnostima i događajima: neki kroz krv i stradanje, neki kroz odricanje od sebe, neki kroz smirenu poslušnost i odgovornost u svojim svakodnevnim poslovima u ovome svijetu, služeći Hristu i ispovjedajući Ga, kako u Jevanđelju bi rečeno: Ako priznate mene pred ljudima, priznaću i ja vas pred Ocem Nebeskim. A priznati Ga možemo ne samo riječima, i nije dovoljno samo riječima, samo pričati o Hristu, već i životom svojim“, poučio je sabrani vjerni narod jeromonah Vasilije, iguman prevlački.
Besjeda jeromonaha Vasilija, igumana manastira Miholjska Prevlaka
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Oci, braćo, sestre, deco, Hristos vaskrse!
Evo nas i u ovoj prvoj od tridesetak nedelja koje su označene kao nedelje po Pedesetnici, jer Crkva duboko shvata taj događaj — događaj Silaska Svetoga Duha i objave Svete Trojice, koji smo proslavili prošle nedelje.
A u ovu prvu nedelju posle toga praznika Crkva slavi spomen na sve svete, sve one koji su prosijali i dobili pečat svetiteljstva, koji iz Carstva nebeskog bodre nas ovde u borbi, kako oci kažu, vojujuću Crkvu. Ali jedna je Crkva zemlje i neba, jer je jedan Hristos, jedan Bog. Jedno je krštenje koje su primili svetitelji, isto ono koje smo i mi primili, a kroz krštenje smo primili Duha Svetoga, jer upravo niko ne može ni ispovediti Hrista, kako je Sveti apostol i jevanđelist Jovan Bogoslov blagovestio, osim Duhom Svetim.
I upravo u ovu nedelju mi slavimo plod Duha Svetoga, plod Crkve, plod silaska Hristovog na zemlju, Njegovog ovaploćenja, vaskrsenja i vaznesenja. Slavimo plod koji Crkva neprestano rađa kroz vekove, od svoga postanka pa do današnjega dana. Na razne načine, u raznim okolnostima i događajima: neki kroz krv i stradanje, neki kroz odricanje od sebe, neki kroz smirenu poslušnost i odgovornost u svojim svakodnevnim poslovima u ovome svetu, služeći Hristu i ispovedajući Ga, kako u Jevanđelju bi rečeno: „Ako priznate mene pred ljudima, priznaću i ja vas pred Ocem Nebeskim.“
A priznati Ga možemo ne samo rečima, i nije dovoljno samo rečima, samo pričati o Hristu, već i životom svojim. A životom svojim možemo priznati Hrista jedino ako smo molitveno duboko ukorenjeni u biću Božjem, ako naše misli stalno bivaju okrenute Bogu, ako smo spoznali svoju nemoć, ako Njega volimo iznad svega na ovome svetu.
Kao što i odmah Gospod reče: „Ko voli više oca ili majku, ili braću, ili sestre, ili ženu, ili decu, ili bilo šta na ovome svetu više nego mene, nije mene dostojan.“ Što ne znači, i nikako Gospod nije želeo time da kaže, da ne treba da volimo sve ljude, a kamoli one najbliže, kroz koje nam je dat život i sa kojima smo se u ovome životu povezali da se zajedno spasavamo i prinosimo Hristu.
Ali ta ljubav može biti iskrena, potpuna i besmrtna jedino ako je ukorenjena u besmrtnom i istinitom Bogu. I ako Njega nemamo za osnovu svoje ljubavi, onda nećemo moći voleti ni tvar Božju. Zato je Gospod ovako drastično rekao, da bi nam se te reči ukorenile u um, da bismo shvatili važnost te ljubavi — ljubavi kojom je sve stvoreno i koja ovaj svet drži.
I zato nam Gospod govori: „Poslednji će biti prvi, a prvi poslednji.“ Stavlja nam do znanja da treba da živimo smireno i neprimetno, bez nekog isticanja svoje svetosti, jer ko ističe svoju pobožnost i svetost, svakako je daleko od toga. Smireno, kroz trpljenje, kroz nošenje svoga krsta, kako je takođe Gospod u ovom Jevanđelju rekao, jer bez krsta nema ni spasenja, nema Duha Svetoga, nema svetosti.
Gospod je na Krstu stradao, i mi treba svoj krst da ponesemo i svoje stradanje, ali i svako odricanje radi Gospoda. Svaka odluka koju donesemo da bude prožeta krstom, da bude prožeta Jevanđeljem. Svaki naš životni korak da bude korak ka Carstvu nebeskom, a svaki korak ka Carstvu nebeskom jeste po jedan krst koji čovek nosi na svojim plećima.
I time da i mi idemo putem svetosti, jer nije svetitelj samo onaj koji sija u svetlosti nebeskoj, već i onaj pokajnik koji, posle mnogih grehova, smogne snage da krene ka Gospodu, imajući veru u Njegovu ljubav i praštanje; onaj trudbenik koji, trpeći nepravdu, opet ne osuđuje, nego se Gospodu moli da On iznese pravdu na sudu.
Oni roditelji koji stradaju za svoju decu, i ona deca koja ljubavlju Božjom ne podležu duhu ovoga sveta i raznim modama koje se nude svuda oko nas — svi su oni na putu svetiteljstva, tiho i neprimetno, ali Bogu znano i Bogu poznato.
Da krenemo i mi tim putem, kajući se i ispovedajući Bogu, srcima svojim, svoju nemoć, ali i verujući da je Božja sila jača od svakog greha i od svakoga zla, i oko nas i u nama.
I da tako, idući kroz ovaj život, srcima svojim slavimo besmrtnog i veličanstvenog Boga našeg, ovaploćenog Gospoda Isusa Hrista, Kome neka je slava sa Ocem i Duhom Svetim u vekove vekova. Amin.
Hristos vaskrse!
Izvor: Miholjska Prevlaka
Foto: Arhiva
