Otac Makarije: Hristos je Istina! Hristos nije laž, nije licemjerje, nije grijeh… Najgora pošast koja se javila u Hrišćanskom svijetu jeste osuđivanje drugih.
Besjeda igumana manastira Savina jeromonaha Makarija izgovorena na Svetoj liturgiji na Sredoposnu, četvrtu nedjelju Časnog posta, u nedjelju 14. aprila 2024. godine, na praznik prepodobne Marije Egipćanke u manastiru Savina u Herceg Novom.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Braćo i sestre, proslavljajući Četvrte nedjelje posta velikog duhovnika i velikog Svetitelja Crkve Božije- Svetog Jovana Lestvičnika, razmišljamo svi, čitajući njegova djela, a posebno njegovo najpoznatije djelo ,,Lestvica“ gdje se mi nalazimo na putu ka Hristu i ka svome spasenju.
Sveti Jovan Lestvičnik je jedan od najdubljih i, slobodno možemo reći savremenim jezikom, jedan od najboljih hirurga duše koji nam jasno pokazuje ono što čovjek treba da prođe i u čemu treba da ogleda svoju dušu da bi znao da li se nalazi na pravom putu spasenja. Da ne živi u zabludi čitav svoj život da bi na kraju, ako nije išao istinskim putem ka Hristu, završio, kako je govorio veliki svetitelj Crkve Hristove Sveti Vladika Nikolaj, u zemlji Nedođiji.
Dakle, ako čovjek ne ide putem istinitim, odnosno putem istine on završava u zemlji Nedođiji, onoj zemlji o kojoj je on fantazirao čitavog svog života, nikada se ne susrevši sa Hristom, makar bio i svakog dana u Crkvi. Potrebno je da čovjek razmišlja o svojoj duši ispravljajući i korigujući, svojim umom, sebe da bi ostao na pravom putu Istine. Jer istina kao pojam se vezuje sa ličnošću Hristovom, Koji za sebe kaže da je On: Put, Istina i Život. Mi, kao Hrišćani, se ne srećemo sa istinom kao nekom naukom, teorijom ili čak ideologijom, u kome su, ovom svijetu, mnoge ideologije pokušale da budu istina i vodilja. Međutim, pokazalo se da su mnoge bile veliki promašaji i završavale su upravo u zemlji Nedođiji kao i mnogobojne civilizacije kroz sve vijekove od postanja svijeta.
Mi se susrećemo sa Hristom kao sa istinom i kao sa ličnošću, sa Onim Koji se useljava u naše srce, poznajući kroz to istinu života i istinu Svetog Jevanđelja. Naš cilj je da se susretnemo sa Hristom a to ne možemo ako živimo u laži, ako idemo putem koji ne vodi ka Njemu.
Sveti Jovan Lestvičnik u svojoj ,,Lestvici“ objašnjava koji je to istiniti put i kako čovjek treba da postavi svoje spasenje na pravi način da ne bi zalutao. Između ostalog, za nas kao Hrišćane, jedini spasonosni put povratka Bogu jeste pokajanje. Lestvičnik ima jednu misao koja divno objašnjava šta je to istinsko pokajanje. Mnogi dok lutaju pitajući se šta je pokajanje, pričajući o njemu, ne znaju kako se ono projavljuje u našem životu da bismo znali da smo na pravom putu. I zato Sveti Jovan Lestvičnik kaže da mnogi govore o pokajanju, mnogi čak možda i misle da se kaju. Međutim, koliko smo u istinskom pokajanju pokazuje nama način na koji čovjek trpi kada ga neko ruži ili o njemu govori ružne stvari. Čovjek može da zamišlja da se kaje, da fantazira da je u pokajanju, međutim srce čovjeka, naše unutarnje biće, će nam pokazati da li smo na putu pokajanja po načinu kako trpimo nevolje u životu. To možemo da vidimo, ne u nekom dalekom vremenskom periodu nego svakog dana i svakog trena, danas, ovog trenutka. I kad izađemo iz ovog hrama isto možemo da vidimo da li se nalazimo na istinskom putu pokajanja. To će nam pokazati naše srce na način kako trpimo nevolje koje nas snalaze. Još i ovdje, u hramu, možemo to da vidimo ako obratimo pažnju na svoje ponašanje i i to da li imamo pokajanja. Ako nam smeta ovaj ili onaj, ako nam smeta šta ko priča, kako se ko obukao ili stao. Po tome kako trpimo nevolje vidjećemo da li smo na putu pokajanja. Ako čovjek nema istinskog pokajanja on neminovno veliča sebe i kao takav ne može biti pokoran i ne može ništa i nikoga da trpi osim ono što on sam hoće da sprovede u životu a to je potpuni promašaj. Upravo je to ono što Lestičnik naglašava kada kaže da mnogi samo govore da se kaju. Možda, kaže on, oni zaista i misle i da se kaju ali srce, odnosno način kako trpimo uvrede, pokazuje da li se istinski kajemo. Onaj koji je u pokajanju, prije svega, neće vidjeti tuđe grijehe, što znači da neće ni osuđivati ni ljude ni događaje koji se dešavaju oko njega, niti ono što vidi svojim čulima. Dakle, neće nikada osuđivati bilo koga ili bilo šta u ovome svijetu. Tu već vidimo gdje se nalazimo, gdje je naše mjesto i koliko smo zaista u zajednici sa Bogom. Vidimo i koliko smo, zaista, dostojni da se pričešćujemo Tijelom i Krvlju Gospodnjom. Mi Hrišćani smo prizvani da se sjedinjujemo sa Bogom kroz Sveto Pričešće. Dakle, da se dodirujemo sa Njim, da nas prožima energija Božija i da osjetimo Boga kakav je po ukusu, kako izgleda Bog. Ali, ako ne živomo ispravnim životom, samo ovaj primjer- ako osuđujemo druge, ako ne trpimo kada nas neko kudi i govori o nama rđave riječi, ako ne možemo da trpimo nevolje, ako nemamo strpljenja za neke teške životne okolnosti koje nas snađu, sve su to pokazatelji da nemamo pokajanja i da se nismo susreli sa Bogom.
