VIDOVDANSKA TRIBINA
MATICA SRPSKA U DANILOVGRADU
1. JUL 2022.lj.G.
Protojerej Željko Ćalić: Vidovdane moj očinje vide
„Otvori oči moje i razumeću čudesa zakona Tvoga“
( Ps.118,18)
Koje su to oči, koji je to vid koji psalmopojac i car izabranog naroda Božijeg, starog Izrailja, David ište od Zakonodavca? Kakvi su to čudesni horizonti koji se otvaraju i otkrivaju očima od Svevidećeg otvorenih? Očevidno je da pjesnik ne misli na tjelesni vid jer „ onaj kome su otvorene oči tjelesne, vidi svijet oko sebe“, i tu se se završava i ograničava horizont koji doseže tjelesni vid, „dok onaj kome su otvorene „ oči uma“ , to znači i razuma i srca, „vidi“ Boga i Božanski poredak stvari, razumije u čemu je taj poredak i šta se od njega traži da bi mogao da dostigne spasenje i savršenstvo“.(1 Tek onda, kad čovjek kao pojedinac ali i kao narod razvije svoj duhovni vizir, kad progleda vidovitim duhovnim očima, kada se izdigne iznad ograničenja tjelesnog uma i vida, tek tada se otvaraju bezgranični duhovni horizonti čudesnog zakona Božijeg „koji nije od ovoga svijeta“, i koji je za neke „sablazan“ , a za neke „ludost“, dok je za one kojima se otvori „Božija sila i Božija premudrost“.(1 Kor. 1, 24)
(1)Mitropolit Amfilohije ( Radović), Časni Krst Hristov i Kosovski zavjet, Beograd- Cetinje 2011, str.63.
U starom svijetu je postojao jedan izabrani narod Božiji, stari Izrailj, sa kojim je Bog sklopio savez ili zavjet, održavajući ga mnogobrojnim čudima i znamenjima, ne odustajući od njega, bez obzira na spoticanja i kolebanja izabranoga naroda, „ Neću pogaziti zavjeta Svojega, i što je izašlo iz usta Mojih neću poreći. Jednom se zakleh svetošću svojom; zar da slažem Davidu?“( Ps.88, 34-35). Ono što je zapečaćeno i utvrđeno Duhom Božijim ostaje do vijeka, „ Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi neće proći“( Lk. 21,23). Dolaskom Hristovim, a po obećanju Božijem „da će mu se pokloniti svi narodi“( Ps. 71,11) rađa se Novi Izrailj, koji više nije samo jedan narod po krvi , već svi narodi koji silom Duha postaju jedan novi izabrani narod, Novi Izrailj , „Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.“( Mt. 28,19)
Ovaj poziv Hristov, preko svetih apostola i njihovih nastavljača i ravnoapostola čuli su i odazvali se mnogi narodi, a među njima i naš srpski narod. Pelcer besmrtnosti i pečat dara Duha Svetoga naš narod je primio u prvim vjekovima nove hrišćanske ere, ali je kao i svako sjeme koje se primi, morao da raste, da zrijeva i da donese mnogi rod u svoje vrijeme.
To blagosloveno vrijeme, kada su se mogli ubrati prvi slatki duhovni plodovi, bilo je vrijeme svetih Simeona i Save. Taj zreli plod je bio „ krajeugaoni kamen“( Ef.2,20) kome ni „vrata pakla neće odoljeti“(Mt.16,18), i u prelomnom istorijskom trenutku, u kome se odlučivalo „ kome li se privoljeti carstvu“, oni su izabrali Carstvo Nebesko.
Sveti Sava je svojim odlaskom na Svetu Goru trasirao srpskom narodu „puti vovodjaščago v žizan“i „drvo maslinovo“, kao jevanđelsku vertikalu našeg bića i postojanja i duboko je ukorjenio u vremeni i vječni egzistecijalni identitet svoga naroda.Po njemu, „narod i postoji da bi se osvetio i prosvetio Vječnom istinom i Vječnim životom. Bez toga –narod je bez vječne vrijednosti; bez toga- narod je povorka hodajućih leševa“.(2 Sveti Sava se pokazao kao dobri krmanoš svoga naroda na vododjelnici istoka i zapada i civilizacijskih vrjednosti onoga, a kao što možemo vidjeti i ovoga vremena.“Svojim prvosvešteničkim i državničkim genijem, Sveti Sava je sudbinski predodredio dramu naše istorije. Da nije Svetoga Save, ne bi bilo ne Svetoga Kneza Lazara i veličanstvene kosovske drame“(3.
