U petnaestu nedjelju po Pedesetnici, kada naša Sveta crkva proslavlja Sabor srpskih prosvetitelja i učitelja i Svete mučenike jasenovačke, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici služena je Sveta liturgija. Praznično sabranje proteklo je u znaku jevanđelskog poziva na ljubav prema Bogu i bližnjima, uz molitveno sjećanje na svete učitelje vjere i stradalnike koji su svoju vjernost Hristu posvjedočili mučeničkim vijencem.
Svetom službom Božijom načalstvovao je protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, uz sasluženje protojereja-stavrofora Igora Balabana, protojereja Miladina Kneževića i Branka Vujačića, kao i đakona Vedrana Grmuše.
U evharistijsko sabranju učešća su uzeli i sveštenoslužitelji koji se ovih dana nalaze u posjeti svetinjama Mitropolije crnogorsko-primorske: protojerej-stavrofor Aleksandar Vlajković, starješina i paroh Sabornog hrama Svetog Save u Bostonu, koji pripada Istočnoameričkoj eparhiji Srpske pravoslavne crkve; protosinđel Nektarije (Tešanović), klirik Istočnoameričke eparhije pri misiji Svetog Ćirila i Metodija u Konektikatu; protojerej-stavrofor Robert Arida, klirik Pravoslavne crkve u Americi iz Bostona; i jerej Aleksandar Jurjevič Ivanov, nastojatelj Hrama Svetog sveštenomučenika Haralampija u sanktpeterburškom naselju Kovaljevo.
Nakon pročitanog začala iz Svetog jevanđelja, sabranima se obratio protojerej-stavrofor Igor Balaban, koji je besjedu posvetio dvijema najvećim zapovijestima — ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjem, naglasivši njihovu neraskidivu povezanost.
Ukazujući na to da se istinitost naše ljubavi prema Ocu našem nebeskom zapravo ogleda u odnosu prema ljudima koje svakodnevno susrećemo, otac Igor je poručio: „Kako da ljubimo Oca svoga nebeskoga ako mrzimo jedni na druge? Možemo, i to je potpuno normalno i ljudski, da se ne slažemo sa svim što naš brat ili sestra radi i da ne kažemo: ‘Amin, bravo ti ga, odlično, to ti je baš dobro što si uradio.’ Nije to ljubav. Možemo da kritikujemo. Možemo da, ali bez mržnje da to radimo, da radimo to bez zavisti.”
Razvijajući ovu misao, prota Igor je upozorio na unutrašnju problematiku koju rađaju zavist, zamjeranje i želja za osvetom. Podsjetio je i na borbu Svetog Petra Cetinjskog protiv osvete i odmazde, pozivajući na preispitivanje sopstvenog srca i prepoznavanje svega onoga što udaljava od jevanđelske ljubavi. Otac Igor je pritom naglasio da uzrastanje u ljubavi zahtijeva istrajnost, smirenje i svijest o sopstvenim slabostima:
„Ali kao i u svakoj ljubavi, ljubav je proces, a ne trenutak. Ljubav se izgrađuje, uvećava se, umnožava se. Ne može da se potroši, ali može da se uvećava. E, tako i mi ljubimo Boga, ljubimo bližnje svoje, idemo korak po korak. Ne možemo mi odmah u srce svoje i u grudi svoje da primimo sve ljude ovoga svijeta. Znamo svako od nas koliko je slab i znamo svi zajedno koliko smo slabi.”
Put tog uzrastanja, objasnio je, započinje ispravljanjem sopstvenog života. Hrišćanin je pozvan da na mjestu na kojem se nalazi svjedoči ljubav Božiju, kako bi drugi u njegovom životu prepoznali mir i vrlinu i sami poželjeli da krenu tim putem.
Osvrćući se na stradanje Svetih mučenika jasenovačkih, otac Igor je govorio o teškim pitanjima koja pred čovjeka postavljaju razmjere ljudskog zla. Odgovor na ta pitanja, istakao je, otkriva se u Hristovom obećanju da progonjeni nijesu ostavljeni, već da Gospod obećava i daje čvrsto pouzdanje kroz nadu i Njegovo staranje o svakoj duši:
„Svi oni su, ostavljajući svoj dom gdje im je bila đedovina, svi oni su ostavili taj dom, ali su se nastanili u postojanom, tvrdome gradu. U gradu u kojem ne može više nijedna bezumna vlast ili neki bezumni pojedinac da ikome naudi, jer tamo caruje sam Gospod. U tome gradu, u nebeskome Jerusalimu, samo On caruje i samo se Njegova pravda i samo se Njegov zakon poštuje.”
U tom nebeskom gradu, kazao je, prebivaju i Jasenovački i Momišićki mučenici, zajedno sa svim svetim stradalnicima koje Crkva proslavlja. Njihovo ispovijedanje vjere i vjernost Gospodu jesu postojan temelj molitvenog pamćenja, koje čuva istinu o stradanju i istovremeno poziva na oslobađanje od mržnje.
Govoreći o hrišćanskoj odgovornosti pred tim pamćenjem, prota Igor je istakao: „E tako da nam da Gospod, iako je to bilo mnogo bliže i mnogo nam je svježije, da da Gospod da ne gajimo mržnju ni prema kome, nego da se dostojanstveno, sa ljubavlju, sa molitvom sjećamo i Jasenovačkih i Prebilovačkih i Glinskih i Jadovinskih i Momišićkih i mnogih drugih mučenika koji dadoše glave svoje samo zato što su bili pogrešne vjere i pogrešne nacije, u ovom slučaju pravoslavne vjere i pripadnici srpskog naroda.”
Riječima o vjeri i naciji koje su progonitelji smatrali pogrešnim, on je ukazao na bezumlje mržnje zbog koje su nevini stradali. Ipak njihova žrtva i njihov život u Hristu svjedoče da prolaznost ovoga svijeta nema posljednju riječ nad čovjekom.
U završnom dijelu besjede otac Igor je podsjetio da hrišćanski poziv podrazumijeva služenje drugima, u svakom zanimanju i na svakom mjestu odgovornosti: „Naravno, sluga se može biti i ako si u ovome svijetu na nekoj poziciji. Sluga se može biti i ako si predsjednik drugima. Ako služiš ispravno i ako služiš pravedno, sluga se može biti i kad si učitelj i profesor i nastavnik. Sluga se može biti i kad si ljekar. Sluga se može biti i kad si taksista. Sluga se može biti i kad radiš bilo koji drugi posao tako što ćeš njegovati u sebi ove dvije zapovijesti i ove dvije ljubavi o kojima Gospod govori. Da ljubiš Gospoda Boga svoga i da ljubiš bližnjega svoga.”
Besjedu je zaključio molitvom da Gospod takvom ljubavlju ukrasi naša srca i duše i daruje nam snagu da kroz ovaj trenutno, prolazni život hodimo ljubeći Njega i svoje bližnje, kako bismo postali dostojni žitelji vječnoga života i nebeskog grada u kojem caruje Bog — Otac, Sin i Duh Sveti.
Na kraju Svete službe Božije, kao i u svim drugim hramovima naše Mitropolije, prelomljen je slavski kolač u čast i spomen Svetih novomučenika jasenovačkih.
Tekst, foto: Boris Musić
