Vjernici Njegnjeva i Bijelog Polja su sa velikom radošću dočekali mošti Svetog Vladike Nikolaja žičkog i ohridskog, čiju je česticu na dar donio Episkop valjevski Isihije, koji je zajedno sa Episkopom budimljansko-nikšićkim Metodijem služio Svetu arhijerejsku Liturgiju u hramu koji je posvećen ovom svetitelju u Njegnjevu kod Bijelog Polja.
Zahvljujući na velikom daru, Vladika Metodije je kazao da su blagoslovene stope koje su nam u ovaj nedjeljni dan, posvećen Čudu u banji Vitezdi, donijele blagoslov valjevske eparhije a među prvima i mošti Svetog Nikolaja Ohridskog, Žičkog, Srpskog i sve pravoslavnog, čiji blagoslov će nas okupljati na svetim službama.
„ Ova nedjelja je posvećena čudu u banji Vizezdi, kod Ovčijih vrata. Riječ je o Hristovom čudu u gradu Jerusalimu, a Ovčija vrata se zovu vjerovatno zato što su se kroz ta vrata pronosile žrtve koje su se prinosile na žrtvenik u Starom Zavjetu. Tu je bila banja Vitezda sa pet tremova, a riječ – vitezda znači ‘dom blagodati’, milosti, jer su se u toj banji dešavala čuda. Kada bi se voda uzburkala, koji od bolesnika bi sišao prvi iscjeljivao bi se ma od koje bolesti da je bolovao. To je praslika Crkve Božje, gdje smo se i mi danas sabrali kao u banji Vitezdi.
Gdje se sa Hristom i Živim Bogom susrećemo u Svetim tajnama tijela i krvi Njegove, kojima se pričešćujemo i tako se na najprisniji način sjedinjujemo sa Bogom, pripremajući se prije toga za to sveto sjedinjenje. A tu u toj banji blagodati i milosti Božje su se skupljali mnogi nevoljnici, nemoćni ljudi i bogalji, koji su čekali milost Božju. Isus je prišao jednom nepokretnom bogalju, koji je, kako kaže Jevanđelje, 38 godina bio nepokretan. To je čitava jedna vječnost za jedan ljudski vijek, imajući u vidu da koliko su ljudi tada živjeli, ovaj čovjek je bio vremešan, ali ipak se još uvijek nečemu nadao i nije odsutajao od svog spasenja i iscjeljenja svojih nemoći.
Niti je on od Hrista tražio niti ga je čime Isus uslovljavao da bi ga izliječio, samo ga je pitao ‘što je on tu i od čega boluje’. Bolesni mu odgovara da 38 godina čeka iscjeljenje: „Ali, nema ko da me spusti u ovu vodu“. A vjerovatno su ga neki prijatelji ujutro donosili a uveče odnosili. Ali nisu čekali dok se voda ustalasa, pa bi uvijek prije njega neki drugi ugrabili i dobili iscjeljenje. A onda mu odjednom Isus kaže: „Uzmi odar svoj i hodi“, budi izliječen, i on ustaje poslije 38 godian i izlazi. Nije ni prepoznao da je on Hristos i Bog, već je odmah uzeo odar svoj, izašao, čak nije ni znao ko ga je iscijelio“, besjedio je vladika Metodije.
Ova priča, kako je objasnio vladika Metodije, je i neka vrsta slike nas ljudi koji dobijamo tolika blaga i darove Božje a zaboravljamo od koga ih dobijamo i kome treba da budemo zahvalni i blagodarni, da makar na neki način uzvrtatimo toj velikoj blagodati Božjoj koja nam svakodnevno u našim životu čine, počev od toga što smo ušli u maticu života.
„ I što nas je Gospod u postojanje iz nebića priveo u biće, što smo počeli da živimo, da postojimo predvječnom planu Njegovom. ‘A onda kada su otpali’, ,kako kaže liturgijska molitva’ Činio je sve i da nas uzvede u Carstvo nebesko’. I onda kada su starješine narodne i sveštenici, vidjeli da on radi, ukorili su ga pošto je bila subota, kada su jevrejski propisi zabranjivali da se nosi teret, ukoravajući ga što nosi odar svoj.
A on kaže: „Onaj koji me je izliječio, on mi je rekao“, čime on krivicu prebacuje na Onoga koji ga je izliječio i kaže: „Onaj koji me je izliječio, On reče uzmi odar svoj i hodi“. A oni kažu: „ Ko te je izliječio?“ Ne kažu, ‘gle čuda Božjega, poslije 38 godina si izliječen’, nego kažu ‘ko te je izliječio’, ko je propis prekršio, da vidimo da ga kaznimo, jer je onima koji su kršili takve propise slijedila smrtna kazna. A on im odgovara, ‘ne znam ko me je izliječio’. A onda mu Isus prišao u hramu tajno i rekao: „ Pazi i ne griješi, da ti što gore ne bude“. Ali ne samo u smislu tjelesnog zdravlja, da će dobiti neku goru bolest od one koju je imao i nosio tolike godine i od one od koje je čudesno iscijeljen Hristom bio, već vjerovatno da ne čuje ili da mu se ne desi nešto najgore što može ljudskom biću da se desi a to je da u onaj dan Vaskrsenja Hristovog iz Njegovih usta ne čuje: Ne čujem te, ne poznajem te“. To je najgore i najteže što može da nam se desi; ne neka teža i opakija bolest, ona će proći, sa ovim vremenskim životom.
