U nedjelju, 21. oktobra 2018. godine, 21. sedmice po Pedesetnici, odslužena je Sveta Liturgija u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.
Ovim evharistijskim sabranjem načalstvovao je protojerej – stavrofor Dalibor Milaković, uz sasluženje protojerejâ-stavroforâ : Dragana Mitrovića, kao i protojerejâ : Miladina Kneževića, Branka Vujačića i đakona Leke Vujisića.
Svima sabranima, svom vjernom narodu koji se stekao u ovaj Sveti hram i toržestveno proslavio nedjeljni praznični dan – mali Vaskrs, obratio se pastirskim slovom, načalstvujući protojerej-stavrofor Dalibor Milaković.
Otac Dalibor je u svom pastirskom obraćanju govorio o značaju pročitane jevanđelske priče, kao i o značaju upodobljavanja Gospodu Isusu Hristu, u svemu pa i u stradanju, ali i vaskrsenju :
“Svi se u Hrista oblačimo, pa i one riječi koje izgovaramo na krštenju : “Vi koji se u Hrista krstiste u Hrista se obukoste.”
I cijeli naš život na zemlji jeste umiranje i vaskrsenje – saraspinjanje sa Hristom, a na to nas i Gospod poziva.”
U daljem obraćanju, otac Dalibor se dotakao i mislene borbe, borbe sa pomislima, koju vodi svaki čovjek, poručujući pritom da će nam život biti onakav kakve su nam i misli, bufući da sve od misli i počinje, od njih se po njegovim riječima svako djelo i začinje :
“I naše misli koje u našim srcima obitavaju, cijeli naš život se borimo sa sopstvenim mislima.
I demon nas preko naših misli, ometa u našem životu.
Te misli koje u svojem biću nosimo, treba da budu misli sa Hristom, treba Hristos da živi u našim mislima, u našem srcu.
Starac Jefrem iz Arizone je rekao : Kada dođe pomisao demonska na čovjeka, ako je čovjek odmah odbaci od sebe, onda je ona kao mali mrav i tada se zadobija smirenje.
Međutim, ako li čovjek tu demonsku pomisao ne prepozna, pa prihvati i primi tu demonsku pomisao, tada se u srce useljava gordost, a ta pomisao od mrava postaje lav koji proždire.
Kakve su nam misli takav nam je i život – to Gospod hoće da kaže u današnjem Jevanđelju.” – poručio je on.
Naposlijetku, na kraju svog obraćanja, otac Dalibor je govorio o tri čovjeka koji žive u nama, te da je najviši stupanj, onaj na koji smo pozvani i prizvani upravo stupanj novozavjetnog čovjeka, koji je čovjek praštanja i ljubavi :
“Pa i sveti oci govore, da čovjek cijeli svoj život dok ga živi na Zemlji – on neprestano bori se.
Bori se čovjek sam sa sobom, bori se sa svojim mislima.
Zato, prvi čovjek koji u nama živi je paganski čovjek – to je čovjek koji ne vjeruje. To je onaj čovjek koga loše misli ovoga svijeta obuzmu, to su misli gordosti, zavisti, mržnje prema svojoj braći. A iz toga izlaze najgore moguće slabosti.
Drugi stepen našeg bića jeste starozavjetni čovjek. Oko za oko, zub za zub.
Vratiti istom mjerom.
A treći čovjek, onaj koji treba da zaživi u nama jeste novozavjetni čovjek. To je čovjek koji oprašta, koji voli bližnjega svoga, ljude oko sebe i koji ima Hrista u sebi.
Takav čovjek treba da bude i da kao takvi živimo naš život ovdje na Zemlji.” – zaključio je otac Dalibor.