Dva su Božija kriterijuma, kojima On mjeri i kojim će se na kraju istorije mjeriti zrelost jednog naroda: svetiteljstvo i mučeništvo. To su najsavršenije i najčistije anafore ( prinosi) Bogu jedog naroda. „ Naša nemanjićka država je počela sa Svetiteljima, a završila se sa Mučenicima“. To su dva pečata, kako na istorijskoj, tako i na vječnoj tapiji našeg naroda sa Bogom. Jer se nebeska pravda i izbor za Carstvo Nebesko mora „ svetiteljski i mučenički odstradati.“(4)
(2)Prepodobni otac Justin, Setve i žetve, Beograd 2007, str.268.
(3)Isto, str.268
(4)Isto, str.268
Pojam martiros kod Grka ima dva značenja: mučenik i svedok. Onaj koji strada, posebno onaj koji dobrovoljno strada „ jer, nema veće ljubavi i blaženstva, nego da ko položi život za bližnje svoje
( Jn.15,13) , on istovremeno i svjedoči da strada iz ljubavi prema drugome, jer ima stradanja za isprazne i pogrešne ideale koji su motivisani sebičnošću, samoživošću, mržnjom prema drugome( pakao to su drugi, Sartr) , što je u suprotnosti sa hrišćanskim idealom samožrtvene ljubavi koja je djelatna i koja vrhuni u krsnovaskrsnoj radosti.“To je jevanđelska antinomija naše svetosavske, vidovdanske etike.. Bez vidovdanske etike, naš bi se narod udavio u živom pjesku evropskog relativizma. I njegovog rođenog brata- nihilizma, i zajedničkog im oca- ateizma, i praoca- marterijalizma.Na ovoj planeti ima mjesta za sve narode samo kada se čovječanstvo posmatra sa nebeskih, sa svetosavskih, sa lazarevskih visina. Desili se da koji narod sebičnost proglasi za svoje vrhovno božanstvo, on se pretvara u ljudoždersku mašinu ( kakva je u naše vrijeme Nato alijansa i svi oni koji joj se klanjaju), koja na kraju samu sebe uništava.“(5 Što je sudbina svih carstva zemaljskih do danas. „ Jer, Bog na čudesan način vodi narode. On učini da narod veliki po broju, no sebičan po duši, proguta slona a zadavi se od komarca.“(6.
5)Isto, str.268, 269
6)Isto, str. 269
„Vidovdane moj očinji vide,
Tobom vidim što drugi ne vide.“
Mitropolit Amfilohije ovim svojim stihovima sleduje gore navedenim stihovima caru Davidu, jer nam se Bog otkriva u presudnim istorijskim trenucima na način koji je u tom trenutku najbolji za nas , daje nam najbolje razumjevanja datog trenutka i uvodi nas u tajanstvene riznice svoje mudrosti, u ono „ što oko ne vidje, uho ne ču i u srce čovječije ne uđe“(1 Kor.2,9).
Takvo nadahnuće i duhovni vidoviti- vidovdanski vid, koje je odozgo, je neophodan u takvim prelomnim dramatičnim dešavanjima da bi se donjele prave odluke, koje su nekad suprotne našoj ljudskoj logici, ili bolje rečeno one su po svojoj prirodi nadlogične,“ko izgubi život svoj, mene radi i jevanđelja radi, sačuvaće ga“( Mk 8,35). Ovo je jedan od najpoznatijih paradoksa u Jevanđelju, koji nam otkriva da je iskonska agonija čovjekovog stradanja i umiranja, jer, „ Naša zemlja mati milonah, sina jednog ne mož vjenčat srećom“(Luča mikrokozma), riješena u krsnovaskrsnoj žrtvi Hristovoj, koja će postati paradigma svima onima koji horizontalu svoje egzinstencijalne datosti vežu za vertikalu svoje vječne egzistencijalne zadatosti . Zato je ambicija za stvaranjem srećnijeg i prosperitetnijeg društva bez žrtvovanja sebe za dobro drugoga, ili još pogubnije; žrtvovanja drugog radi sebe i svoje samoživosti i samodovoljnosti, bila i ostala najveća i najtragičnija utopija čovjeka u svim epohama.
