Na nedjeljni dan kada naša Sveta crkva proslavlja Sv. muč.Mirona i Patrokla, služena je Sveta liturgija u podgoričkom Hramu Svetog velikomučenika Đorđa.
Svetim evharistijskim sabranjem načalstvovao je protojerej Jovan Radović, uz sasluženje protojereja-stavrofora Mirčete Šljivančanina, starešine ovog drevnog hrama, protojereja-stavrofora Gojka Perovića arhijerejskog nam,esnika podgoričko-kolašinskog, protojereja-stavrofora Milete Kljajevića, protojereja Blaža Božovića, đakona Luke Pavićevića i uz molitveno učešće prote Miluna Femića.
Na liturgijske vozglase odgovarali su pojci hrama pod Goricom.
Nakon pročitanog jevanđelskog začala, poučnom besjedom sabranima se obratio načalstvujući sveštenoslužitelj.
„Crkva je odredila da se svake godine čita ova čudesna priča, koju je Gospod izgovorio, obraćajući se starješinama jevrejskim i narodnim u jerusalimskom hramu, kada su ga pitali: kakvom vlašću ti činiš to što činiš I Gospod im ispriča priču, i njima danas i kroz sve vijekove, pokoljenja i generacije. Pa i nama danas, Gospod isto tako priča ovu priču, da je i mi shvatimo, razumijemo i primjenimo na svoj život. Gospod pominje čovjeka domaćina (misli na Boga), koji je posadio vinograd, ogradio ga plotom, u njemu iskopao pivnicu, kulu – sve dao što je neophodno i što je potrebno za funkcionisanje vinograda; predao ga vinogradarima i kaže se, posle toga – otide“, besjedio je prota Jovan.
Posle određenog vremena posla sluge svoje da obiđu vinograd i vinogradare i da prime od roda vinogradskoga, što je potpuno prirodno i normalno, da oni koji obrađuju, daju i domaćinu. Međutim, ovi nemajući ploda u vinogradu i ne baveći se vinogradom, oni sve te izaslanike od domaćina prebiše, pretukoše, kamenjem zasuše, a neke ubiše i mnoge druge kroz istoriju, koji su dolazili da opominju jevrejski narod, i da ga vraćaju vjeri u Boga i u zajednici sa Bogom. Naime, oni živeći u grijehu – potpuno se udaljivši od lica Božija – nisu mogli da podnesu što su proroci Božiji kroz istoriju kritikovali predstavnike i vođe jevrejskoga naroda (ove vinogradare).
„Kada je sve bilo bezuspješno, posla domaćin sina svojega, pomislivši u sebi, zastidjeće se sina mojega i daće mu ono što mu pripada. Međutim, oni budući dugo godina i vjekova naviknuti na takav način i odnos prema Bogu, ne da se nisu zastidjeli sina, nego su ga čak izveli iz vinograda i ubili ga; među sobom razgovarajući: – Hajte da ga ubijemo, da prisvojimo nasledstvo Njegovo. Ovdje Gospod ispriča ovu priču i ovdje misli na sebe. On je taj Sin gospodarev, koga su Jevreji izveli iz vinograda, iz grada Jerusalima na Golgotu, mjesto Lobanje i tamo su ga ubili, razapeli na krst, prikovali. Međutim, sve je to bilo od Gospoda i divno je u očima našim, kao što kaže psalmopojac, David“, kazao je o. Jovan.
I Gospod završava priču riječima da kamen koji odbaciše zidari, On postade glava od ugla – i Hristos Gospod je taj krajeugaoni kamen, svi znamo da je taj kamen najjači koji građevinu spaja (jedan zid sa drugim zidom). A simbolički, Hristos ovdje predstavlja krajeugaoni kamen između starozavjetnog i novovozavjetnog vinograda.
„Crkva je zapravo hrišćanska Crkva, taj novi vinograd; jer jevrejski narod, budući potpuno neposlušan i na kraju, ubivši svoga Stvoritelja. Sazdatelja i Spasitelja je prestao da bude Božiji, izabrani narod. Prognavši Boga iz svoga života; šta je mogao drugo da očekuje, nego strašni onaj događaj, zapisan 71. god. hrišćanske ere, kada je Tit, rimski vojskovođa, ušao na sam dan Pashe u grad Jerusalim, u kome se u to vrijeme nalazilo dva miliona Jevreja, po Josifu Flaviju, velikom judejskom istoričaru. I onda su oni pobijeni, u jednu krv, da je toliko bilo krvi po ulicama Jerusalima, da je gasila požare koji su palili ti rimski vojnici. Tog dana, kaže se, da je ubijeno 500.000 hiljada ljudi, žena i djece a 95.000 je odvedeno u Rim, da bude u cirkusima bačeno ili prodato, za basnoslovne novce, kao sluge drugim ljudima. Tog dana je Jerusalim srušen i Jevreji su se poskitali po cijelom svijetu; a Gospod je čekao njihovo pokajanje 40 god“, podsjetio je protojerej Jovan Radović.
Mi smo novozavjetna Crkva, novozavjetni vinograd i mi, kako je naglasio, živimo, između straha i nade, da se ne pogordimo zato što smo kršteni i zato što pripadamo Crkvi Hristovoj; jer ne znamo hoćemo li se spasiti.
„Svima nam je spasenje Gospod Hristos prinio i donio na tacni, stavio ispred nas svojom smrću, Vaskrsenjem, osnovavši Crkvu svoju izvan koje nema spasenja. Zato mi dolazimo u crkvu da bismo bili spašeni, bili u zajednici sa Bogom; jer sve ono što nam Crkva nudi od pokajanja do posta i molitve, ispovijesti – svih svetih tajni, vrlina koje se krunišu u Svetoj tajni pričešća, to je najtješnja zajednica koju imamo sa Gospodom našim Isusom Hristom. Potrudimo se i mi da prinesemo plodove dostojne pokajanja i dostojne života po Hristu, da ne budemo i mi prezreni i odbačeni, kao što su bili prvi vinogradari u istoriji svijeta“, poručio je načalstvujući sveštenoslužitelj, prota Radović.
Nakon primanja Svete tajne pričešća, zajedničarenje sveštenoslužitelja i parohijana, nastavljeno je u Svetogeorgijevskom domu, uz trpezu ljubavi za koju se pobrinuo brat Gavro Dedić sa svojom suprugom Milankom, povodom rođenja sina Luke.
Praznično veselje pojanjem duhovnih pesama, uveličala je pojac Ksenija Vešović, kao i guslar Damjan Vojvodić, učenik Pravoslavne Gimnazije „Sveti Sava“.
Elza Bibić
Foto/video: Darko Radunović
