Knjiga,,Moja gorka sjećanja” protojereja Mitra Lopušine predstavljena je sinoć, 10. novembra 2022. godine, u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Na promociji su govorili protojerej Mirčeta Šljivančanin, starješina Crkve Svetog Đorđa pod Goricom, Bogić Bulatović, pjesnik i publicista, kao i Tomaš Đorović, priređivač. Moderator večeri bio je Boris Musić, urednik medijskih platformi Sabornog hrama u Podgorici.
Predstavljanju knjige ,,Moja gorka sjećanja” prisustvovali su i direktni potomci prote Mitra Lopušine.
Protojerej Mitar Lopušina predstavlja izuzetnu ličnost u našoj Crkvi. Nosio je časno njen krst kroz najteža vremena, naročito u toku Drugog svjetskog rata i nakon njega, sve do svoga upokojenja.
Knjiga ,,Moja gorka sjećanja”, predstavlja živo svjedočanstvo o njegovom životu, kao i o događajima grozote građanskog, bratoubilačkog rata (1941-1945) i njegovog ličnog stradanja i generalno poslijeratnog stradanja Crkve. Knjiga doživljava drugo izdanje, ovoga puta dopunjeno zajedno sa svjedočanstvima pjesnika Momira Vojvodića, književnika Komnena Bećirovića i Mira Vuksanovića, kao i profesora Boška Bojića.
Protojerej Mitar Lopušina je rođen 1904. godine u selu Strug, opština Šavnik. Potomak je znamenitog uskočkog junaka, serdara Begana Lopušine. Rukopoložio ga je Episkop Nektarije 28. septembra 1928. godine u Sabornoj crkvi Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću. Upokojio se 15. novembra 1996. godine u Podgorici.
Uvodnu riječ dao je moderator ove večeri Boris Musić, koji je zablagodario prisutnima na izdvojenom vremenu, da svojim dolaskom upriliče jedno ovakvo veče u kripti Hrama. Nakon što je Musić upoznao sve prisutne sa kratkom biografijom prote Mitra Lopušine i približio značaj i sadržaj knjige ,,Moja gorka sjećanja”, riječ je uzeo pjesnik i publicista Bogić Bulatović.
On je u uvodnom dijelu svog obraćanja podsjetio da je prota Mitar Lopušina bio svjedok i učesnik najznačajnijih zbivanja prošlog vijeka u uskočkom, drobnjačkom, durmitorskom i uločkom kraju:
,,Pripremajući se za noćašnji nastup, razmišljao sam sa kojega kraja bi bilo najbolje započeti pripovijest o proti Mitru Lopušini, pa sam došao da je najprije dobro reći u Nemanjinom gradu u Hramu Savine duhovnosti, da je poslednjih desetak jeseni i zima i ranih proljeća prota Mitar upravo provodio u Podgorici u domu svoga zeta i kćeri, čestitih Draga i Stanice Vujačić i da je tokom te poslednje dekade njihov dom bivao stjecište mnogih javnih i sivih eminencija ondašnjeg društva koji su dolazili, neki da upoznaju, neki da čuju mudrog i istinitog, nepretencioznog, objektivnog pripovjedača starca, duhovnika i pamtišu koji je bio svjedok i učesnik najznačajnijih zbivanja prošlog vijeka u uskočkom, drobnjačkom, durmitorskom i uločkom kraju. Upoznao sam ga baš takvog, kako je govorio i Patrijarh Pavle svojoj duhovnoj djeci da trebaju biti, a to jeste da njihove riječi trebaju biti blage, a argumenti jaki. Upravo takav je bio njegov život.”
Pjesnik Bogić Bulatović podvukao je da cilj objavljivanja ove knjige nisu kanonizacija, obogotvoravanje nečijeg dviga:
,,Porodica prote Mitra Lopušine hrišćanski skromna, kao i njen domaćin, nije izlazila u javnost i nije još davno publikovala Njegova gorka sjećanja, ali ona su tako istinita, iskrena, autentična, pitka, zanimljiva da ni danas nije kasno što izlaze pred nas prvenstveno zalalaganjem gospode priređivača. Cilj objave ovog, tako da kažem, žitija, nije kanonizacija, obogotvoravanje nečijeg dviga, idolatrija i fetišizacija. Cilj je zaključak do kojeg smo dužni doći zajednički, podvig mora postati naša nova moralnost, svi smo pozvani da u svim vremenima budemo kao Otac naš nebeski.”
