Svetom liturgijom u Hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici, danas, 16. avgusta, predstojao je starješina hrama protojerej Nikola Pejović uz sasluženje protojereja-stavrofora: Dalibora Milakovića i Igora Balabana, protojereja Miladina Kneževića, kao i đakona Vedrana Grmuše.
Prije pristupanja svetoj tajni pričešća sabranima se obratio otac Nikola Pejović koji je, tumačeći jevanđelsku priču o nemilosrdnom slugi, ukazao na tajnu praštanja kao jedan od temelja hrišćanskog života, ali i kao neophodan uslov da čovjek i sam postane pričasnik Božije milosti i blagodati.
Naglasio je da riječ Hristova nikada ne pripada samo jednom istorijskom trenutku, niti je upućena isključivo učenicima koji su je neposredno slušali. S tim u vezi kazao je da je Jevanđelje vječno živa riječ Božija koja se neprestano obraća svakom čovjeku i priziva ga da ono što čuje pretoči u vlastiti život.
Govoreći o jevanđelskoj priči o slugi kojem gospodar oprašta veliki dug, ali koji potom nije spreman da pokaže istu milost prema svome dužniku, otac Nikola je ukazao da Gospod pred čovjeka postavlja jedno od najdubljih mjerila njegovog duhovnog života.
«Ni post, ni molitva, ni forma spoljašnje pobožnosti ne mogu biti odvojeni od spremnosti da oprostimo onome ko nam je sagriješio. Ako ne oprostite sagrešenja vašeg brata i vašeg bližnjeg, ni Bog neće vama oprostiti“, podsjetio je prota Nikola, naglašavajući da se upravo u sposobnosti praštanja otkriva stvarna mjera naše vjere:
„Temelj naše vjere, našeg posta, naše molitve, naše pobožnosti i mjera te naše vjere jeste mjera spremnosti da oprostimo bližnjem svom. Oprostiti, to je mnogo duboka riječ. Ona se na grčkom kaže ‘sinhoro’, a to znači: ‘horos’ je prostor. Oprostiti nekome znači dati mu prostor u svome srcu, otvoriti svoje srce i prostor svoga srca i svoje duše. Da se taj naš brat sa svim svojim slabostima, nemoćima useli u naše srce. I zato je oproštaj uslov i da Bog nama oprosti, ali i da nispošlje blagodat Duha Svetoga u to naše srce, u kome zajedno sa našim bratom stanuje i Bog.“
Jevanđelska priča o oproštenom dugu zato je, kako je kazao, naročito značajna na početku Bogorodičinog post, jer se posni podvig ne iscrpljuje u uzdržanju od hrane, već treba da vodi preobražaju srca, pomirenju sa bližnjima i otkrivanju milosti Oca nebeskoga:
«I zato je ova Jevanđelska priča jedan dobar temelj i za ove posne dane. Da oprostimo jedni drugima, da u tom oproštaju vidimo milost Oca našega Nebeskoga, vidimo dom Očev, Oca nebeskoga koji je ispunjen ljubavlju, koji je ispunjen radošću, koji je ispunjen spremnošću da nas uvijek, kada smo mi za to spremni, prigrli i da nas nastani i da nam napravi prostor u srcu svome i u carstvu nebeskome. Tako i mi da pravimo prostor za naše bližnje, da oprostimo jedni drugima i da tako, opraštajući jedni drugima, pomireni jedni sa drugima, prinesemo i ovu beskrvnu žrtvu, prinesemo i molitvu, prinesemo i vapaj Gospodu Bogu da i nas pomiluje, da i nama oprosti i da i nama daruje blagoslov svoj.“
Prota Nikola je podsjetio na činjenicu da je istinsko praštanje jedan od najtežih podviga čovjekovog srca. Mnogo je lakše, kazao je, govoriti o praštanju nego zaista razbiti u sebi „ljušturu“ povrijeđenosti, gnjeva i samoopravdanja. Čovjek se često zatvara u uvjerenje da je isključivo on u pravu, čuvajući tako svoju povrijeđenost, ali istovremeno zatvarajući srce i za bližnjega i za Božiju blagodat.
„Jer sve dok ne oprostimo, a to je jako teško, nije to nimalo jednostavno — lako je to izgovoriti, ali je jako teško — dok to ne učinimo, dok ne razbijemo tu ljušturu svoje ljutnje, svoga gnjeva, svoje samodovoljnosti, svoje potrebe da neprekidno ostajemo u tom stanju gdje kažemo i opravdavamo se: ‘Ja sam u pravu, to je tako trebalo, nije smio to da mi uradi, nisam mogao da mu to dozvolim…’ Dok god ima ta ljuštura, dok se to ne razbije i dok ne otvorimo prostor za bližnjega, nećemo otvoriti prostor ni za blagodat Božju.“
Zaključujući svoje pastirsko slovo riječima: „Bog neka vas sve blagoslovi“, prota Nikola Pejović još jednom je podsjetio da istinski post započinje u čovjekovom srcu — tamo gdje se, kroz pokajanje, praštanje i ljubav, ruše zidovi koji nas odvajaju jedne od drugih i otvara prostor za bližnjega, a samim tim i za blagodat Božiju.
Tekst, foto: Boris Musić