Vidovdanska jevanđelska etika dobrovoljne žrtve ima za posledicu radost koja je jasan izraz hrabrog Da u našem pravom biću kojim se rukovodio sveti Knez Lazar i kosovski vitezovi mučenici. Po rječima Isidore Sekulić izgovorene 1911 godine
„Budna je i živa naša vidovdanska svest, ali je troma…Trvenja i poniženja su je mnogo raščupala…Skinimo sa nje ono što je mrtvo… Vidovdanska svest neka nam ne bude muzeumska i slava suvih lovorova i žutih voštanica, nego neka bude živa i čila svest sokolova i vojnika i kulturnih radnika. Vidovdan ne treba da bude samo dan parastosa, nego neka bude i dan rođenja i obnove jedne velike i žive ideje“
Vidovdanska etika je neiscrpno nadahnuće, modus vivendi, repeticio i obnavljanje, ne nečega što je bilo u prošlosti u komemorativnom smislu, i ne kao robovanje projekcijima o neizvjesnoj budućnosti, jer „ danas je taj dan, danas je dan spasenja“( 2 Kor.6,2), već da se moramo prvo svi pojedinačno opredjeliti za „Carstvo Nebesko, koje je unutra u nama“( Lk.17, 20-21), tako ćemo postati pričasnici Lazerevog izbora, ovdje i sada, u ovom našem istoriskom trenutku, koje će nas svrstati, u Lazarevu nebrojanu vojsku, koja se popunjava od onog prvog Vidovdana, a popunjavaće se do onog poslednjeg. Jer po riječima sv.Vladike Nikolaja Žičkog:
„ Ko ovo može razumeti sem onoga ko je u stanju ovo doživeti, preživeti ? Nije li ova tajna jevanđelja jedna od najdubljih i najplemenitijih, doživljena i posvedočenanašim narodom kroz istoriju od Kosova do danas? Lazarevo privoljenje Carstvu Nebeskome značilo je celu jednu religiju.
Ta religija Lazareva je potrebna danas narodu, kao i uvjek.Jer, ona znači da sa Hristom dolazi pobjeda. Znači još da je i sada, kao i u početku, pred našim slobodnim i ujedinjenim narodom otvorena knjiga koja dolazi sa Neba iz Jerusalima, sa večito istim pitanjem, koje ide sa tutnjem kroz sve dane ljudske istorije: Kome ćeš se privoleti carstvu…Ta knjiga podnosi se na potpis svakome od nas kroz celo zemno vreme.“(7
Alternativa obom izboru za vječnu slavu je izbor za vječnu sramotu. To je izbor Murata, tiranina, nasilnika i okupatora
„ kome zakon leži u topuzu“(Gorski vjenac). I njega je rukovodilo srce, jer „ gdje srce vaše, tamo je i blago vaše,“( Mt. 6, 21) i on je na svoj način prinosio žrtvu svom lažnom božanstvu; prinosio mu je laž, svoju osvajačku gramzivost, svoje vlastoljublje, nasilje, nečovječnost svoju, učinivši tako da mu i u vremenu i vječnosti
„ tragovi smrde nečovještvom“( Gorski vijenac).
To je i izbor Vuka Brankovića u kakulisanju i zemaljskim računicama koji proističu iz straha koji „ životu obraz često kalja“( Gorski vijenac), iz straha od gubitka privremene vlasti i časti i privilegija koje one donose, gubitka privremenog dobitka i blaga koje„moljac jede, rđa kvari a lopovi ovoga svijeta potkopavaju i kradu“( Mt. 6, 19-21), od izbora širokog puta koji u propast vodi, i izbjegavanja uskog koji u život vječni i vječnu slavu vodi. Ali je i isti Vuk , nadamo se u Boga, u kazamatima turskim u okupiranom Carigradu na koncu svog života to shvatio, i mučeničkom krvlju sprao svoj grijeh i, ako ne vremensku a ono vječnu sramotu, oprao.