O tome najviše treba da vodimo računa. Da sebe vidimo u realnom svijetlu i u realnom odnosu sa Bogom. Da bi se održali na tom putu potrebno je da učinimo jedan veliki napor volje. Čemu naša molitva? Čemu naš post ako ne idemo pravim putem? Ako naš post i molitva nisu plod našeg ispravnog puta sve je to uzaludno, uzalud onda i postimo i uzalud se molimo. Ako plod svega toga nije da imamo silu da možemo da trpimo nevolje bez roptanja, bez mržnje prema bilo kome, i prije svega da zaustavimo osuđivanje- ,,najstrašniji kancer ovoga vijeka“ kako je govorio Sveti Teofan Zatvornik. Sveti Teofan je govoreći o ovom vijeku u kome mi sada živimo govorio da je to vijek osuđivanja drugih.
Najgora pošast koja se javila u Hrišćanskom svijetu jeste osuđivanje drugih. I to je smrt. Vjerujte da je to smrt duše. Duša koja osuđuje drugog je mrtva. I, ako do kraja ostane u tom stanju osuđivanja ostaće mrtva u vječnosti zato što se, osuđivanjem drugih, odrekla Boga. I ako je čovjek kršten, i ako je na krštenju rekao one riječi: sjedinjujem se sa Hristom, ako osuđuje on se odriče Boga jer našim djelima i riječima određujemo i naš odnos sa Bogom. Ne onim što fantaziramo, prikazujući lažne maske pred drugim ljudima, predstavljajući se da smo dobri, nego onim što živimo i radimo u svom srcu i svom unutarnjem biću.
Zato Hristos kaže: Ono što radite u tajnosti, prpovijedaće se na krovovima. Sve će se to vidjeti i sve se to vidi u duhovnom svijetu. Bog to vidi. Od Boga ne možete sakriti da ste bludnici, da ste lopovi, da kradete i lažete druge. Ne možemo ništa da sakrijemo. Bog sve to vidi i gleda sa žaljenjem ali je potrebno da i ti sam to vidiš da bi se pokajao. Hristos, odnosno Sveto Jevanđelje, nam pokazuje put pokajanja i poziva nas na pokajanje. Sveti Jovan Lestvičnik, samo kroz ovu jednu misao, nam pokazuje da li smo na putu pokajanja i da li naš život ide pogrešnim, odnosno paralelnim, putem gdje nam se čini da idemo ka Hristu dok se u stvari sa Njim ne susrećemo. Hristos je Istina, nije laž, nije licemjerje, nije grijeh. Hristos i grijeh nemaju nikakve veze. Kako onda možemo da kažemo da smo sa Hristom ako griješimo: ako bludničimo, ako krademo, ako otimamo, ako ubijamo? Kako možemo da kažemo da smo sa Hristom? Nismo sa Hristom! Budite sigurni, svako ko takva djela čini makar i u svojim mislima, odvojen je od Hrista i biće osuđen ako ga smrt zatekne u takvom stanju. To govori Sveti Jovan Lestvičnik u svojim mislima o pokajanju. To je pakao. Takav čovjek je u paklu jer ne služi Hristu već sebi, grijehu a onda i demonima. Zato Hristos i kaže u Jevanđelju da će takva duša završiti u naručju demona jer je njima služila time što je osuđivala druge.
Mi se ne plašimo toga? Pa zar to nije smrt duše? Zar naša duša nije umrla ako nemamo straha od toga gdje će ona završiti? Mi se plašimo od toga šta ćemo da jedemo i da li imamo nešto, hoćemo li biti siromašni, hoćemo li se razboljeti, a ne razmišljamo šta će biti ako završimo u vječnom paklu, u vječnom ognju? Šta ćemo tada? Ovaj život će proći. Možda ćemo u njemu morati da istrpimo nešto malo koliko god da je- malo je, a šta ako to posle bude naša vječnost?
