Liturgijskim sabranjem u crkvi Svetog Spasa na Toploj molitveno je proslavljena dvadeseta nedjelja po Duhovima, 30. oktobra 2022. ljeta Gospodnjeg, kada naša Sveta crkva proslavlja Svetog proroka Osiju i Svetog prepodobnomučenika Andreja Kritskog.
Jevanđelsku perikopu o vaskrsenju sina jedinca žene udovice u gradu Nainu, sabranima je tumačio o. Radomir Nikčević koji je kazao da je ova priča tumačena vjekovima, od prvih pa do današnjih otaca Crkve Hristove, zato što je po svemu ovo jedinstven događaj, Hristos vaskrsava mrtvaca i time najavljuje svoje Vaskrsenje i pokazuje da je On gospodar života i smrti – On koji može život da pretvori u smrt i smrt u život.
“Iđaše Isus u grad koji se zove Nain, grad u Palestini blizu Kapernauma u Galileji, a u biblijskom čitanju je uvijek utvrđen grad slika Carstva nebeskog. I na mnogo mjesta Gospod priča o tvrđavi, o gradu, i u pslamima se negdje kaže da je čovjek kao utvrđen grad, takav treba da bude čovjek. Grad kao građevina, toliko ima izvoda iz grada: izgraditi, graditi, građen, izgrađen, ugrađen”, besjedio je o. Radomir.
Tadašnja praksa u Jerusalimu, ali i u gradovima drugim, bila je da su groblja van grada, i kada se Isus i učenici Njegovi i mnoštvo naroda približiše vratima grada, vidješe povorku naroda kako iznošahu mrtvaca, jedinca sina matere njegove, koja beše udovica. Sinovljeva smrt je ranila njeno srce do smrti, a mnoštvo naroda u povorci je tugovalo kako za dječakom tako i za njegovom majkom.
“I Hristos koji je tvorac i majke i sina, i svih tih ljudi koji su u te dvije povorke, koji poznaje srca svih, On se sažali na nju i reče joj: Ne plači! Zašto je ovo Jevanđelje neobično? Gospod uvijek traži vjeru onoga koga treba da iscijeli ili onoga ko traži iscjeljenje svoga bližnjega, onoga koga voli. U ovom slučaju On ne traži njenu vjeru i to je jedinstveno. Ništa od nje ne traži samo da ne plače. I pristupivši dohvati se odra… i reče: Momče, tebi govorim, ustani! I sjede mrtvac i stade govoriti; i dade ga materi njegovoj. Dakle, onaj ko kaže mrtvome da ustane, On je gospodar života i smrti“, rekao je prota, navodeći da On time ne samo da najavljuje svoje Vaskrsenje nego čini da majka i mnoštva naroda iz obje povorke vide da je On je gospodar života i smrti: A strah obuze sve, i slavljahu Boga govoreći: „Veliki prorok podiže se među nama i Bog pohodi narod svoj.”
Objasnio je da oni ne kažu da je Hristos Bog, već veliki prorok, jer još uvijek ni apostoli, ni narod, ne znaju da je on Bog – Sin Božiji, a Gospod to hoće, da oni saznaju da je On Bog, a da time ne ugrozi njihovu slobodu:
“Da im se ne nameće kao Bog, nego im govori kao čovjek i čini čuda, da bi oni stekli vjeru”, istakao je o. Radomir.
Grigorije Palama nam poručuje, podsjetio je sveštenik Radomir, da je ova jevanđelska priča upućena svima nama, jer ova udovica je slika duše svakoga od nas, jer duša koja je lišena blagodati Božije, koja je obezbožena, duša u kojoj nema vjere, u kojoj nema vrline i ljubavi, šta je ona nego udovica i to tužna udovica:
“Udovica je lišana muževljeve zaštite, lišana je svoje druge polovine i neminovno se dešava da toj udovici umire um. A duša ljudska koja je lišena blagodati Božije, kad ostane bez darova Božijih, onda njen um umire. Ona postaje bezumna.”
Kad um više ne može da se kreće, postaje nepokretan i čovjek je mrtav duhovno. Bez blagodati i bez uma je mrtav, a onda se Hristos dohvati, a to što se On tjelesno dohvata u stvari je ono što se On nama daje i tjelesno.
“On se nama ne daje samo duhovno nego i tjelesno kroz Sveto pričešće. Dodirivanje našeg mrtvog uma i naše duše sa Hristom je u stvari primanje Tijela i Krvi Njegove u naše tijelo, a preko primanja Tijela i Krvi Njegove u naše tijelo naš um ustaje kao momak sa postelje, sa odra i vaskrsava. Onda se i naša duša obnavlja, onda se preko našeg uma obnavljaju svi darovi Božiji koje nam je Bog dao. Onda se mi, umjesto da idemo iz grada na groblje, iz utvrđenoga grada, vraćamo sa groblja u grad utvrđeni, grad koji je Carstvo nebesko u kome ćemo slaviti sa anđelima Božijim, sa svim Svetima i sa Svetima iz roda našega, sa ovom udovicom i njenim sinom, sa apostolima slaviti u vječnosti u utvrđenom gradu Jerusalimu”, poručio je na kraju svog poučnog slova protojerj-stavrofor Radomir Nikčević.
Sabrani koji su se postom i molitvom pripremali, primili su Sveto pričešće
