KRATKA RIJEČ O LITIJAMA U DANILOVGRADU
Ta 2019. godina najljivala je nešto veliko. Prvo strašna zakletva Trojičindanskog sabora, a onda dolazak Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšić. I opet su litije, kao i sveki veliki događaj, došle neočekivano i iznenada.
U te zimske dane Danilovgrad nije bio među prvim gradovima u kojima su litije krenule. Dugo se razmatrao i pažljivo se planirao svaki detalj u jednom osjetljivom trenutku. Svi koji su u tome učestvovali bili su svjesni da počinju da žive istoriju i nisu željeli da pogrešnim korakom naude Crkvi. I napokon je krenulo…
Bio je to 4. januar: kada je sveštenstvo izašlo ispred crkve Svete Tekle, ulica je bila prepuna ljudi sa upaljenim svijećama i kada se litijska rijeka izlila ulicama Danilovgrada nestala je svaka sumnja i iščezla je bilo kakva nesigurnost. Grad je bio tih, osluškujući pjesmu vjernih u litiji. Od tog prvog dana, od te blagoslovene januarske večeri, bilo je jasno da na drugoj strani nema nikakvog protivnika, da se litija ne kreće, pjeva i moli protiv nekoga, već da je ona ispunila svaki kutak Danilovog grada i grad je već njen, a pobjeda izvojevana istog dana kad je ova prva litija krenula.
Za njom su se ređale litije. Svake nedjelje, jedna čudesnija od druge, rastapajući sa zimskom hladnoćom ohladnjela srca mnogih koje smo sa divljenjem gledali kako se neočekivano ulivaju u veliku litijsku, a smatrali smo ih do tada dalekim i izgubljenim. Svaki od ovih istinski epskih događaja pričao bi sam zaokruženu priču; a teško ih je za ovu priliku i pobrojati. Sjetimo se samo one, možda najduže, do manastira Ždrebaonik, kada je protojerej-stavrofor Obren Jovanović, odrastao u ovom gradu, čudeći se posmatrao kako izniču hiljade vjernih srca koja nose svjetiljke par kilometara iza čela litije. Ili one bogojavljenske na čijem čelu je bio episkop Metodije, kada se nad osvećenim vodama Zete orilo: „Ne samo svetinje!“ Ne smijemo zaboraviti ni onu sinjajevinsku, po dubokom snijegu do crkve Ružice i za njom onu svetosavsku kada ni veliki pljusak nije zaustavio vjerne da posvjedoče svoj zavjet dat Crkvi. Posebno je upečatljivo u našem sjećanju ostala velika litija od Danilovgrada do Podgorice, kada su hiljade ljudi od prvog do poslednjeg kilometra s jednakom bodrošću i lica ozarenih osmijehom išli, osvećujući cio naš kraj molitvom i pjesmom. Pa za njom ona sa krstom i omoforom Svetog Vasilija Ostroškog i litija do Orje luke koja je možda okupila najviše žitelja našeg grada. Pamtimo i litiju na kojoj je krst nosio naš sugrađanin Miroslav Stanišić u kolicima, a koju je predvodio još jedan Danilovgrađanin među sveštenstvom naše svete Crkve, protojerej-stavrofor prof. dr Boris Brajović, koji je svojom nadahnutom besjedom ohrabrio tada srca svojih sugrađana. Kako ispustiti onu litiju sa ikonama za Nedjelju pravoslavlja kada je, uz čitanje Sinodika pravoslavlja pred okupljenim gradom, Danilovgrad na trenutak zaličio na Carigrad vremena Teodore i Mihaila.
A onda kada nas je ponijelo uvjerenje da je do naše pobjede doći lako i da se ona može izvojevati brzo, došla je svjetska pošast pandemije, koja je za neko vrijeme ne samo zaustavila litije, nego i odvojila vjerne od hramova i bogosluženja. Poneki je malodušni pomislio da je litijama kraj i da je strahom od bolesti udavljena revnost u srcima ljudskim. Međutim, došlo je ljeto, a sa njim obnova litija, sada uz državne zabrane i ograničenja. Svjesni rizika, krenuli smo ponovo u krsni hod. I pred nama iskrsava epska scena: paroh danilovgradski protojerej Željko Ćalić predvodi litiju, proglašenu od vlastodržaca za nezakonitu, i besjedeći pred svojom narodom, čita sa transparenta nošenog na čelu litije Šantićeve stihove: “Mi znamo sudbu i sve što nas čeka, no strah nam neće zalediti grudi! Volovi jaram trpe, a ne ljudi – Bog je slobodu dao za čovjeka.“, dok pored stoje policajci koji će ga odvesti u pritvor. Ovome sleduju prizori vjernosti naroda ovog grada i njegove požrtvovanosti za svog sveštenika, koji primoravaju vlasti da ga puste iz pritvora.
Atmosfera zabrane i represije prema crkvenom narodu postaje sve jača kako su se bližili izbori, kao provjera ispravnosti odluke o gonjenju na Crkvu. A vjernici su se svake večeri sami, kao po dogovoru, okupljali na uobičajenom mjestu – ispred svoje crkve i kretali u litiju, kako su navikli, vaspitani već prvih dana njihovog održavanja u hrišćanskoj gospodstvenosti. A potom bi svakog jutra uslijedilo hapšenje onoga ko bi se usudio da ispred naroda ponese krst. Kao da je svako ko se za krst uhvatio, već sebe opredijelio za Golgotu kao potpuno sledovanje za Hristom. I tako sve do hapšenja maloljetne Jelene Popović, koja je, noseći hrabro svoj krst, postala simbol hrišćanskog otpora goniteljima u našem gradu.
A onda kada su gonitelji bili poraženi, potekla je gradom praznična litijska rijeka, kao blagodarnost Bogu za to što je svetinja ostala netaknuta i duša naroda sačuvana. I tada već niko nije gledao ko se prije, a ko kasnije – ili u jedanaesti čas – priključio litijskom narodu Božijem, podražavajući dobrog domaćina Hrista, koji prima svakog poslenika željnog da posluži, makar i došao u poslednjem trenutku.
Svjesni da smo kroz litije postali dio istorije, boreći se ne mačem i topom kao nekada, nego molitvom, osmijehom i dobrom riječju pobjeđujući zlo i mržnju, znamo da su ovi izuzetni dani promijenili život i pojedinaca i društva, osveštavajući naš životni prostor za dugo vremena, a nas ulili u rijeku koja teče ka Carstvu nebeskom, sve do one Hristove pobjede, koju s radosnim iščekivanjem prizivamo novozavjetnim usklikom: „Gospode, dođi!“
(Autor je pravnik i teolog Srpske pravoslavne crkve, čtec i pojac hrama Svete Tekle u Danilovgradu Tekst je prvobitno objavljen u časopisu „Brđanska zemlja“ br. 1.)
