Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je na praznik Vozdviženja Časnog Krsta, u petak 27. septembra 2024. godine, Svetu Arhijerejsku Liturgiju u Sabornoj crkvi Svetog arhangela Mihaila, u Andrijevici.
Sasluživali su: arhimandrit Petar (Dragojlović), iguman manastira Pinosava u Eparhiji šumadijskoj, protojerej-stavrofor Boro Vrhovac, arhijerejski namjesnik beranski, protojerej-stavrofor Siniša Janković, jeromonah Mihajilo (Pajović), iguman manastira Kostrikovača, jeromonah Georgije (Rajaković), iguman manastira Brezojevica, protojerej Bojan Radunović, jerej Milenko Ralević, arhiđakon Jakov (Ninković).
Nakon čitanja svetog Jevanđelja besjedu je proiznio o. Petar (Dragojlović), čestitajući današnji veliki praznik Vozdviženja Časnog Krsta Gospodnjeg, najsjajnijeg, najsvjetlijeg, najradosnijeg simvola u hrišćanstvu.
„Krst je, kako kaže stara bogomoljačka pjesma, i sila, i znamenje i spasenje. Krst je u starom svijetu bio simvol stradanja i poruge, na neki način, a u vrijeme Hristovo On Koji je besmrtni Bog dao je novu silu, novi smisao krstu i on više nije oruđe sramote, nego je on simvol i oruđe pobjede. Prava sila i pravo znamenje. Krst je ono što je Sveti Sava, naš prvi arhiepiskop donio srpskom narodu kao veliku, radosnu vijest, kao simvol podviga i žrtve, prije svega, bogočovjeka Hrista preko Čije smo se žrtve i mi spasili i spasavamo. Sveti Sava je pronio riječ o krstu Gospodnjem kroz sve srpske zemlje, a posebno, čini mi se, kroz Rašku zemlju, jer ona je bila centralna zemlja tadašnje srpske države, a ovi krajevi su pripadali, upravo, Raškoj zemlji. Stara predanja koja su vezana za Svetog Savu vezana su i za ove krajeve“.
„Krst je, kako kaže današnji Apostol, riječ o krstu je ludost za one koji gonu i, zaista, čak, i ljudi koji su kršteni a ne žive onako kako treba da živi kršteni čovjek , na kraju odstupi od blagodati krsta, od svjetlosti krsta, od radosti krsta i krst mu postane stran i ludost, a kamoli za one koji nijesu kršteni. Krst Gospodnji je sila Božja nama koji se spasavamo, sila ogromna, sila koja nam daje radost, sila, potvrda i pečat ljubavi Gospodnje. Bog nije ostao stranac tamo neki nezainteresovani Alah koji sa visina posmatra čovječanstvo a nije sišao i postao jedan od nas. Ne priznajemo takvog Boga i ne priznajem takvog boga, kako kaže Sveti Justin Ćelijski, koji nije postao čovjek. Taj gospodin koji nije htio da se spusti i postane jedan od nas, to nije pravi Bog. To je lažni Bog, to je taj alah“, rekao je o. Petar.
Dodao je da je „naš istiniti Bog postao jedan od nas, postao čovjek, uzeo sve naše osim grijeha“.
„Ponio je svu tegobu posledica ljudskog grijeha, sav grijeh ljudski svojm žrtvom uništio na krstu i obesmrtio ponovo rod ljudski. Ima li onda ljepšeg i svetijeg znamenja, nego krsta zlatnoga, časnoga, životovornoga kroz koga se božanska sila izliva na čitav svijet, koji krasi i naše hramove, i naše domove, koji krasi i naše grudi, jer svaki hrišćanin nosi krst, koji ukrašava čitavu vaseljenu. Krst je najljepši simvol ljubavi, jer ljubav grli sve i sva. I Hristos, kada je razapet na krstu, On je raširio svoje ruke i tim rukama zagrlio čitav svijet i rekao onu čudesnu rečenicu, koju svi treba da pamtimo: Oprosti im, oče, jer ne znaju šta rade, za rod ljudski. Kada ljudi griješe oni ne znaju šta rade, nesvjesni smo koliko griješimo Bogu i sebi onda kada griješimo“.
