U Nedjelju jedanaestu po Pedesetnici, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta Liturgija kojom je načalstvovao protojerej Miladin Knežević.
Proti Miladinu sasluživali su protojerej Branko Vujačić i đakon Vedran Grmuša.
Tokom evharistijskog sabranja nakon pročitanog začala iz Svetog Jevanđelja koje govori o opraštanju svima sabranima u ovome svetome Hramu obratio se đakon Vedran Grmuša, koji je u uvodnom slovu dao osvrt na ovu jevanđelsku priču u kojoj je Gospod u nezaslužnim mukama na Krstu, veličanstven nad svakim veličanstvom svijeta i uzvišen nad carevima i sudijama zemnim, nad mudracima i učiteljima, nad bogatim i siromašnim, nad društvenim reformatorima i bundžijama, Gospod Isus primjerom opraštanja zapečatio Svoje Jevanđelje. Da pokaže time, da bez opraštanja niti carevi mogu carovati, ni sudije suditi, ni mudraci mudrovati, ni učitelji učiti, ni bogataši i siromasi živjeti životom čovječanskim, ali prijee svega da pokaže, da bez opraštanja ljudi ne mogu Njegovo Jevanđelje ni razumjeti niti – još manje – ispuniti.
,,I čime se onda hvališ? Kad ništa nije tvoje. Svi darovi koje imamo, neko ima mnogo, neko jedan, neko pola, neko pet, ali sve je Božije. Nijedan dar mi nismo zaslužili. Nema veće gordosti, nego kad čovjek kaže: ,,Ja sam ovo sve sam napravio, sa mojih 10 prstiju i ja sam najtalentovaniji i nema nikoga boljeg od mene!“
Ne pomenuviši Boga, kakvi su to darovi? To su darovi gordosti i to su darovi paloga čovjeka, samo zagledanog u sebe sama“. – rekao je đakon Vedran Grmuša.
U nastavku on je ukazao na riječi blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija koji je jasno ukazivao na najveći dar Božiji čovjeku, a to je ovaploćenje Sina Svoga Jedinorodnoga:
,,Moramo da znamo, ono kako je blažene uspomene Mitropolit Amfilohije jednom prilikom rekao: ,,Bog da je čovjeku dao bilo šta, da je svakog od nas učinio najsjajnijim anđelima, bilo bi malo u odnosu na ono šta je dao, a dao je Sina Svoga“.
Đakon Vedran je zatim zaključio da ne možemo kaniti biti ljudima ukoliko nemamo tu sposobnost i ljubav da istinski oprostimo:
,,Mi treba da budemo prosto ljudi, ali najprije da bi bili ljudi moramo da oprostimo. Ma kaoliko mi puta bili u hramu, pedesnjet puta dnevno, ili bili na svakoj liturgiji, znali liturgiju napamet, znali cijelo Sveto Pismo napamet, znali sve svete oce napamet, ukoliko nismo sposobni da oprostimo, sve je uzalud, jer najprije dolozi oprost, a onda iz toga će da se rodi ljubav. Nemojte da mislite da možemo imati neku veliku ljubav, a da u toj ljubavi nema praštanja“.
On je podvukao da pričešćivanje nema magisjki karatker, kao što nema bilo šta u Crkvi Božijoj, već da nas Sveto Pričešće i sjedinjenje sa Gospodom služi da imamo trpljenje i da imamo praštanje i da se pričešćujemo s ljubavlju:
,,Mi smo prizvani na stanje Božanske ljubavi, pozvani smo da svi budemo Hristosi, da svi budemo Pomazanici, ne po suštini, nego po blagodati i zato primamo Tijelo i krv Hristovu u sebe i prisajedinjujemo se živom Bogu. Dakle, pričešćujući se mi ne izlazimo iz crkve sa čudotvornim moćima, pa ćemo da položimo ispit ili da naprasno dobijemo posao.
Pričešće nam služi da imamo trpljenje i da imamo praštanje i da se pričešćujemo s ljubavlju“.
,,Neće nas brojanice od dva metra spasti, nego čisto srce i ona istinska nebriga za sutra. To ne znači da budemo lijenštine i neradnici, nego da budemo oni koji su se pouzdali u Gospoda ostavljajući svaku brigu, ulazeći u najveću tajnu, Crkve, ulazeći u Svetu Tajnu Evharistije, blagodarenja, postajući istinske askete, a to su oni koji se vježbaju, prvenstveno u duhovnom uzrastanju, u neprestanom uzrastanju u Hristu, čemu nema kraja“. – podsjetio je đakon Vedran.
,,Ljubav Božija je pokazala da nema kraja i naša ljubav ne treba da bude ništa drugo do ljubav Božija, jer se ugledamo na najbolje. I u ovom životu, kada gledate nešto da kupite, da radite, ugledate se na najbolje, a kada treba da se ugledamo na vrline, ugledamo se na Gospoda Boga, na Majku Božiju, u sve svete koji su sve napustili i cijeli svoj um pretvorili u blagodarenje Bogu, jer mi jesmo Božije blagodarenje. Mi smo ono što je Bog zaželio“.
– poručio je na kraju svog prazničnog obraćanja đakon Vedran Grmuša.
Boris Musić