7)Vladika Nikolaj Velimirović, Srpski zavet na razmeđi svetova, Cetinje 2001, str.121-125
I danas sa ove istorijske distance možemo među nama prepoznati i Lazare i Miloše, i Murate i Brankoviće, i danas je Kosovo „ grdno sudilište u kome Sodom zapušio“( Gorski vijenac) , i danas su „ kuge ljudske „ zinule da „na ovaj kamen“ izbljuju „ adski otov svoje duše“( Gorski vijenac), samo što on ne dolazi sa istoka, kao nekada, već sa nekadašnjeg hrišćanskog zapada, koji već hiljadu godina nosi samo ime hrišćansko a „sile se njene odreklo“( 2 Tim. 3, 5), koji namjesto mudrosti „ludost izabraše“ i ponovo intronisaše na tron „ ne pravo uzeti“( Gorski vijenac) palog čovjeka i obezboženi i ogoljeni humanizam i takvog ga proglasiš da je „mjera svih stvar“( Protagora). U naše vrijeme u novom Vavilonu koji sad nosi ime Brisel, Vašington…, i formalno su donjeli ono za šta su se pripremali vjekovima, a to je da su ime Hristovo i njegovih praznika ne pominje u hrišćanskoj Evropi, nastaloj upravo na hrišćanskim vrijednostima, navodno zbog vjerske tolerancije i sekularizma.
U samoj stvari odričući se pravno-formalno onoga čega su se u svome srcu odavno odrekli, i tako svrtavajući sebe u Judine svatove, prodavši dušu svoju bogoliku za 30 srebrenika, sa kojima će steći Akeldamu- Krvnu njivu za grblje strancima, s tim što će oni biti ti stranaci i otuđenici od Carstva Nebeskog.
I po riječima moračkog jasnovidca „ Taj i takav život, bez Boga i uprkos Bogu, pretvoren u vrzino kolo potrošačke pohotljivosti i kapitalističke nezaježljivosti svodi se u suštini na život duhovnog slijepog podaništva i gospodarenja ljudima, na tragu savjeta „stare zmije“, kojima se ljudima tobože otvaraju oči, da i sami postanu kao bogovi koji znaju dobro i zlo, dok ih u stvari otržu iz blizine Božijei i uvlače u svoj čovjekoubilački zagrljaj.“(8
I u našem pokoljenju ima onih koji su „zarobili sebe u tuđina“i „pohulili na vjeru prađedovsku“( Gorski vijenac), koji ne samo da kakulišu i prave računice poput Vuka Brankovića, već se otvoreno svrstavaju na stranu „ kuge ljudske“ našeg doba i sa njihovog krvavog noža ližu „adski otrov“( Gorski vijenac), koji kao da ima dejstvo narkotika i sve ih više omamljuje. Oni sebe svrstavaju u Murato-Nato vojsku „Vidovdanomrzaca“ koji se utrkuju da sluganski i u duhu samoporicanja i autošovinizma, potpune negacije sebe samoga, svoga porijekla, svoga korjena, jer po rječima jednog gurua takve samoubilačke ideološke matrice „ da samo drveće mora imati korjenove“ takvi apatridi, bezkorjenovići,bezdomnici, lišavaju sebe one „dublje vidovitosti koju obično dostižu istinotražitelji dobrih namjera.“(9
8)Mitropolit Amfilohije Radović, Časni Krst Hristov i Kosovski zavjet, Beograd-Cetinje 2011, str.52.
9)Isto, str. 55
„ Kad god smo u svom istorijskom hodu bivali vjerni velikomučeniku kosovskom Lazaru- bili smo veliki, i kao pojedinci i kao narod. Kad god smo se odricali opredjeljenja kosovskog, dolazili smo u opasnosnost da izgubimo i svoj obraz u svome življenju u sramu, a onaj ko sramno živi- taj sramno i umire i spomen njegov gubi se i nestaje sa ove zemlje.“(10
Mi smo pozvani od Boga i od naših svetih predaka da svjedočimo svima cjelim svojim bićem izbor za Carstvo Nebesko, svima onima koji „imaju uši da čuju“( Mt.13,9). Jer“ ono što našeg čovjeka i naš narod čini velikim i pred Bogom i pred ostali narodima jeste ovo jedno, samo ovo jedno: vidovdansko jevanđelje i vidovdanska etika.“(11
Vidovdane moj očinji vide,
Tobom vidim što sljepci ne vide
Vidim Laza nebom obasjana
I u njemu zoru novog dana
U vaskrslom Hristu zapretana
Potvrđena Zavjetom Kosova
Jedinoga puta Srbinova.AMIN!
Protojerej Željko Ćalić
10)Isto, str.145
11)Prepodobni otac Justin, Setve i žetve, Beograd 2007, str.270.
