Četrdesetodnevna voštanica duhovnom ocu Mitropolitu Amfilohiju cetinjskih prvjenaca Arhimandrita Jefrema (Dabanovića) i monaha Pavla (Kondića)
Stanjevićki iguman Jefrem (Dabanović): „Mitropolitove oči, koje su plijenile, bile su pravi duhovni skener“
Monah dr Pavle (Kondić): „Mitropolit Amfilohije je bio raspeti duhovni poglavar, nosilac čitavog duhovnog preobražaja jednog ogromnog prostora i milionskog duhovnog stada i u našoj Mitropoliji ali i sve do prostora Južne Amerike. Hvala Bogu za našeg velikog Amfilohija, bescjen blago naše duhovno“
Iguman manastira Svete Trojice- Stanjevići Arhimandrit Jefrem (Dabanović) i stanjevićki sabrat monah dr Pavle (Kondić) sabrani pored groba svog duhovnog roditelja blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija u kripti podgoričkog Sabornog hrama, podijeli su sa slušaocima Radija „Svetigora“ svoja sjećanja na život pored duhovnog gorostasa kakav je bio naš Mitropolit.
Otac Jefrem i otac Pavle, jedni su od prvih generacija cetinjskih monaha, kojom je počela duhovna i materijalna obnova u Crnoj Gori po dolasku Mitropolita Amfilohija na Tron Cetinjskih Mitropolita prije ravno trideset godina.
Otac Jefrem je kao đak prve generacije obnovljene Cetinjske Bogoslovije došao 1992. godine u Cetinjski manastir, a već 1993. godine bilo je prvo monašenje na Cetinju, kada je zamonašen prvi Mitropolitov duhovni rukokosad u Crnoj Gori. Imena četvorice jevanđelista ponijeli su te 1992. godine na svom monašenju monasi: Jovan (sadašnji Vladika Pakračko-slavonski“, Luka, Marko i Matej.
Govoreći o svom ličnom odnosu koji je građen punih trideset godina sa Mitropolitom Amfilohijem, Arhimandrit Jefrem se sjeća početaka i svoje, prve generacije obnovljene Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog koja se te 1992. godine okupila pod svodove Cetinjskog manastira i duhovnu zaštitu Ćivota Svetog Petra Cetinjskog, Ruke Svetog Jovana Krstitelja i Časnog Krsta Gospodnjeg.
„To prvo okupljanje dvanaest đaka, kao dvanaest apostola, u trpezariji Cetinjskog manastira, gdje su nas dočekali Mitropolit Amfilohije i Mitropolit Danilo (Dajković), pamtiću dok sam živ. Bilo nas je i iz Crne Gore, Srbije, Australije i sa svih strana, sabranih sa blagoslovom Mitropolita Amfilohija koji je ni iz čega počeo da obnavlja Bogosloviju uz pomoć njenog Rektora blaženopočivšeg oca Momčila Krivokapića, tadašnjeg profesora i glavnog vaspitača jeromonaha Joanikija (Mićovića), Vladike Jovana (Purić) i sveštenika Dragana Stanišića i Radomira Nikčevića“- sjeća se otac Jefrem kojeg put potom odvodi na odsluženje vojnog roka u ono teško ratno vrijeme.
„Po povratku sa odsluženja vojnog roka u januaru 1994. godine vraćam se, ali ovog puta kao iskušenik, u Cetinjki manastir“- kaže otac Jefrem.
On dodaje da su mu se, kada je prvi put vidio monaški lik Mitropolita Amfilohija, koji je ponio sa Svete Gore otvorile duhovne oči.
„Imao sam veliki blagoslov da duhovno uzrastam uz takvom duhovnog gorostasa koji je bio moj duhovni roditelj i moj otac. Ugledajući se na njegov monaški lik odlučio sam da poslužim Ćivotu Svetog Petra Cetinjskog i samom Mitropolitu Amfilohiju“- kaže otac Jefrem.
Onim riječima Svetog apostola Pavla: Svima je bio sve , otac Pavle (Kondić) dodaje da je njemu Mitropolit Amfilohije bio mnogo više nego sve.
„Kao dijete sam dolazio kod njega u Patrijaršiju. Još 1977. godine počinje naše višeslojno duhovno opštenje, dan za danom, sve do Mitropolitovog upokojenja. Kao najdragocjenije duhovno pamtim naša hodočašća kod Svetog Ave Justina. Moj poslednji susret sa njim bio je skoro pred njegovo upokojenje, na poklade 1979. godine. Kad se sjetim tog susreta još uvijek osjećam da mi bridi obraz od Avinog grubog suknenog prsluka, koji me kao malog dječaka tada čvrsto zagrlio“- kaže otac Pavle.
