Za četrdesetodnevni pomen Njegovom preosveštenstvu episkopu zahumsko-hercegovačkom Atanasiju, iz štampe je izašao 291. broj Svetigore, obraznika za vjeru, kulturu i vaspitanje Mitropolije crnogorsko-primorske. To je specijalni broj i treći te vrste u posljednje pola godine, te sa prethodna dva – jednim posvećenim Njegovom visokopreosveštenstvu mitropolitu Amfilohiju i drugim Njegovoj svetosti patrijarhu Irineju – čini jednu vrstu trilogije, duboke duhovne knjige jedne zalazeće epohe.
Pored brojnih tekstova o vladici Atanasiju, intervjua s njim iz različitih perioda, njegovog životopisa, njegov lik su ponajbolje otkrile fotografije iz kojih se čita njegova dječja duša. „On je bio dijete džinovskog srca“, kako reče njegovo duhovno čedo vladika diseldorfski i sve Njemačke Grigorije. To dijete je oživjelo Hercegovinu, riječima vladike Hrizostoma „on je duboko preorao Hercegovinu i dobro sjeme posijao“. Hercegovina kao da je njega čekala da je učini plodnom i živom, zato je 1992. „Sabor srpskih episkopa izabrao najboljega među sobom za tron hercegovački“. Pod tim nazivom objavljena je besjeda mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija na ustoličenju vladike Atanasija.
A „tamo gdje je bio vladika Atanasije, tamo je bio i Hristos raspeti i vaskrsli“, naslovljeno je oproštajno slovo Njegove svetosti patrijarha Porfirija, na vijest o upokojenju neumornog vladike, upućeno sabranima oko odra vladike Atanasija. On je bio „arhijerej Hristov proročkog karaktera“, kako reče vladika Joanikije nad samrtnim odrom svoga sabrata, bio je „prijatelj Božje premudrosti“, kako ga je doživljavala žička igumanija, mati Jelena, i „najoriginalniji episkop SPC u njenoj istoriji“, riječima akademika Matije Bećkovića, iz istoimenog intervjua, a tako su ga doživiljavali svi koji su ga ikada vidjeli i slušali i koji su, ako bi ih oslovio sa slepac ili mutavi, znali da su dobili ne samo najoriginalniji, nego i sigurni blagoslov. „Slepi i mutavi“ su i predmet poetskog zapisa protojereja-stavrofora Borisa Brajovića „Vladika Atanasije. Priča o slepom i mutavom.“
Pored „slova blagodarstvenog“ episkopa zahumsko-hercegovačkog Dimitrija, publikovani su i ostali govori nad odrom vladike Atanasija, pomenuti govor episkopa Joanikija, vladike Grigorija, vladike Hrizostoma i govor vladike zapadno-američkog Maksima – „Hljeb života, nova pasha i zemlja živih“.
Od silnih besjeda koje je izgovorio vladika Atanasije na svojoj trnovitoj stazi, Svetigora je za ovaj specijalni broj izabrala njegovu pristupnu besjedu „Naša je pravda živi i istiniti Bog“ sa ustoličenja u tron Episkopije zahumsko-hercegovačke 1992. na Vidovdan. Vidovdan je dan kojim je određen put svakog Srbina, „Kosovo je sve u znaku Krsta i Vaskrsenja. To je naša vera“, kako reče vladika Atanasije u jedom intervjuu za Glas Crkve iz 1987, koji je Svetigora prenijela. Objavila je i ostale intervjue s njim, kao onaj iz doba kad je vladika Atanasije bio banatski episkop „Hvala Bogu što u ovakvoj istoriji postoji živi Bog“, ili intervju iz Glasa Crkve „Proleće je burno i vetrovito…“ intervju dat u Stokholmu za časopis Svetosavlje „Srpska crkva je srpski narod sa Hristom“, intervju „Nisu svi Srbi za Raj“ iz 1993, intervju „Jesu vihori jesu bure, ali nismo slamke“ iz 1992. godine.
U ovom broju publikovana je i uveliko poznata „lična karta“ vladike Atanasija koju je i iscrtao mitropolit Nikolaj (Hadžinikolau) „Vladika Atanasije – ogledalo, zagonetka, ličnost“. Ta ličnost je živa legenda u poetskom osjećanju pjesnika M. Šarčevića, te je njegovom deseteračkom pjesmom „Legenda o vladici Atanasiju“, Svetigora zaokružila bogatstvo tekstova o vladici koji je otišao u besmertnost, što mu i samo ime znači. Za kraj ćemo i mi, riječima iz zapisa sveštenog opštežića Blagovijesti Ormilija, reći: „Do ponovnog susreta, ako Bog dan, starče, Vladiko!“
Marija Živković
