Njegovo Visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije služio je danas, 27. maja, Svetu liturgiju u manastiru Kostrikovača u Rovcima.
Visokopreosvećenom Mitropolitu Joanikiju je sasluživalo sveštenomonaštvo i sveštenstvo Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke, uz učešće sestara monahinja i vjernog naroda.
U besjedi na kraju Svete službe Božije, Mitropolit Joanikije je kazao da je manastir Kostrikovača propojao i zablistao novim sjajem, od kako je obnovljen i od kako su u njega došli monasi, da se u njemu Bogu mole i da se u njemu sabira narod Božiji na Svetoj liturgiji. On je dodao da je današnji sabor u Kostrikovači u znaku duhovne obnove, u znaku Vaskrsenja Hristovog, ali i u znaku Prvog vaseljenskog sabora.
”Evo divne prilike da pomenemo taj značajni događaj u istoriji Crkve, koji se dogodio prije 1700 godina. Ove godine, dakle, Crkva Božija proslavlja taj veliki jubilej, kada se sastao Prvi vaseljenski sabor svetih episkopa, ali i klirika – sveštenika u gradu Nikeji, u vrijeme Svetoga cara Konstantina, da riješe neka važna pitanja koja su nastala u Crkvi. Zapravo, velike probleme koji su tada Crkvu razdirali.”
Mitropolit je podsjetio da je Crkva pretrpjela mnoga iskušenja tokom trovjekovnog gonjenja hrišćanstva, a da se naposletku borila i sa unutrašnjim iskušenjima.
”Imala je Crkva Božija toliko velikih problema, toliko velikih teškoća i gonjenje i mučenje njenih episkopa, sveštenika, đakona, monaha, monahinja, vjernika, vjernog naroda Božijeg, i onih koji su na visokim položajima i onih koji su bili nepoznati ovome svijetu, a Bogu poznati. Mnogo je Crkva Božija propatila kroz tri vijeka gonjenja hrišćanstva. Ali, kad je došla sloboda, reklo bi se da će sve biti u redu i da će nastati mir, međutim, došli su problemi, iskušenja sa druge strane. Možemo reći da nijesu došla spolja ta iskušenja, nego iznutra. A nijesu manja, ako ne i veća iskušenja za Crkvu Božiju kada dođu iznutra, od onih koja dolaze spolja.
On je pojasnio da su se ta unutarnja iskušenja toga doba ticala čistote vjere pravoslavne.
”Znamo draga braćo i sestre da Crkva Božija najviše pazi na čistotu svete vjere pravoslavne. Da ostanemo vjerni Jevanđelju Božijem i ljubavi Božijoj i milosti Božijoj, koju nam je Bog donio i darovao, kojom nas je obdario svojim dolaskom u ovaj svijet. Ali, kada neko počne da kvari čistotu svete vjere pravoslavne, onda je to velika teškoća – veliki problem i velika nesreća, i moraju nastati veliki lomovi, ako se pojavilo to lažno učenje u okviru Crkve.”
Vladika je poučio da je to lažno učenje o vjeri pravoslavnoj dolazilo od strane Arija, veoma učenog i darovitog sveštenika, koji je pak imao težak karakter i svadljivu narav.
”Bio je takav jedan sveštenik koji se pogordio. Bio je darovit, obrazovan, uman, školovan, vispren, spreman uvijek za svaku raspravu. Bio je vrlo ubjedljiv, ali je njegovo učenje bilo pogrešno. To je Arije, rodom iz Libije. Učio se u Antiohiji, ali po svoj prilici da je bio teškog karaktera. Iako se govorilo za njega da je bio moralno čist, da niti je suviše jeo, niti pio, niti imao neke druge poroke, ali nažalost bio je teškog karaktera, svadljiv, spreman za rasprave, nespreman da primi savjet, da primi mišljenje od drugih, da prihvati, razumije, da razmisli, nego je samo tjerao svoje, a učio je pogrešno o Gospodu Isusu Hristu, a to je najveća nesreća – da se krivi istina svete vjere pravoslavne. I, nastali su naravno veliki problemi, velike teškoće.”
On je dodao da je Arije unižavao Gospoda, te da je na takva lažna učenja, kakvo je bilo njegovo, Crkva najosjetljivija.
”On je naime govorio da je Hristos Sin Božiji – drugo Lice Svete Trojice stvorenje Božije, da on nije Bog u punom dostojanstvu, nego je on neki drugi Bog. Jeste božanstvo, ali i nije božanstvo. Iako on govori sa svakim pohvalama, ali zapravo unižava Njegovo božansko dostojanstvo. Iako kaže da je On tvorac vaseljene, ali je i On stvorenje, prema tome unizio je božansku prirodu Hristovu i na to je Crkva bila veoma osjetljiva, na to lažno učenje, na to raslabljivanje svete vjere pravoslavne.”
Vladika je podsjetio da su se Sveti oci Prvog vaseljenskog sabora sabrali u Nikeji, u gradu u kojem je kasnije rukopoložen Sveti Sava za prvog arhiepiskopa srpskog, te naglasio da su na Prvom vaseljenskom saboru Sveti oci utvrdili da je Arijevo učenje lažno i da su na tom Saboru definisani glavni članovi Simvola vjere.