Mnogi su tamo bili bolesnici ali je Hristos samo tog čovjeka izliječio. Tog koji nije ni po čemu pokazao ni da vjeruje ni da se nada, očigledno je imao neki veliki balast i breme koje je nosio, nekih grehova njegovih ili predaka svojih, ali je upravo on kao takav bio, ničim izazvan, iscijeljen. A onda kada je vidio da ga je Isus iscijelio, i kada Ga je prepoznao onda je otišao kod ovih starješina i rekao: ‘Onaj me je Isus iscijelio. I time Onog ko mu je pokazao najveću milost i ljubav doveo u situaciju smrtne opasnosti, jer je On vinovnik kršenja zapovijesti ljudskih propisa. A Gospod je mnogo puta u Jevanđelju subotom, bar pet šest puta kako je navedeno, iscjeljivao ljude i time pokazivao da nije čovjek tu zbog subote, nego je subota zbog čovjeka“, besjedio je Vladika Metodije podsjećajući da i divno ime nedjelja, na ruskom ‘voskresenije’, ne treba da shvatimo da se ništa ne dela, jer je čovjek uvijek prizvan na dobra djela, bez obzira koji je dan.
Vladika Metodije je zahvalio vladiki Isihiju na daru moštiju, kako kaže Ava Justin Ćelijski, ‘najvećega poslije Svetog Save u srpskom rodu’, Vladike Nikolaja Ohridskog, Žičkog i sve pravoslavnog.
„Dolazim iz sprskog Valjeva, iz srca naše Crkve i naše Srbije, iz grada u kome vjerni narod živi pod pokrovom i blagoslovom dvojice velikih Svetitelja, najvećih Svetitelja ovoga doba, ako to može tako da se kaže, ali u svakom slučaju svetionika našeg roda i naše Crkve,a to su Sveti Vladika Nikolaj i Sveti Ava Justin Popović“; rekao je Vladika Isihije.
Istakao je da njihove netljene i osvećene mošti počivaju skoro jedne pored drugih, udaljene svega nekoliko kilometara, u Leliću i Ćelijama.
„I čitav naš rod dolazi na poklonjenje, blagoslov i osvećenje u te svetinje i odlazi sa duhovnom i duševnom korišću. Jer Bog je postavio njih dvojicu i druge Svetitelje u našem rodu da svjedoče ime Božje i da nam pomažu u ovom posljednjem vijeku u kome je naš narod i naša Crkva prolazila kroz strašna iskušenja i velike nevolje, i po neki ljudskim mjerilima možda ne bismo mogli više ni da postojimo koliko smo stradali i koliko smo pobijeni, i još gore poslije, koliko je bilo otpadije od svete“, kazao je Vladika Isihije, podsjećajući na strašni period komunizma kada je nekoliko generacija zaboravilo na Božje ugodnike, koji su držali riječ Božju i održavali našu Crkvu u mutna i tamna vremena.
Ukazao je da su ta vremena, na sreću prošlost, i da se u čitavom srpskom rodu zidaju hramovi i Crkva kao živa zajednica.
„ Da molitvama novih svetitelja, prije svega našeg Svetog Save koji nas je duhovno rodio, tako nastavimo i da se duhovno rađaju nova djeca i ljudi, u Svetoj Tajni krštenja, i da svim srcem, svim umom svojim zavole Gospoda Boga, a zajedno sa Njim da zavole jedni druge„ naglasio je Vladika Isihije, podsjećajući na zapovijest Božju da ljubimo Boga svoga i da na isti način ljubimo i sve naše bližnje”.
Veliki Sveti Vladika Nikolaj, kazao je on, učio nas je da živimo u ljubavi.
„Ali u pravoj hrišćanskoj ljubavi, ne u nekim sentimentalnim i lažnim ljubavima koje se odnose samo na neke koji su nam ugodni, već na istinskoj, djelatnoj ljubavi, koja čini dobro svakome ko se nađe pored nas, što je i težnja u našem rodu i biću, što je Sveti Nikolaj više od drugih prepoznao i isticao, trudeći se da prigrli i pod svoj blagoslov u upravu uzme hrišćansku bogomoljačku zajednicu i da od nje napravi zaista prave Hrišćane koji svijetle kao primjeri drugima, onima koji idu u crkvu. Trudio se i da razvija prosvetu, predanje i svi znamo koliko je njegovo djelo ogromno i nezamjenjivo. Neka imamo njegove molitve i da ga proučavamo i da njegovu misao razvijamo“, zaključio je Vladika Isihije.
Podsjetio je da mnogi teolozi, ne samo srpski, ističu da je misao Vladike Nikolaja velika riznica i da treba da postoje i naučni instituti koji se bave njime, teološki i filozofski, i na razne druge načine, a prije svega treba da ga imamo kao svoj uzor i da ga podražavamo u svojoj Crkvi.
Poslije Liturgije priređena je trpeza ljubavi, uz prigodne recitacije djece, kao i interpretacije čuvenog srpskog glumca, Petra Božožovića.
Na velikom daru zahvalio se protojerej Milan Stanišić, koji je u ime episkopa Metodija i vjernog naroda Eparhije budimljansko-nikšićke, uručio poklon episkopu Isihiju.
Uz mošti Svetitelja, episkop Isihije je parohu njegnjevskom, protojereju Milanu Stanišiću, uručio arhijerejsku gramatu povodom darivanja moštima ovu parohijsku crkvu. Crkvena opština Njegnjevo je protojereju-stavroforu Mirašu Bogavcu uručila sliku u znak zahvalnosti za sve učinjeno u ovoj parohiji, gdje je služio veliki broj godina.
Zahvaljujući se na daru prota Miraš je kazao:
„Isreno vam kažem, a mogao bih ruku na Jevanđelje da stavi, da nigdje toliko mnogo i tako lijepe djece nema kao u Njegnjevu“.
