Đakon Pavle Lješković

Autohtonista

Piše: đakon Pavle Lješković, profesor Cetinjske bogoslovije

 

“Ne odobravam postupak momaka koji su kamenovali autobus sa djecom, ali ga razumijem. Igranje kola i pjevanje srpskih pjesama pred cetinjskim manastirom je očigledna provokacija” – govori mi proćelavi čovjek srednje visine, sa primjetnim cetinjskim akcentom. Obučen je u tanku majci kratkih rukava i , za ovo doba godine, prilično kratak šorts. Susreo me je na samom dnu Majinske ulice i odmah počeo da glasno govori i da me prati, izazivajući tako pažnju radoznalih prolaznika. “Uostalom, ne bi me začudilo i da je kamenovanje izmišljeno ili da su djeca sama kamenovala autobus”! Na to mu odgovaram da me je zvao moj prijatelj iz Nikšića Dražen koji mi je posvedočio da su kamenja udarila u prozor pored kojeg je sjedjela njegova ćerkica.

Kolo“Dobro. Možda ih je neko i gađao, izrevoltiran time što su popovi sakupili nikšićku djecu, prevaspitali ih i naučili da rade takve stvari”. Rekoh mu da sam jednom prilikom u manastiru Stanjevići upoznao stariju grupu dječaka i djevojčica iz te grupe. Tada su mi pričali da su se vođeni duhom litija sami sabrali i organizovali, pa su tek onda pošli u crkvu, odabrali duhovnika i postali bratstvo. Nakon mojih riječi se iznenada prebacio na istorijske teme: “Ja sam crnogorski autohtonista! Crnogorci na ovim prostorima žive već hiljadama godina”!

A baš sam tog jutra razgovarao sa jednim vjernikom koji dolazi na službe kod nas u crkvu sv.Trojice i rekao mu kako me čudi kako se taj autohtonistički trend, koji postoji svuda u regionu, još uvijek nije prelio kod nas, zadobivši crnogorsku oblandu. On mi je na to odgovorio da taj trend kod nas postoji već neko vrijeme. I eto, baš ovog popodneva saznadoh da i ja poznajem jednog lokalnog autohtonistu.

“Stari Crnogorci su sve to znali, a onda su došli Petrovići i Sima Milutinović i sve izmijenili”! Kažem mu da je taj Sima Milutinović, barem po njihovoj priči, bio jedino u istoriji ostvarenje Ničeovog nadčovjeka, kada je uspio da cijelu dinastiju sa sve i podanicima tek tako preokrene. Nakon tih riječi se opet vratio na temu kamenovanja djece: “Djecu, možda, nije trebalo kamenovati, ali je trebalo odabrati najstarije među njima i dati im par vaspitnih ćuški. Stari i čestiti Crnogorci su znali da zarad lijepoga ponašanja i vaspitanja, ponekad i tuđem djetetu udare šamar, ukoliko ono takvo što zasluži”!

Rekoh mu da ga poznajem već dvanaest godina, budući da smo se u isto vrijeme doselili u Budvu – ja iz Nikšića a on sa Cetinja. Sjećam se kad je radio kao taksista i odvezao me na moju prvu liturgiju koju sam služio u Starom gradu. Često smo se sretali u prolazu i razmjenjivali šale na račun toga što smo dvojica ljudi iz Stare Crne Gore među Paštrovićima i Grbljanima. Nakon toga sam dodao sledeće:”Kad smo već kod teme lijepog ponašanja i vaspitanja, primijetio sam da kada se god sretnemo u Budvi, neizostavno se lijepo javiš. Međutim, kada se mimoiđemo na Cetinju, gotovo uvijek okreneš glavu, naročito ako si u nekom društvu”! Nakon mojih riječi, počeo me je ubjeđivati da sam ja to nešto loše razumio ili ga sa nekim pomiješao. Ubrzo se pozdravio sa mnom i laganim, autohtonim korakom produžio u pravcu zgrade Akademije znanja. Možda će u tom dijelu grada pronaći sagovornika koji će imati više takta i razumijevanja za njegove argumente i ideje…

(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)