„Bog je dao Crkvu Njegovu svetu Svetosavsku, Srpsku pravoslavnu Crkvu, jednu od pomijesnih Crkava jedne svete vaseljenske jedinstvene Crkve pravoslavne da nam se i kroz tajnu krsta otkrije tajna vječnog života. Mi danas pjevamo: Krstu tvome klanjamo se, Gospode, i Sveto Vaskrsenje tvoje pojemo i slavimo. U isto vrijeme se klanjamo krstu i pokalanjamo bolovima koje je On trpio za nas i radi našeg spasenja, ne za sebe jer On je bio bez grijeha, a u isto vrijeme, slavimo vaskrsenje, jer, šta je krst, šta je Golgota? To je zora novoga dana, to je zora vaskrsenja, a vaskrsenjem je razrušen ad, vaskrsenjem Hristovim on je opustošen i gledajte kakav je radost krsta Gospodnjeg“, besjedio je arhimandrit Petar.
Ono što Bog hoće i želi, naveo je on, najviše želi na ovom svijetu, jeste da se neprestano radujemo Njime.
„Ako se Njime ne radujemo naša će radost biti prolazna, kratkotrajna i vrlo brzo će se ugasiti. Zato hrišćanski život jeste, prije svega, zajednica sa Hristom, gledanje u Hrista, grljenje sa Hristom kroz molitvu, kroz djelanje našeg unutrašnjeg čovjeka, kroz pričešćivanje svetim božanskim energijama, svjetlošću Njegovom, kroz neprestanu molitvu, kroz kratke vapaje srca koji nas vezuju i za krst, i za Golgotu, i za Vaskrsenje, i za onaj nebeski Jerusalim i za Carstvo nebesko – našu istinsku otadžbinu, kako je u Svetosavskoj filozofiji života govorio otac Justin Ćelijski. Svetosavlje nije ništa drugo nego pravoslavni život, pravoslavna vjera iskazana na srpski način i potvrđena srpskim iskustvom, čiji je temelj samo On bogočovjek Hristos, neprolazna ličnost u svim svjetovima, jedini Spasitelj, alfa i omega, Onaj bez Koga se niko ne može spasiti u ovom svijetu“.
„Ta istina, izrečena ustima Svetog Save i svih njegovih naslednika, episkopa Srpske Crkve do današnjeg dana i našeg dragog Episkopa Metodija, mog davnašeg prijatelja i brata, i ovdje se blagovijesti, ponovo, u njegovoj omiljenoj Raškoj zemlji. Ovdje, među pravoslavnim Srbima i Srpkinjama koji znaju ko su i šta su, ko im je duhovni otac i kojim putem da idu, a taj put je uzak i trnovit, to jeste golgotski, krstonosni ali, u isto vrijeme, radostan. Ako samo nosimo krst, a radosti nema, odustaćemo, a ako se samo radujemo a ništa nas ne žulja, pogordićemo se brzo. Pomislićemo, čovjek je sklon da pomisli da je neko i nešto, nego, upravo, to hrišćanstvo, čaša meda ište čašu žuči, smiješane najslađe se piju. To je naša vjera. To je pobjeda hrišćanstva, to je radost krsta, to je i današnji dan, toržestveni, slavni kada je Sveta carica Jelena čudom Božjim našla krst Gospodnji u Jerusalimu i rukama Svetog Patrijarha Jerusalimskog Makarija visoko ga uzdigla u nebo da sve podnebesne sile satre i udalji od roda hrišćanskog, da zasija nebom i zemljom svjetlost neprolazna božanska Isusova koja krijepi sve i sva“, kazao je o. Petar.
Zato, dodao je on, u današnji dan jeste radost, bez obzira što je Krstovdan jer krst jeste radost, jeste i žrtva.
