Svetosavski dani u Melburnu
Evo već 15-ak godina dobar dio Srba ne može da zamisli svetosavske svečanosti bez proslave uspjeha i junačkog držanja Novaka Đokovića na AO teniskom turniru. Sticaj okolnosti ili, kako to mi hrišćani kažemo, Božija volja, učinili su da se na ovakav način vremenski preklope prestižno sportsko takmičenje i crkveni praznik. To je razlog što su neki među nama, Novakove australijske uspjehe i borbe povezivali sa blagoslovom Svetog Save. Jer da je Bogom obdaren mnoštvom talenata znamo i bez januarskih slava i turnira, ali da sezonu počinje podvizima, upravo molitvenim zastupništvom Svetog Save, to se jednostavno tako čita i kaže crkvenim vokabularom.
Naravno, ni meni, ni brojnim drugim Đokovićevim navijačima, ne pada na pamet da ATP bodove, servise i smečeve povezujem sa spasenjem duše i Nebeskim carstvom. Niti mislim da će, samo po sebi, nekoga približiti Bogu bilo kakvo sportsko postignuće, makar se radilo o „najvećem sportisti svijeta svih vremena“ ili bar o „najuspješnijem Srbinu u međunarodnim takmičenjima“. Naprotiv, svi zemaljski uspjesi, a naročito sportska nadmetanja i sabiranje titula i novčanih nagrada, prije mogu biti brana duhovnom napretku i spasenju, nego podsticaj. Uz to sam i svjestan koju količinu nezdrave nacionalne nadmenosti („ne može nam niko ništa“) u duhovno nepripremljenim i nepažljivim dušama može da proizvede neko donkihotovsko držanje pojedinca iz malog naroda, u moru planetarnih igara moći. Ta nadmenost nikako ne ide pod ruku sa hrišćanskim smirenjem i blaženstvima.
Međutim, na hrišćanskom putu sticanja vrlina i sabiranja šire zajednice oko pozitivnih uzora, svakako stoje pojedini postupci srpskog viteza sporta Novaka Đokovića. Dakle, ne procjenjujem niti veličam ličnost grešnog smrtnika (to niti bi bilo pristojno, niti je hrišćanski), ali prepoznajem pojedina djela ovog čovjeka, kao dobre primjere svakome ko ide utabanim i do kraja ostvarenim putem vječnoga života, na koji je – baš nas obične ljude – pozvao Gospod Isus Hristos, a kojim su do kraja i sa uspjehom prošli svetitelji, među kojima je i Sveti Sava Nemanjić.
Navijajući za Novaka, većina ljudi navija za „jednoga od nas“, „dečka iz komšiluka“, koga krasi skromnost uprkos uspjesima, lijepi maniri uprkos dokazima da je poseban, veliko poštovanje drugih – uprkos činjenici da je rezultatski bolji od svih, a zatim: spremnost na odricanje, dalekovidost, upornost, hrabrost, osjećaj za zajednicu, humanost… Đoković je oličenje primjenjenog svetosavlja kao kodeksa čojstva i junaštva. One njegoševske vjere da može biti i ono „što biti ne može“, ali i kavaljerske spremnosti da se dokazani junak povuče i ustupi mjesto drugome (mlađem, boljem, drugačijem…). I tu bih stao sa pričom o svetosavcu i junaku iz Melburna. Zagledan u njegovo jučerašnje odustajanje i predaju meča, ali i u neostvarena očekivanja šire navijačke zajednice (kako one srpske, tako i šire međunarodne) kada su u pitanju Novakova vasionska dostignuća, postignuti i planirani istorijski rekordi, nadahnut sam da ove njegove borbe uz pomoć anđela (o kojoj je javno govorio), a protiv raznoraznih demona i iskušenja, razumijevam u kontekstu neprolaznih primjera koje su nam ostavili svi koji su trku završili i sve „pretrpjeli do kraja“. Đoković se još uvijek, kao i svako od nas, takmiči i bori sa životom i samim sobom, i ostaje da mu poželimo sve najbolje u budućnosti, da prevladaju pobjede u svakom pogledu, a da poraza bude što manje.
