Piše: dr Batrić Babović
Posvećeno godišnjici upokojenja mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića
Prvi put pišem uoči Petkovdana. Misli naviru, sjećanja se talasaju kao plima na bistrom vidiku plavog mora. Pogled na pučinu koju vidim upućuje mi u misaone prozore onaj upitnik iz koga nikako da izrone čovjek i tvarca ljudskog smisla i postojanja. Tajnovidac je rodio Jasnovidca i pitanje kako li je tamo gdje ga ne vidimo a znamo da je tu, u naručju Božjem, Onaj izdanak Radovića koji je vaskrsao Crnu Goru? Moračnik Svetigore ili Svetigorski Živonosnik koji sad iz blizine Gospodnje brani i napaja mir i nepokolebljivost svijeta, čovjeka i svetih božjih crkava.
Nije slučajno arhimandrit Rafael Karelin zapisao da je od Blagovijesti do Božića punih devet mjeseci zemnoga kalendara. Čitaocu obično promiču neupadljive rečenice i jasni znakovi pored puta, pa onda ovakve stihire velikih duhovnika proiznesu duboku potrebu za neizrecivim razmišljanjem nad tajnama vremena i vječnosti.
Od tog Božića 1938. godine vitlejemska zvijezda sija nad Barama Radovića i Moračom. Luča upaljena Odozgo preletjela je prvim djetinjim plačom prema Svetigori, a zatim se zaustavila u kutu freskopisa proroka Ilije i gavrana hranitelja. Kako je stasavao i rastao otrzao se sve više i više od crvene zvijezde, zakrštavao prostore i od vremena pravio hristoliko istorijsko opominjanje i predskazanje tajni budućeg nadolazećeg nedorečenika. Preko Beograda krenula je ta vitlejemska zažižnica prema Parizu, Bernu i Rimu da spozna na istočni način tajinstva zapadnog racionalizma. Epsku poeziju i filologiju kao odojče je vario u vrletnoj Morači-jednoimeniku za goru i vodu. On je postao njen Duh i nad vodama i gorama svijeta zidao je pelcer zavičajne muzike i himnologije Viših svjetova i Carstva Nebeskog. Sveta Gora mu je osvijetlila Svetigoru, a Svetigora mu je vratila onu priču o pronošenju pored kivota svetog Vasilija Ostroškog dok je bio u majčinoj utrobi.
Kad je Banat zamijenio Cetinjem, a stolicu Teodora Vršačkog tronom Svetog Petra Cetinjskog počela je da kulja iz lubine naroda i njegovog srca ona dugo skrivana tajna- da li je stameni i dostojni mitropolit Amfilohije prorok Ilija crnogorskog usuda ili gavran hranitelj neshvaćenog proroka i ozloputalog razorenog naroda. Počeo je da miri nepomirenu krv, zatvara bratoubilačke vulkane, razara ieologije, pomjera granice, premješta brda, zida hramove, vaskrsava umrlu nadu i budi usahlu vjeru Crne Gore i Brda. Justinovac, bezmolvnik, isihasta, monah, patrolog svih neispisanih patrologija, vaseljenski episkop bez uporednika, čuvar brojnih nevidljivih tajni koje je sakrio od svih ,sada zastupa roblje izvedeno iz faraonovog ropstva i uči ga kako nastaviti putem oba Zavjeta. Iz tišine provijavaju njegova raspeta kosovsko metohijska stihira i car Lazar kao jedan od tri stolpa na kojima brodi i ostvaruje statiku narod koga vjekovima rastaču silnici ovog svijeta. Čuje se ponavljanje riječi ave Justina da je bdenje nad jednom dušom vrednije nego bdenje nad svim kosmosima i svjetovima… Ko je pretrpio Crnogorce i Crnu Goru ima jedan kutak na parčetu Neba slikanom za odabrane.
Ako bi se ikonom mogao opisati njegov život onda bi Mihail Gobron Sabinjin morao biti njen ikonograf. Prostor za Hram Hristovog Vaskrsenja i Hram Svetog Vladimira vajale bi one sile koje su „ Slavu Gruzijske Crkve“ odjenule u vjekove iza,danas i ispred svih nas.
Ova godina bez njega na zemlji pokazala je da je Amfilohije mogao biti Mojsej, Ilija, Pavle, Petar, Atanasije… ali je uvijek bio i ostao Amfilohije.
Ko vjeruje čuće da se slika roždestva, nad rodnim mjestom ,ucrta na nebu kao žig života proživljenog na siračkoj crnici i studenoj ledini. Litije će se tek ispitivati i dokučivati, a Lovćenski Tajnovidac sa stricem svecem obznaniće kratkovidoj raji dubine Promisla i tajnu Božijeg dopuštenja.
Kratak osvrt na dvanaest mjeseci pokazuje tajnu vječnosti i neprolaznosti. Tajna za ovu senzibilnost počiva u srcu. U Kripti šume Sveta Gora i Svetigora, Morača i Jordan, Atina i Rim i Hristos posredi svega.
Za Vječnost upisnica i ispisnica jeste sama Vječnost. Zato nikad neće ni proći Nebeski Istočnik Moračke Hristove Vode…