„Naša žrtva je uvijek radostotvorna, ne žrtva očajnička. Mi nismo budisti da očajavamo i bježimo od života u nirvanu da bi tako našli smiraj od patnje, ne. Hrišćani smjelo gledaju stvarnosti u oči, a prije svega Gospodu Isus Hristu u oči Njegove blage, kao Petar koji je hodao po moru i rekao: Gospode, reci mi i da ja hodim po moru. I mi hodimo po moru onda kada gledamo u Njegove oči, kada smo sa Njim, onda je sve moguće, i uzburkano more iskušenja ovoga svijeta neće nauditi čovjeku. Ni vjetrovi, oluja, ni razni napadi s lijeva, s desna, čovjek neće primjetiti zato što zna silu imena Gospodnjega koja je Isusovo ime, koji zna da je On Bog Koji je postao čovjek i da nema nevolje, bezizlaza i lavirinta iz kojeg nas On neće izvući. Nema takvog stanja“.
„Zato nam je Bog dao Crkvu svetosvsku, pravoslavnu da se u njoj i njome radujemo, da joj budemo vjerni do smrti, da mi kao pravoslavni hrišćani znamo da sve blagodati Crkve na svoj način ispoštujemo i iskoristimo na naše spasenje, da obadvije dojke Majke koja se zove Crkva dojimo. On je glava Crkve Bogočovjek Hristos, dvije prirode, božanska vječna i ljudska i, gle, mi se na svetoj Liturgiji pričešćujemo Njegovim Tijelom i Njegovom Krvlju, Njegovom čovječanskom prirodom, ali ne samo čovječanskom jer je Njegova priroda čovječanska uvijek vezana sa božanskom prirodom, ispunjena njome tako da se pričešćujemo prije svega blagodaću živoga i besmrtnoga Boga. Ima li veće sreće u svijetu, šta će više čovjeku nego da bude Hristov? Ako je Hristov, Hristos je u njemu, ako je Hristos u nama Carstvo nebesko je već u nama i mi smo već ovdje postali građani Carstva nebeskog koje je jedina naša istinska otadžbina kojoj težimo“, poručio je arhimandrit Petar.
Po završenoj Liturgiji vjernom narodu obratio se Preosvećeni Episkop Metodije:
„Na zdravlje i na spasenje sveta Liturgija, Sveto pričešće. Neka vam je sa srećom, srećan i blagosloven ovaj divni praznik Vozdviženja časnog i životvornog krsta Gospodnjeg. Malo krajeva zemaljskih ima tu čast, pored Svete zemlje, da u sebi čuva česticu životvornog i časnog krsta Gospodnjeg, a ovi prostori Crna Gora, na Cetinju, u Cetinjskom manastiru ima čestita časnog i životvornog krsta. i jedan hram mali, crkvica, u jednoj od najvećih svetinja srpskog roda, manastiru Ostrogu, je posvećen Vozdviženju časnog krsta. Svih ovih vjekova prohujalih, i do kraja svijeta i vijeka će tako biti, oni koji su za Hristom hodili, za Njim gredili bili su u sjenci časnog i životvornog krsta, stojeći zajedno sa Bogomajkom pod raspećem Hristovim i ljubljenim Njegovim učenikom i Mironosicama“.
„Veliki Njegoš je rekao: Krst nositi nama je suđeno, a i Gospod je rekao: Ko hoće za mnom da ide, ne ko mora ili ko je primoran ili uslovljen, nego po svojoj dobroj volji krene za mnom, neka uzme krst svoj. Krst je sve ono što nam Gospod šalje u ovom životu da bez otpora, roptanja, mirno uzmemo na pleća svoja, čak i ono što nam daju naši bližnji, da ponesemo i da krotko i smireno idemo na golgotu. Petnaest godina Bog je dao da ovdje u ovom svetom hramu, krst donijet iz Svete zemlje mirotoči. To je veliki blagoslov i utjeha za sve one koji idu smireno i tiho, krotko i molitveno za krstom Hristovim. Neka vam je sa srećom ovaj divni, radosni praznik. Posle Vaskrsenja Hristovog i krst je postao radost i sve što je u vezi sa Hristom postalo je radost. Sve je osveštano, osvijetljeno, blagosloveno omiveno božanskom ljubavlju i svetošću“, poučavao je Vladika Metodije, navodeći da kakve god tegobe bile u ovom privremenom i kratkom životu, one su slatke ako duboko u sebi osjećamo božansko prisustvo i Njegovu blizinu.