Svetosavsko odstupanje u novo i, naizgled, nepoznato
Predlažem da aktuelnu temu odustajanja, odstupanja ili ustupanja mjesta nekom drugom, na koju nam je planetarnu pažnju skrenuo jedan sportski i medijski događaj, sagledamo sa malo većih duhovnih i životnih visina, i da uočimo ima li takvih primjera među najboljima i najvećima iz hrišćanske istorije. Najprimjerenije će biti da u ovim danima, svoj pogled sa sporta, biznisa i politike usmjerimo upravo ka ličnosti Svetog Save Nemanjića. Njega najčešće ističemo kao primjer pobjednika, istrajnog borca, neumornog prosvetitelja, neustrašivog putnika na tri kontinenta (tada u 13. vijeku), upornog izmiritelja posvađane braće… U zlatnoj nisci njegovih talenata i vrlina, prepoznaćemo i diplomatu, i zakonodavca, i podvižnika, i sveštenoslužitelja, i književnika i poslušnika, i narodnog vođu… Međutim, rijetko se ističe činjenica da je ovaj Božiji čovjek najmanje tri puta odlazio i odstupao sa mjesta na kojima je bio predviđen, „već viđen“ i očekivan. Mitropolit Amfilohije je jednom pisao o dva čuvena bjekstva u istoriji Srba: jedno bjekstvo u manastir Rastka Nemanjića, a drugo bjekstvo iz manastira Dositeja Obradovića. I to je tema koju bih želio da proširim.
Neću reći ništa novo, jer je o Svetom Savi podjednako i „sve rečeno“ i ništa objašnjeno do kraja. Ali hoću da istaknem da kretanje ovog svetog čovjeka ka Carstvu nebeskom nije satkano samo od djela koji bi se zemaljskim očima mogla vidjeti kao usponi i pobjede, nego da u ključnim momentima odlazio u pravcima koji su ličili na odstupanja i povlačenja. Prvo, ono što je blaženopočivši mitropolit nazvao „bjekstvom“ u manastir, a što istorija pamti kao neočekivani odlazak sa kraljevskog dvora. Pripreman i odgajan za jedno, na Božiji poziv mladi Rastko se okrenuo nekim novim, njegovoj najbližoj okolini nedovoljno poznatim horizontima. Koliko je monašenje jednog princa bilo strano ondašnjem srpskom dvoru, najbolje pokazuje potjera koju je za Rastkom organizovao Stefan Nemanja. A koliko je to „bjekstvo“ ustvari bilo iskorak ka naprijed, govori dolazak Stefana Nemanje na Svetu Goru, sinovljevim putevima.
Drugo, kada se monah Sava utvrdio u monaštvu, osnovavši manastir Hilandar, i prizvavši svog oca da iz zemaljske politike pređe u duhovni podvižnički život, dešava se novi „odlazak“ ili „prelazak“, koji je sada nailazio na nerazumijevanje i osude pojedinih crkvenih lica. To je Savin dolazak sa Svete Gore u Rašku i Zetu, u zemlje kojima vladaju njegova braća Stefan (budući Prvovjenčani) i Vukan, Nemanjići. Razlozi tog Savinog „odstupanja“ sa Svete Gore su: dovršenje izmirenja posvađane braće; utvrđenje monaškog života u Studenici (čiji će biti iguman u narednom periodu) i prosvećenje naroda, silaska Božijeg blagoslova među ljude, porodice… Kao što ga je ljubav prema onom neprolaznom i onostranom uputila iz Srbije na Svetu Goru, tako ga je ljubav prema braći i rodu vratila sa Atosa u Srbiju. To je moto o kome dosta kasnije pjeva vladika Nikolaj: „Volio bih i u paklu biti, samo Srbi Bogu da se vrate“, a o kome jasno govori apostol Pavle u svojoj Poslanici Rimljanima: „Jer bih želeo da ja sam budem odlučen od Hrista za braću svoju, srodnike moje po tijelu, koji su Izrailjci, čije je usinovljenje i slava i zavjeti i zakon i bogosluženje i obećanja“ (Rim 9. 