Nakon riječi pjesnika Bogića Bulatovića, moderator večeri najavio je prikaz video zapisa na kojem se vidi da je u septembru 1995. godine, Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije u prisustvu arhimandrita Gervasija solunskog posjetio u Kostinom Dolu protu Mitra Lopušinu. On je tom prilikom Mitropolitu Amfilohiju predao Četvorojevanđelje iz manastira Podmalinsko iz 1694. godine, koje je ,,otečestvu na dar” donio sa Svete Gore ,,monah Vasilije, rodom iz Drobnjaka iz sela Zagulje” koje je prota Mitar čuvao cijelih 35 godina.
Poslije projekcije kratkog svjedočanstva, riječ je uzeo protojerej Mirčeta Šljivančanin, starješina Crkve Svetog Đorđa pod Goricom.
,,Govoriti o proti Mitru Lopušini, sveštenoslužitelju koji je krst svešteničkog služenja nosio skoro sedam decenija i svojim životom svijetlio u tami strasne četrdesetogodišnjice, kako je vrijeme komunizma nazvao prepodobni Justin Ćelijski, velika je i nezaslužena čast, ali i bojazan da pred vama ne zatamnim lik velikog protojereja-stavrofora Mitra Lopušine.”
Prota Mirčeta se osvrnuo potom na scene koje su se mogle vidjeti na video snimku prilikom susreta Mitropolita Amfilohija i prote Mitra Lopušine, akcentujući da je očigledno da je centar tog susreta upravo Sveto jevanđelje:
,,Radi se, kao što smo mogli iz snimka djelimično čuti, o staroprestonom rukopisnom Jevanđelju iz 1694. godine koje je jedan svetogorski monah rodom iz Drobnjaka, koji se podvizavao na Svetoj Gori, priložio manastiru Podmalinsko.”
On je potom u cjelosti integralno pročitao posvetu monaha Vasilija sa Svete Gore, a rodom iz Drobnjaka koji je Manastiru Podmalinsko i dao na dar to vrijedno Jevanđelje, koje je docnije prota Mitar čuvao decenijama:
,,Da se zna kako ja Vasilije rodom Drobnjak iz sela Zagulja priložih ovu knjigu mojoj otačastvenoj Crkvi Svetog Arhangela Mihaila i ostalih neporočnih bestjelesnih sila i dadoh nju za spasenje duše moje i mojih roditelja i srodnika. Da nju pročita bratija i mnogu korist da zadobiju duši svojoj od nje i da ne smije niko da je uzme od Crkve Svetih arhistratiga, koja je zavještana, da mu nije prosto od Gospoda Boga i Prečiste Bogomatere i od prečistih nebeskih sila i od mene grešnoga Vasilija.
Ako li se ko lati i prestupi ovu našu zapovijest i otuđi knjigu ovu od Crkve Svetog Arhanđela Mihaila, koja je u mome narodu, da otuđi njemu Gospod Bog ubrzo život i da mu budu protivnici na Sudu Božijem sveti anđeli i da se sa mnom sudi pred Hristom Bogom. Akoli želi bratija iz manastira kome da je da, ko je izvan manastira da pročita radi duhovne koristi, neka to ne bude grijeh, ali, da se na kraju ne otuđi od crkve. Ja, Vasilije sam potpisao ovo svojom rukom u ljeto 1694. od rođenja Hristova.”
Prota Mirčeta je zaključio da je, uzimajući u obzir prilike tog vremena i istorijske okolnosti, očigledno da je “monah Vasilije koji je priložio ovo prestono Jevanđelje manastiru, bio sigurno ugledan duhovnik toga vremena, čim je mogao tako skupocjeni dar bogato ukrašen i okovan srebrom, a takođe ukrašen svetiteljskim obrazima i skupocjenim kamenjem, predati manastiru mjesta odakle je potekao”.