„Bez Njega i sva blaga ovoga svijeta gorča su od čemera. To mi znamo da su sve te slasti i mameovoga svijeta, koje nas mame i prizivaju, samo spolja spatke kad ih probamo, a onda u stomaku osjećamo veliki gorčinu svih slasti ovoga svijeta. A krst Hristov, koliko god izgledao strašan i odbojan, neprihvatljiv, poražavajući kao simbol nečijeg neuspjeha i, po logici ova svijeta, kad ga primimo na sebe s blagodarnošću, molitvom, smirenjem i povjerenjem u Boga, on će nas preobraziti kao što je preobrazio ovaj hram, kao što je preobrazio i ovaj svijet i svaku dušu hrišćansku koja smireno ide i nosi svoj krst, svjedoči Hrista i božansku ljubav u ovoj dolini plača“.
„Nikad to nemojte zaboraviti. Koliko god nešto izgledalo teško, ako je po blagoslovu, znajte, da će biti slađe od meda na kraju. Više puta smo se u svom životu osvjedočili da je to tako. Samo treba istrajavati, nikad to ne treba zaboravljati, a onda će Bog stostruko da u svemu blagoslovi i da nas majka Božja svojim omoforom zakrili i čuva svojim Pokrovom u sve dane života našeg. Ovaj praznik je čudesan sam po sebi, zato je i crvenim slovom, posti se kao sjećanje na Hristovo stradanje, ali, u stvari, velika je radost i blagoslov današnji dan. Otkriven je od carice Jelene, u 4. vijeku, zakopan od Jevreja na Golgoti, na nekom mjestu gdje je posle car Hadrijan, Rimljanin, paganin, podigao neznabožački hram i prošlo je nekoliko stotina godina, a onda, preko nekog starog Jevreja, koji je znao gdje su tri krsta sa Golgote zakopana, on je rekao, a carica Jelena naredila da se sruši paganski hram“, rekao je Episkop.
To je, po njegovim riječima, simbolika jer je paganstvo i neznaboštvo htjelo da sakrije i zatrpa životvorni krst i istinu.
„U svom vremenu biva razoren taj hram, otkopana ta tri krsta i kao što znate iz Žitija svetih da je u tom momentu prolazila neka povorka pogrebna sa mrtvacem. Onda je patrijarh rekao: Dajte, da bismo znali koji je od ova tri krsta Hrsitov, da stavimo na tog pokojnika i kad su stavili treći krst ovaj je oživio. Doveli su i nekog bolesnika, od neke teške bolesti, koji je kosnuvši se krsta Hristovog istog trenutka se iscijelio. To su bila znamenja da je to krst Hristov. Jedna čestica se nalazi u Cetinjskom manastiru. Pored toga se nalazi ruka Svetog Jovana Krstitelja, desnica koja je Gospoda krstila u rijeci Jordanu, upravo ona koja mu se spustila na glavu kad Ga je pogružavao“.
„Ako smo jedan dan ustali i probudili se, i započeli da se nismo ovoga sjetili kojim blagoslovima smo blagosloveni, to je veliki naš nedostatak i promašaj, pogrešan početak a onda svih onih blagoslova se sjetite kojima vas je Gospod blagoslovio od rođenja do današnjeg dana i na svemu Mu blagodarite. Upravo ovo sabranje zove se zahvaljivanje, evharistija, to znači zahvaljivanje, blagodarenje za sve, počevši od privođenja iz nebića u biće i postojanje, i davanja svih darova da se rodimo u ovom narodu, u ovom prostoru, u ovakvim svetinjama, kršteni, hrišćani, pravoslavni. Sve smo to zabadava dobili, zapamtite, ako ne umijemo da kažemo makar hvala, gubiće se ta sila koju smo zabadava dobili, povući će se blagodat Božja. Da toga budemo svakog dana svjesni“, poručio je Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije.