Dakle, moramo sebe da dovedemo u Hrišćanski red ako mislimo da služimo Bogu i da na istinski način budemo sa Njim. To će onda biti izvor naše radosti i naše sreće u ovom životu. Prenijeće se i u vječni život ako taj podvig iznesemo do kraja našeg života. Jer nam ništa ne vredi ako dobro počnemo a loše završimo. U svakom trenutku mi možemo da skrenemo sa puta, svakom svojom malom nepažnjom, opuštanjem, vezivanjem za ovaj svijet. Sve nas to može takve odvesti u vječnost a da ne uspijemo da se pokajemo. Dakle, zapamtimo dobro! Nije sveti Jovan Lestvičnik slučajno stavljen da se proslavlja nedjelja njemu posvećena upravo u toku Velikog posta da nas ponovo i ponovo, svake godine, podsjeti na istu stvar, na pokajanje.
Kakvo je naše pokajanje? Da li mi samo razmišljamo o njemu ili je naše pokajanje istinsko i djelatno, ono koje nas sjedinjuje sa Bogom? Mi koji se sjedinjujemo sa Bogom, imaćemo i djelatno pokajanje, u čemu će nam Bog pomagati jer ne možemo mi da se kajemo sami od sebe, bez Boga. Srce naše će nam pokazati da li se kajemo po tome kako trpimo nevolje. Ne treba nam drugo ogledalo u životu nego samo to da vidimo. Na koji način trpimo nevolje, iskušenja koja nas snalaze i svoje bližnje oko sebe. Ako ih osuđujemo i ogovaramo, mi smo mrtvi. To je smrt, i to je pakao. To dobro zapamtimo! Danas se plaše da pominju smrt, pa kažu: Nemojte da plašite ljude, osjetljivi su. Pa šta ako su osjetljivi? Ako im niko ne bude rekao ko će onda da se spase? Kako će da se spasu ako ne znaju? Moraju da znaju i moraju da se pokaju! Nešto mora da pokrene ljude. Pa, nije Jevanđelje napisano da čovjek ne govori o tome, da ne čita ili da preskače ono što mu se ne sviđa. Odatle su i došle sve jeresi, jer su ljudi preskakali, uzimajući samo ono što im se sviđa i to tumačeći.
Istinsko Pravoslavlje je ispunjavanje čitavog Jevanđelja i to je naš smisao života. Nas Bog priziva ljubavlju. Ljubav je ono čime nas On priziva ali ne na logičan način, na način logike ovoga svijeta i onako kako mi to zamišljamo. Zato moramo imati ovo ogledalo ne samo u ovoj rečenici Svetog Jovana Lestvičnika. Ima ih on bezbroj od kojih svaka može da nam bude spasonosna, ako jednu makar uzmemo da ispunjavamo trudeći se da je do kraja ispunimo. Zato obratimo dobro pažnju. Ne dozvolimo da nas obmanjuje duh ovoga svijeta gledanjem po intrenetu i traženjem odgovora na lažnim mjestima.
Ovdje je jedini istinski odgovor i ovdje čovjek prolazi svoj život. Da bi se susreo, u Crkvi Božijoj, sa Hristom čovjek mora da podnese i svoje raspeće i tegobe jer sve to Bog daje čovjeku radi njegovog spasenja. Pomolimo se zato danas Svetom Jovanu Lestvičniku da nam pomogne na tom putu. Zapišimo na tablicama svog srca šta treba da radimo i kako treba da izgledamo i svakog se dana podsjećajmo. Onda ćemo i svoju pažnju usmjeriti ka tome, onda će i naše duševne sile da se pokrenu da nam pomognu u tome. Ne treba da se rasejavamo na izlišne i suvišne stvari ovoga svijeta. O onda ćemo dobiti istinsku silu od Boga, a pomoći će nam i Presveta Bogorodica, da idemo tim uskim putem istinskog pokajanja, putem neosuđivanja drugih, putem osuđivanja samoga sebe.
Dakle, nije potrebno samo da ne osuđujemo druge, potrebno je i da osuđujemo sami sebe. Treba taj proces da okrenemo u jednom drugom smjeru da bi osjetili i vidjeli da je Bog sa nama, da bi imali istinsko pokajanje, da bi imali plač, da bi dobili i osjetiti oslobođenje od svojih grijehova. Tada će se Hristos useliti u naše srce i onda ćemo moći istinski da se odmaramo u slovesnom odnosu sa Njim i da osjetimo, i ovdje, u ovom životu, šta to znači i kakav je ukus vječnog života i Carstva nebeskog, Carstva Oca, Sina i Svetoga Duha. Amin.
Priredila: Slobodanka Grdinić
