Na nedeljni dan kada naša sveta Crkva proslavlja Sv.mučenika Platona, Romana i Varula otroka – služena je Sveta Liturgija u podgoričkom hramu Velikomučenika Đorđa.

Svetim evharistijskim sabranjem načalstvovao je protojerej Mirčeta Šljivančanin starešina hrama uz sasluženje protojereja-stavrofora Gojka Perovića arhijerejskog namesnika podgoričko kolašinskog, protojereja-stavrofora Milete Kljajevića i đakona Luke Pavićevića; dok su molitveno učestvovali prota Milun Femić i prota Dragan Stanišić.

Na liturgijske vozglase odgovarao je hor Sveti Sava, predvođen horovođom Snežanom Popović, dipl.teologom.

Tokom liturgije poučnom besedom prisutnima u podgoričkom hramu, obratio se načalstvujući sveštenoslužitelj, prota Mirčeta Šljivančanin.

„U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.

Braćo i sestre, evo otpostismo ove prve dane svetog Božićnjeg posta, ali uvijek kad se zaputimo na neki put, dobro je zapitati se gdje smo to krenuli, ima li taj naš put smisla. Dakle, mi se ovim postom, u ovim danima, spremamo za praznik Hristovog rođenja, ali uvijek se treba podsjetiti na to šta taj događaj za nas znači. Šta je to Božić? Sigurno da to nije samo ona lijepa priča i ono obilje običaja i radosnih trenutaka u našem domu i darivanje darovima, nego taj praznik, taj događaj naše vjere koji je jedan od temeljnih događaja naše vjere je praznik života, praznik smisla, praznik postojanja, praznik koji se tiče života svakoga od nas, svakoga čovjeka na svijetu i cijelog svijeta. Dakle, to je jedan suštinski događaj-rođenje Hristovo za postojanje čovjekovo, uopšte za život i zato je Crkva Božija ustanovila da se mi za taj praznik tako dugo pripremamo znajući da smo slabi, preopterećeni, da često svoje vrijeme provodimo u nepotrebnim stvarima, suvišnim stvarima, u lažnim stvarima i zato je crkva odredila ove dane da se za njih pripremamo. Ne da ovi dani budu „eto valja se otpostiti, dobro je za zdravlje; ne da bi bio zdrav i srećan“.

Ima i to smisla i to jeste, ali ovi dani su da Hrista, Sina Božijega, da Njegov život stavimo u centar svoga života. Dani posta su zato da od sebe pokušamo odstraniti sve ono što nas od Boga odvaja, ono što je promašaj, što je laž u našem životu, a na to nas motiviše ljubav Božja, da je Bog toliko zavolio svijet, da je Bog toliko zavolio svakoga od nas da je postao jedan od nas. Mi tu tajnu ne možemo ni zamisliti- šta to znači da vječni Bog, Sveta Trojica koji je vječni život, vječno postojanje, koji je stvorio svijet i sve što postoji iz ljubavi, postao stvorenje. Mi nećemo ni u redu kad nešto čekamo da zamijenimo mjesto onoga koji je iza nas ili nešto drugo mnogo manje, da damo prednost nekome na bilo kojem mjestu gdje ćemo možda čekati duže pet minuta, a zamislite: vječni Bog koji je ostavio svoje vječno obitavalište, presto svoj vječne radosti i spustio se do naše ništavnosti. Ta ljubav Božja, taj događaj nas motiviše i podstiče i daje nam snage i blagodati da se potrudimo u ove dane koji su pred nama, da zaista On bude u centru našeg života. To je smisao posta. To je najvažnije u postu, da koliko do nas stoji stavimo barem ove dane ili onaj dan kad slavimo rođenje Hristovo, Hrista u centar našega života, a ustvari ako tako činimo i ako se tako trudimo naš život će biti preispunjen smislom. Od sebe ćemo odbaciti svaki besmisao, svaki promašaj i svaku našu grešku i naše zablude i naše opterećenosti, jer je Bog nas doveo u ovaj svijet i u ovaj život da tvorimo volju Njegovu i da On bude u centru našega života, a kad je on u centru našega života i kad je On prvi sve dobija svoje mjesto i svoj smisao. Sve drugo što je dobro dobija svoje mjesto. Kad je Bog prvi, sve ono što je na drugom, trećem ili četvrtom mjestu, je na svom mjestu, ali ako ono što ne može biti prvo bude prvo, onda smo promašili život. Ovi dani su zato da promišljamo da li je Bog prvi u našem životu. Eto tako da provedemo ove dane, zato post, zato ne jedemo neku hranu, ne zato što je mrsna hrana loša, nego da sebe nekako malo podstaknemo, da se uzdržimo, da damo prednost duhu, da damo prednost onom što je dublje i što je našoj duši dato, ali smo ga zatrpali svojim slabostima.

Današnja jevanđelska priča nam takođe govori nešto važno. Čuli smo da je Hristos došao i sreo Gadarince (tri jevanđelista govore o ovoj priči) da su ljudi koji su bili obuzeti demonima kad su vidjeli Hrista, oni su ga prepoznali. Rekli su :“Što si došao da nas mučiš prije vremena?“ Eto, i demoni prepoznajuHrista kao Boga, kao Sina Božijega. I šta smo vidjeli iz ove priče? Da oni bježe. Tamo gdje se Hristos pojavi, đavo nema pristupa. Eto nam još jednoga razloga da post postimo, da bi demonske sile i demonske uticaje odagnali od nas, ali ćemo ih odagnati samo ako je Hristos s nama i ako smo Hristovi. Nemamo mi moći ni snage ni da se s malim izborimo, a kamoli sa velikim i zlim demonskim silama, ali imamo ako je Hristos sa nama, ako smo Hristovi. I tako sebe liječimo, Hristom sebe liječimo. Hristom sebi dajemo mogućnost života i neka Bog da da ove dane koji su pred nama, zaista tako i prođemo: trudom, postom, molitvom i pokajanjem za naša zla djela, činjenjem dobra. Božić nas i te kako motiviše da činimo dobro, da budemo smireni i da budemo milostivi. To je praznik smirenja i milosti Božije, jer je Bog pokazao smirenje, da je postao Sin Božji. Neka Bog da da tako ove dane provedemo. Sad će biti Sveto pričešće za koje smo se spremali, na pet mjesta ćemo pričešćivati. Oni koji su kršteni, koji su postili, koji se kaju za svoje grijehe. Oni koji se nikad nijesu ispovijedali, dobro je da dođu na ispovijest. Nakon svake večernje službe ovdje mi sveštenici vršimo ispovijest, pa neko ko se nije ispovijedao nikada neka dođe, a i oni koji jesu, treba opet, jer tako dušu svoju peremo od grijeha. U miru Božjem da pristupimo i da se pripremimo i udostojimo da čistog srca i duše slavimo rođenje Hristovo. Amin“

Potom su svi oni koji su se pripremili pristupili Svetoj tajni pričešća.

Zajedničarenje sveštenoslužitelja i parohijana, nastavljeno je u Svetogeorgijevskom Domu.

Čas veronauke polaznika Škole Sveti Đorđe, održala je protinica Nadica Radović.