Intervju sa sveštenikom Pavelom Ostrovskim je realizovan tokom trajanja Devetog međunarodnog festivala „Vjera i riječ“ od 18. do 22. oktobra 2021. godine.)

Sveštenik Pavel Ostrovski, sin uglednog protojereja Konstantina Ostrovskog i brat Episkopa zarajskog Konstantina, postao je nadaleko poznat zahvaljujući televizijskoj emisiji „Odgovor sveštenika – uživo“ i internet projektu „Sveštenik onlajn“. Nastojatelj je crkve koja se nalazi u Nahabinu. Vodi grupu „Dobra dela“ na društvenoj mreži Vkontakte, akativnosti ostvaruje i preko zvaničnih stranica na Fejsbuku i Instagramu. Na Instagramu oca Pavla prati preko pola miliona pratilaca. Njegovi kratki odgovori koje daje na storijima Instagrama, često ispunjeni humorom ili sarkazmom, direktni i životno realni, mnoge su privukli vjeri.

U kojoj mjeri su mladi danas spremni da čuju jevanđelsku poruku: „dođi i vidi“? Koliko je to danas moguće mladom čovjeku?

O. PAVEL: Mislim da je naše vrijeme jedno od najpogodnijih za propovijed. Ranije se mnogo govorilo o Bogu, do te mjere da je mladima ponekad bivalo dosadno. Danas Boga (posebno ako uzmemo u obzir internet-prostor) gotovo niko ne spominje. Ima dosta govora o ezoteriji, psihologiji i mnogo čemu drugom, dok realno o Hristu malo ko govori. U tom informativnom vakuumu, ako se auditorijumu obraćamo bez osuđivanja i nadmenosti, ima mnogo onih koji će čuti, iz razloga što je osnova za primanje riječi o Bogu već spremna. Ljudi žele nešto iznad svakodnevice. Mladi nisu glupi, oni vide kuda ide „prosvećeni“, liberalni svijet, te je stoga važno pokazati im alternativu i još važnije to potvrditi ličnim primjerom.

Šta smatrate najvažnijim kada je u pitanju rad sa mladima?

O. PAVEL: Meni se čini da u Pravoslavnoj crkvi uopšte postoji neka vrsta zavisnosti mladih od duhovnika. Kada je u pitanju bogosluženje, ja to sasvim podržavam. Međutim, što se tiče svakodnevnog života, smatram da omladini treba od strane sveštenstva dati više prostora i mogućnost da svoje aktivnosti ostvaruju samostalno.

Postoji jedna neprirodna pojava među vjernima: nedjeljom se sabiramo u hram, zajedno se molimo, poslije bogosluženja zajedno popijemo čaj ili kafu i popričamo, a zatim odlazimo i tokom sedmice naš duhovni život prestaje. Zato smatram da što se omladina češće sreće van bogosluženja, to bolje. Pri tom, potrebno im je prvo pokazati svoj lični primjer, a zatim ih pustiti da sami ostvaruju ovaj zadatak. Mi smo već probali da primijenimo ovaj metod. Prije više od godinu dana smo iznajmili prostor gdje se dvaput sedmično naša omladina okuplja i tom prilikom se igraju društvene igre i pije čaj. Na tim susretima postoje tri pravila: zabranjeno je koristiti ružne riječi, zabranjeno je koristiti telefone i zabranjeno je odraslima (ukoliko prisustvuju) da dociraju, to jest odrasli moraju posmatrati mlade kao sebi ravne.

Nemoguće je mladima da se nauče ukoliko borave u virtuelnom prostoru. Razlog tome je što se duhovni život odvija u realnom vremenu. Preciznije rečeno: duhovni život protiče oflajn, dok se mladi nalaze u režimu onlajn, to jest žive onlajn kroz razne vrste mesindžera, društvenih mreža i sl. Stoga je važno na početku mladima pružiti priliku da osjete ukus realnog života, a zatim sa tog prvog stešenika upućivati ih u pravcu duhovnog života. Najveći problem za ostvarivanje ovog zadatka jeste to što se mi odrasli najčeše takođe nalazimo u onlajn režimu, što znači da prvo mi treba da pređemo na oflajn režim, a tek potom da tome učimo mlade.

Zapravo, hrišćanski život je nemoguć za čovjeka dokle god se on nalazi u zoni komfora. Da bi išao za Hristom moraš izaći iz svoje zone komfora, moraš se okrenuti od zagledanosti u sebe, jer ljubav prema bližnjima nije komfor. Pri tom, stariji treba da pokažu primjer mladima, a ne obrnuto. Ako pravilno shvatimo riječi apostola Pavla: „oci, ne razdražujte djecu svoju“ (Ef. 6, 4), jasno će nam biti zbog čega neki mladi ljudi s razdraženjem gledaju na Crkvu. Razlog je to što mi često jedno govorimo a drugo radimo. Mladi idu s radošću za onim odraslima koji su bili spremni da izađu iz svoje zone komfora.