”Dakle, Sveti oci su utvrdili da je Gospod naš Isus Hristos Sin Božiji od vječnosti sa Ocem Svojim. Da je bespočetan, da je od bespočetnoga Oca iz Njegove suštine, iz Njegove prirode rođen, a ne stvoren, i da ima isto dostojanstvo kao i Bog Otac i Duh Sveti. Kao što imamo sliku iz našega zemaljskoga života, imamo oca i sina, otac jeste stariji i njemu se prvo ukazuje čast, ali i sin ima istu prirodu i isto dostojanstvo kao čovjek i kao onaj koji nasleđuje sve osobine i svu prirodu svog oca. Tako su Sveti oci utvrdili da je Arijevo učenje lažno jer je Arije unižavao božansko dostojanstvo Sina Božijega. Dosta je duga ta priča i komplikovana, ima mnogo detalja, bilo je mnogo teškoća, mnogo svađa. Održan je Prvi vaseljenski sabor, utvrđena je istina pravoslavlja. Tada su definisani glavni članovi Simvola vjere. Kasnije je još nešto dodato o Duhu Svetome i o Crkvi, ali ovaj Simvol vjere koji govorimo na svakoj Svetoj liturgiji, tada je on naznačen, samo je kasnije na Drugom vaseljenskom saboru on dopunjen i to je kako kažemo nikeo-carigradski Simvol svete vjere pravoslavne.”
Vladika je besjedi naglasio i ulogu Svetog Ahilija, jednog od 318 Svetih otaca Prvog vaseljenskog sabora.
”Jedan od učesnika nikejskoga sabora, veoma istaknuti i veoma značajan i veoma poštovan, bio je svetitelj koga danas i sjutra proslavljamo – Sveti Ahilije Episkop Larise, iz Grčke. Veliki svetitelj koji se isticao svetošću svoga života. Govori se, kada je došlo do velike rasprave, pa je uzeo kamen i rekao: Ako vi pravilno učite o Gospodu Isusu Hristu, govoreći arijancima – jereticima, onda recite da iz ovoga kamena potekne Sveto miro. Oni naravno nijesu smjeli to da kažu, a on je imao toliku vjeru, draga braćo i sestre, on je rekao: Ako je Isus Hristos istiniti Sin Božiji, i rođen po prirodi od Oca Svoga nebeskoga, neka iz ovoga kamena potekne Sveto miro. I poteklo je Sveto miro iz kamena – dogodilo se čudo.”
On je rekao da je Sveti Ahilije veoma značajan za Slovene.
”Negdje u doba Cara Samuila u 11. vijeku, njegove mošti su prenešene do današnje Makedonije, do mjesta zvanoga Ahil, i on je svojim svetim moštima bio veliki zastupnik i veliki blagoslov za tada vjerujući slovenski narod, koji je tek bio primio svetu vjeru pravoslavnu. Kasnije će Sveti kralj Dragutin, vidimo da njegovo poštovanje se proširilo i ovamo na sjever kroz srpske zemlje, podići veliku i lijepu crkvu svoju grobnu, svoju zadužbinu – manastir Svetoga Ahilija u Arilju.”
Mitropolit Joanikije je na kraju besjede podsjetio i na obnovitelje manastira Kostrikovače, te kazao da se kroz duhovnu obnovu produbljuje pamćenje i obnavlja sjećanje na velike ličnosti, te naglasio da je Sveti Ahilije veoma značajna ličnost u istoriji Crkve Hristove.
”Naš blaženopočivši Mitropolit, a bogami i prije njega i njegov čestiti i pobožni otac Ćiro, kako čujemo, mnogo je činio za obnovu ove svetinje. A naš blaženopočivši Mitropolit Amfilohije je učinio sve da se ova svetinja obnovi, kao metoh manastira Morače. Divna, stara, drevna, poznata svetinja. Ali ovo vrijeme koje je prošlo iza nas, nadamo se, ono je nanijelo tamu zaborava i na našu istoriju i na istoriju naših svetinja i na velike i znamenite ličnosti, međutim, kroz duhovnu obnovu mi produbljujemo svoje pamćenje, obnavljamo sjećanja, obnavljamo sjećanja na velike i značajne ličnosti, na velike ljude, na velike naše prethodnike – to je naša dužnost. A danas ovdje prizivamo upomoć molitve Svetog oca našeg Ahilija, velikoga čudotvorca, veoma poštovanog u grčkom narodu, ali isto tako i u našoj bratskoj Makedoniji. Međutim, vidite, on je poštovan u cijeloj Crkvi. Kada malo pažljivije pogledamo, veoma značajna ličnost u istoriji Crkve Božije, kao jedan od otaca Prvog vaseljenskog nikejskoga sabora, gdje je on među 318 ostalih Svetih otaca.“
Na kraju Svete liturgije osveštani su slavski darovi i prerezan slavski kolač u slavu Božiju i čast Svetog Ahilija, čije ime nosi sabrat ove svete obitelji, jeromonah Ahilije.
O. B.