U drugom dijelu obraćanja on je iznio podatke koje javnost do sada nije imala prilike čuti, a to je podatak o još jednom vrijednom daru monaha Vasilija manastiru Podmalinsko:
,,Osim ovog Jevanđelja monah Vasilije je još jedan sačuvan dušekoristan spis priložio i dao manastiru Podmalinsko. Radi se o spisu Grešnih Spasenije koji je zbirka monaških poruka koji je trudom istog monaha Vasilija i brata mu Stefana preveden na srpski jezik i darovan manastiru njihovog otačastva 1686. godine, osam godina ranije nego Jevanđelje. Kako stoji u posveti vrlo slične sadržine kao ova koja je na Jevanđelju. Ovaj rukopis se čuva u Narodnoj biblioteci u Petrogradu (Rusija), a sa jezičke strane ovim rukopisom se bavi uvažena profesorka Jelica Stojanović. Večeras prvi put možete čuti da je Vasilije Svetogorac rodom Drobnjak sa Zagulja osim Jevanđelja predao i podario Manastiru Podmalinsko i ovu dušekorisnu knjigu što govori o njegovom ugledu i obrazovanju.”
,,Rukopisno Jevanđelje iz Manastira Podmalinsko prenošeno je nekad usljed istorijskih mijena i haranja manastira u okolne crkve radi čuvanja, ali se uvijek vraćalo u manastir kome ga je njegov darodavac zavještao. Kada u manastiru nije bilo više monaha, o manastiru su vodili brigu mirski sveštenici Periša Đikanović, Zarija Žugić i Mitar Lopušina koji će nakon što je manastirska kuća srušena i manastir ugrožen, pojedine manastirske knjige prenijeti u crkvu u kojoj je služio. Nakon penzionisanja, a kako nije imao ko da ga naslijedi na parohiji, prota je Jevanđelje sklonio u svoju kuću i tamo je čuvano do 1995. godine”, podsjetio je prota Mirčeta.
On je u činu predavanja jevanđelja Mitropolitu Amfilohiju od strane prote Mitra Lopušine nakon 35 godina, vidio biblijsku scenu Svetog Simeona Bogoprimca u kojem se njegovo iščekivanje dolaska spasenja ispunilo kada je na ruke primio samog Mesiju Hrista Spasitelja svijeta od grijeha, smrti i đavola:
,,U ovom kratkom video-snimku smo vidjeli da prestarjeli prota Mitar predaje Jevanđelje u ruke mladom, harizmatičnom i hrabrom Mitropolitu Amfilohiju i kao da gledamo onu biblijsku scenu kada starac Simeon bogoprimac, dočekavši Mesiju Hrista govori riječi: Sada otpuštaš u miru slugu svoga Gospode, jer vidješe oči moje spasenje Tvoje i kao da u ovom susretu odzvanjaju riječi apostola Pavla, a kroz usta i život prote Mitra: Dobar rat ratovah, trku završih, vjeru sačuvah! Čuvajući ovo Sveto jevanđenje, prota Mitar nije samo čuvar jedne stare knjige, nego se kroz cijeli njegov dugi život pokazao kao čuvar Jevanđelja kao načina života, svjedočeći krst i vaskrsenje Hristovo”, zaključio je o. Mirčeta.
Nakon protojereja Mirčete Šljivančanina, riječ je uzeo i jedan od priređivača ove knjige, gospodin Tomaš Ćorović, koji je prisutne upoznao sa zanimljivostima i podacima samog nastanka ove knjige.
,,Kao jedan od priređivača pokušaću da ispričam kako je nastala ova knjiga koju danas ovdje predstavljamo. Prota Mitar već u dobro poznim godinama, odluči da svoja gorka sjećanja stavi na papir i ostavi nama da ih jednog dana čitamo. Kao saradnike odabere svoje dvoje-troje unučadi i počne im pričati svoju životnu priču, a oni su slušali dedu i zapisivali su svaku riječ. Koliko je prota uspio svoje kazivanje prenijeti mladim saradnicima od onoga što je bio planirao ostala je tajna. ,,Nedugo pošto se prota upokojio njegova ćerka, magistar farmacije Stanica Vujačić upoznala je svoga školskog druga iz boanske škole doktora Tomislava Tomića sa tekstom sjećanja na svoga oca. Doktor Tomić se obradovao tim tekstom i prihvatio se ozbiljnog posla da na osnovu tih zapisa intervjua koji je rađen sa protom Mitrom 1990. godine iz svije arhive napravi zapravo knjigu”, prisjeća se gospodin Ćorović.