3–4). Ovaj „pakao“ i ovo „odlučenje od Hrista“, koje pominju sveti, Božiji ljudi, u kontekstu žitija Svetog Save, mogli bismo povezati sa prigovorima koje je od pojedinih crkvenih lica dobio kaluđer Sava kada se vratio da utvrđuje monaški i crkveni život u otadžbini. Te prigovore je vrijeme demantovalo, a Savin povratak među „srodnike po tijelu“ pokazalo kao Bogom nadahnut postupak. Tako gledano, Savino bogonadahnuto kretanje, podsjeća nas na kretanje jezička crkvenog zvona tamo i ovamo, desno i lijevo, koje omogućava da čujemo nebeske tonove sa crkvenih zvonika. Stajanje na jednom mjestu, nepomično čuvanje onog što imamo ovdje i sada, to nije svetosavlje. Svetosavlje je neprestano kretanje: avramovsko, mojsijevsko, svetopavlovsko… na Božji poziv, ka Nebeskom gradu…
Odlazak da bi se mlađem nasljedniku napravilo mjesto
Konačno, poslije novih i novih putovanja Svetog Save u Nikeju, (radi dobijanja autokefalnosti za Žičku arhiepiskopiju, 1219. g.), pa u Svetu Zemlju (prvo njegovo pokloničko putovanje 1229. g.), istakao bih ono posljednje: odlazak sa arhiepiskopskog trona i postavljanje za svoga nasljednika Svetog Arsenija Sremca 1234. g. priča se i piše o tome šta bi sve mogli biti razlozi takvog odlaska Svetog Save iz Srbije (da se više za života ne vrati), ali je čin ustoličenja nasljednika pokazao da ti razlozi nijesu bili ni ishitreni, ni ovozemaljski motivisani. Ostavljajući nasljednika na arhiepiskopski tron, Sveti Sava odlazi po drugi put u Svetu Zemlju. Ispostaviće se da su njegovi odlasci na sveta mjesta, ali i njegovi susreti sa crkvenim poglavarima vaseljene i pustinjacima svetih manastira, dugoročno doprinijeli ugledu srpske Crkve u svijetu, ali i njenim temeljnim vezama sa hrišćanskim univerzumom, do danas.
Ispostaviće se, takođe, da je vrh arhiepiskopije bio zreo i spreman za smjenu duhovnih poglavara. Ali i više od toga, odlazak Svetog Save sa duhovnog trona ukazuje na jedan pedagoški momenat, na motiv koji do danas ostaje uzor i primjer svima kojima je Bog dao upravljanje zajednicom, da ne dozvole da njihovo ime i ličnost postanu važniji od same zajednice, već i da učine sve da zajednica živi i poslije njih, a da sujetu vladara i poglavara liječe, između ostalog, i ovakvim primjerima –odlazaka u pravcu nekih novih horizonata.
Taj motiv bio je važeći tokom srednjeg vijeka, baš na dvoru Nemanjića, a odlazak sa dvora, žrtvovanje zemaljske vlasti radi duhovne nagrade (da li putem monašenja ili žrtvovanja na bojnom polju) poznati su primjeri i među Hrebeljanovićima i Crnojevićima. Međutim, ne bi trebalo da nas zavara misao kako je to bio manir jedne epohe. Nakon vjekova sekularizacije i opšteg ubjeđenja kako svijet ide daleko nasuprot crkvenim svjetonazorima, upravo ovih dana živimo novo vraćanje religije „na velika vrata“, svjedočimo desekularizaciji, pa između ostalog i potrebi da u savremenim događajima tražimo i nalazimo one zakonitosti života koje je sljedovao Svetitelj Sava.
Izvor: Žurnal