Zbog svega navedenog smatram da rad sa mladima mora da započne radom nad samim sobom.

Tokom festivala, Vi ste u svojoj diskusiji naveli da se mladi nakon susreta s vjerom u Boga i dolaska u Crkvu sreću sa različitim tradicijama i praksama. Koliko je Crkva spremna da posvjedoči taj susret u realnom životu i da prilagodi svoju misiju potrebama savremenog mladog čovjeka?

O. PAVEL: Nema sumnje da bez izmjene spoljašnjeg izraza Crkve, malo mladih će dolaziti u nju. Ima stvari koje su u Crkvi nepromjenjive. No to su baš oni elementi koji mlade privlače. Oni se raduju Hristu, raduju se Svetom pismu i duhovnom životu. Sa tim i nema problema u misiji Crkve među omladinom. Međutim, mladi ne vole manjak pozitivne atmosfere unutar parohijske zajednice. Kad kažem pozitivna atmosfera, mislim na ono čime odišemo. Ponekad mladi govore kako im je „zagušljivo“ u crkvi. To se odnosi na slučaj kada mladi ne osjećaju da se odrasli raduju njihovom dolasku u crkvu. Ja ponekad starijim ljudima kažem: „kada bi vaš unuk koji nikada nije vjerovao u Boga niti išao u crkvu, odlučio da dođe, vi biste se tome sigurno veoma radovali, zagrlili biste ga, dali mu kolač i sl., ali kada dolazi isti takav mladi čovjek, koji nije vaš unuk, vi počinjete da ga kritikujete zbog pirsinga, minđuše ili tetovaže, da nije obučen kako treba – gdje je tu radost zbog dolaska čovjeka u crkvu?“

Takođe, mnogi naši običaji plod su mnogovjekovnog iskustva Crkve. Do tih običaja smo došli nakon dugog vremenskog perioda. S druge strane, mi od mladog čovjeka očekujemo da tu tradiciju usvoji bukvalno za nekoliko mjeseci – da se za par mjeseci nauči potpunom hrišćanskom životu, postu i molitvi, da odmah shvati naše bogosluženje, da naše praznike praznuje i da im se raduje sa nama, a to je za njega u tom trenutku teško. Apostol Pavle govori da treba da budemo snishodljivi prema drugima onako kako je Hristos prema nama snishodljiv.

Svima nam nedostaje kao prvo – pozitivna atmosfera, a kao drugo – snishođenje.

Sve što se nudi savremenom čovjeku, nudi mu se da bi mu olakšalo način života, uvodeći ga u zonu komfora. Rekli ste da je prvi korak u duhovnom životu izlazak iz zone komfora. Kako danas ubijediti ljude da se odreknu komfora i zavole krst?

O. PAVEL: Prepodobnog Antonija Velikog su jednom pitali kako će živjeti ljudi u poslednja vremena u odnosu na njegove savremenike. On je odgovorio: „mi koji možemo da postimo bez hrane po četrdeset dana bićemo manji od ljudi koji u te dane uspiju da sačuvaju vjeru“. Vjerovatno da naše vrijeme nije posljednje, ali je očito da smo mi bliži posljednjim vremenima nego Antonije Veliki koji je živio više od hiljadu i petsto godina prije nas. Stoga je jasno i smireno svjedočenje da vjeruješ u to da je Isus Hristos Bog ovaploćeni, to je već samo po sebi izlazak iz zone komfora. Vidimo kako u nekim zemljama Zapada za samo svjedočenje Hrista ljudi preživljavaju određene pritiske.

Nadalje, potrebno je vrijeme da čovjek u sebe primi Hrista. Imamo primjer ljudi koji su gledali Hrista uživo, koji su išli za njim tri i po godine, slušali njegovu propovijed, vidjeli ono što mi nismo vidjeli – preobraženje, hod po vodi, vaskrsavanje mrtvih. Međutim, kada je Hristos bio razapet na krst, svi su se razbježali. Dakle, ni to što su tri i po godine išli za Hristom nije bilo dovoljno dvanaestorici apostola da se u potpunosti upodobe Hristu u stradanju. Ako je toliko dugo ljudima prije dvije hiljade godina bilo nedovoljno, zašto zahtijevamo od savremenih mladih ljudi da postanu potpuni i duboko vjerujući hrišćani? Nesumnjivo je za duhovno uzrastanje potrebno vremena, jer sam Hristos duhovni život upoređuje sa obradom zemlje, kroz primjer sjemena koje se baca u zemlju i raste. Da bi drvo jabuke dalo plod potrebno je da prođe od zasađivanja sedam ili osam godina. Ako smo spremni da čekamo plod jabuke toliko godina, zbog čega očekujemo od čovjeka da odmah rodi duhovni plod?