On je potom obrazložio da je upravo njegovo priknjučivanje timu bila ideja tadašnjeg Episkopa budimljansko-nikšićkog, sadašnjeg Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija:
,,Knjiga se pojavila u privatnom izdanju i skromnom tiražu 2018. godine. Upravo tada sam završio knjigu Crkva u Drobnjaku gdje je na promociji ove monografije u Beogradu govorio i Vladika Joanikije. Pošto je već bio pročitao protina gorka sjećanja, predložio mi je da se s obzirom na obimnu građu o crkvi i drobnjačkom sveštenstvu sa kojom raspolažem, priključim postojećem timu i da zajednički objavimo protinu knjigu u izdanju Eparhije. Rado sam se odazvao i bio srdačno primljen od doktora Tomislava i protine familije.”
Gospodin Tomaš Ćorović se osvrnuo potom i na težak životni put prote Mitra, akcentujući da mu sudbina na tom putu nije bila naklonjena:
,,Ostao je rano bez oca, ratovi, prvo balkanski pa onda evropski, okupacija, gladne godine, epidemije… bio je dobar đak u školi. Kao sveštenik ponio je lijepo ime u narodu, uspješno počeo da se bavi politikom. A onda dolazeći rat, krvavi bratoubilački… on se kao čovjek od ugleda našao u tom vrtlogu. Baš kada su komunisti krenuli sa masovnim hapšenjem viđenijih ljudi i ubistvima bez suda, pop Mitar je izbjegao partizanskoj patroli koja je došla kući da ga vodi na Boan i sa grupom komšija prebjegao u Kolašin i priključio se četničkom pokretu Pavla Đurišića.”
On je istakao da pored svih nedaća i iskušenja kroz koje je prošao prota Mitar zapravo nikad nije zapustio svoju svešteničku službu, naprotiv vršio je revnosno sačuvavši svojim primjerom života i ugled Crkve i svoj lični:
,,U komunizmu, pop Mitar ima status osvjedočenog protivnika sistema, novog državnog poretka, što je potvrdio odmah na početku glasajući za kralja i monarhiju. U teškim poratnim turbulencijama, vremenima kolonizacije, rezolucije Informbiroa, industrijalizacije i stalne nemaštine, a povrh svega intenzivnom komunističkom propagandom, sveštenik Mitar Lopušina je revnosno vršio svoju službu i uspio da sačuva ugled Srpske pravoslavne crkve i svoj lični. Poštovan je od svih, a to niko nije smio da đu kaže – napisao je na jednom mjestu akademik Miro Vuksanović”, citira naposlijetku priređivač Tomaš Ćorović.
Na samom kraju večeri, moderator Boris Musić citirao je riječi svetopočivšeg Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija koje su govorile o liku i djelu i životu prote Mitra Lopušine, zaključujući da su to riječi koje i mi danas možemo izgovoriti od riječi do riječi:
“Gledajući sve dane života protojereja Mitra Lopušine u ogledalu ovoga dana, mi možemo mirne i spokojne duše reći, blago majci koja ga je rodila, blago narodu koji ga je iznjedrio i blago zemlji koju je osveštavao svojom vrlinom, molitvom, svojim časnim krstom i svojim časnim životom. Blago vremenu koje daje ovakve izdanke čestite kakav je bio i ostao i ostaje prota Mitar Lopušina, riječi su svetopočivšeg Mitropolita Amfilohija izgovorene o liku i djelu protojereja Mitra Lopušine. Iste te riječi mirne duše možemo ponoviti i mi koji smo dužni da se vječno sjećamo ovakvih najboljih i najljepših primjera iz roda našega, ali i da se na njih ugledamo svojim životom.”
Boris Musić
Foto: Srećko Radović