Kada u ljude zasađujemo sjeme vjere, potrebno je veliko strpljenje. Treba da se naučimo da čekamo, a ne da žurimo.

Dostojevski u „Piščevom dnevniku“ kaže da roditelji mogu da budu najveći neprijatelji svojoj djeci, jer ih odmalena lišavaju susreta sa problemom, zbog čega u susretu sa životnim teškoćama doživaljavaju poraz. Da li je rešenje u tome da djecu od rane mladosti vaspitavamo u duhu krsta i Vaskrsenja?

O. PAVEL: S djecom sve treba raditi zajedno. Velika tragedija našeg vremena sastoji se u tome što unutar porodice dolazi do otuđenja. Svaki sjedi u svom uglu, gledajući u svoj telefon, televizor ili noutbuk, svako radi neki svoj individualni posao i ništa se ne ostvaruje zajednički. Ne možemo da se naučimo životu u Crkvi, koja jeste sabranje, ako se unutar „male Crkve“, to jest porodice, ne sabiramo zajedno.

Ne možemo djetetu jednostavno ukazati koje greške ne smije učiniti i šta treba da radi. Treba prije svega biti zajedno, biti pored njega i u dobru i u zlu. Niko od nas ne može zaštiti djecu od susreta s problemima. Ali ako održimo zajednicu, to jest ako budemo zajedno, kroz to sabranje ćemo pokazati pravi hrišćanski primjer, iz kojeg će dijete, čineći sve zajedno s nama, postepeno ulaziti u život Crkve, čime će se na najbolji način rešavati svi problemi.

Sve što postoji u velikoj Crkvi, to postoji i u maloj Crkvi – porodici. Stoga ponovo stavljam akcenat na pozitivnu atmosferu i na snihođenje jednih drugima. Tome još treba dodati prisustvo vjere. U naše dane ljudi ne samo da ne vjeruju u Boga – oni ne vjeruju političarima, ne vjeruju službenicima, ne vjeruju doktorima, policajcima, sportistima, profesorima, ne vjeruju jedni drugima. Nevjerje je postalo neka vrsta načina života. Najtužnije od svega je to što roditelji ne vjeruju u svoju djecu. Suvišna briga roditelja je pokazatelj nevjerja roditelja da dijete može da riješi životni zadatak. Ovu pojavu možemo pratiti i u velikoj Crkvi. Ponekad sveštenik ne vjeruje sopstvenim parohijanima da se oni mogu ostvariti kao hrišćani. Pogledajte ton naših besjeda. Ja stalno pokušavam sebe da izliječim od kritičkog tona u propovijedi. Besjede ne smiju da se svode na konstatacije: „vi ste loši, nećete uspjeti da se spasete, gorećete u paklu“. Ako ne vjerujem u svoju djecu ili u svoje parohijane, kako mogu da zadobijem vjeru u Boga? A Hristos, s druge strane, vjeruje u nas. Apostol Pavle piše da „ljubav sve vjeruje“ (I Kor. 13, 7). Ljubav Božja prije svega vjeruje u čovjeka.

Za kraj bih dodao ono što je za mene bilo lično otkriće. Ja sam odmalena odrastao s vjerom u Boga, ali tek prije nekoliko godina sam osmislio pojam vjere u Boga. Kad kažem: „vjerujem u Boga“, pri tom ne mislim samo: „ja vjerujem da Bog postoji“, već to znači da ja ne vjerujem u sebe, u svoje snage, i shvatam da onda kada se oslanjam na sebe i računam na svoje snage, ne mogu mnogo da učinim, kao slabo i nemoćno biće, ali vjerujem da Bog može da me izmijeni. Izjava „vjerujem u Boga“, može se uporediti sa situacijom kada ja svojoj ćerki kažem: „vjerujem u tebe, ti to možeš“; tako i ja vjerujem u Boga da on može, da može da me preobrazi. Stoga kada neko kaže da je sve propalo, on je u pravu utoliko ukoliko se oslanja na svoje sopstvene snage i moći, ali ako se mi oslonimo na Boga i da on može sve izmijeniti nabolje, ispunjava se riječ iz Svetog pisma da nas Gospod neće postidjeti. Ako se na njega nadamo, dobićemo dobra njegova.

(Razgovor vodili: protojerej Nikola Pejović, Ivan Bulatović i Mila Cerović)

Izvor: Etos.pres