Arhimandrit Jefrem se sjeća da je sa Mitropolitom na temu monaštva razgovarao prvi put januara 1994. godine.
„Nikada neću zaboraviti njegove oči, ispod gustih obrva, koje su plijenile. Što sam ih više gledao postajale su sve dublje i dublje. Bile su pravi duhovni skener“- kaže Stanjevićki Iguman.
Otac Jefrem se sjeća da su u to vrijeme imali velikih poteškoća na Cetinju, dok su gledali kordone specijalaca na Petrovdan i onaj taj bijes, psovke i kamenice upućene Cetinjskoj Svetinji i našem Mitropolitu. A sjeća se i svog dolaska, tog januara 1994. godine kada je stigao pred Cetinjsku Svetinju, probijajući se kroz duboki snijeg.
„Probijajući se kroz snijeg do pojasa, stigao sam pred Cetinjski manastir u vrijeme ručka. A odmah posle ručka Mitropolit je blagoslovio da malo očistimo snijeg. Zajedno sa nama i on je čistio, upaznajući, usput, i mene sa bratijom igovoreći mi u koju ću keliju biti smješten. Odjednom sam shvatio da sam došao u dom oca svojega. Preda mnom je bio moj duhovni roditelj, koji me je toplo i sa puno ljubavi dočekao, Otac koji je i otac i majka, i duhovnik i savjetnik. Upravo ti temelji i ta duhovna veza, koju sam tada uspostavio sam njim, održava me i, ako Bog da, održaće me i u ovom ali i u onom, vječnom životu. Naš otac Amfilohije nas je učio da se radujemo svakom danu i trenutku, onoj ljepoti cetinjskog polja, želeći da od nas izvuče onaj maksimum radosti i zadovoljstva i svega onoga što nas monahe čini radosnima“- kaže otac Jefrem goreći o obnovi monaštva koje je, što bi se reklo, počelo ,,na goloj ledini“ u našoj Mitropoliji.
Iguman Jefrem se sjeća da je bio najmlađi sabrat Cetinjskog maanstira i da ga je zbog toga Mitropolit zvao ,,đače“ da bi mu, nakon što je prvu generaciju cetinjskih bogoslova odveo u Svetu zemlju i Jerusalim, nadimak promijenio u ,,jerusalimsko đače“.
Otac Jefrem i otac Pavle sjetili su se i Mitropolitovog velikog truda u obnovi i graditeljstvu po kojoj će Mitropolit ostati upamćen u istoriji u čemu su ga, dobrim dijelom, i oni pratili.
„Pratili smo non-stop Mitroopolita koji je obilazio svako selo i zaseok u Crnoj Gori, bogoslužeći u zapuštenim i porušenim hramovima, u ono vrijeme duhovne pustoši, posebno na sjeveru Crne Gore. Bogu hvala, bilo je zapretenog ognja koji je Mitropolit Amfilohije najbolje umio da razgori u narodu željnom istine Božije, koji je sa radošću dočekivao svog duhovnog oca i Arhipastira“- kaže otac Jefrem sjećajući se da su Mitropolit Amfilohije i njih četvorica koji bi ga pratili na Liturgiju, sa Cetinja kretali oko četiri sata ujutru.
„Nas četiri ili pet je išlo sa Mitropolitom. Kada bi stigli, na primjer na sjever, Mitropolit bi služio Liturgiju a onda bi svakome posvetio pažnju i odlazio da blagoslovi svaki dom u koji su nas pozivali. To bi, često, trajalo i do ponoći. Ako smo, na primjer, prvog dana bili u Plavu ili Gusinju, gdje bi Mitropolit ostao sa narodom ponekad ido ponoći, već ujutru bi silazili do Žabljaka, gdje bi opet ostajali do ponoći, a već sjutradan ranom zorom išli bi u Herceg Novi. Bili smo premoreni, ,,imali smo slike ali ne i tona“, nikako ne uspijevajući da pratimo taj duhovni vulkan, Mitropolita Amfilohija. Zato bi nas, kad bi silazili sa sjevera, na mjestu gdje se sad na Cetinju nalazi kružni tok, čekala druga ekipa koja bi pratila Mitropolita, dok bi on samo nastavljao dalje, nikada ne pokazujući znake umora“- kaže otac Jefrem.
Otac Pavle dodaje da ih je Mitropolit posebno učio gostoprimstvu i zamjerao im ako propuste da nekog domaćinski dočekaju govoreći: ,,Djeco vi ne znate šta znači biti stranac i stranstvovati. Zato uvijek dočekajte stranca toplo i sa ljubavlju“.
On se sjeća da je jedno Mitropolit bio kao mladi profesor Fakulteta a drugo kada je došao u Crnu Goru, gdje ga je grubost ovog podneblja očvrsnula tako da ga zaista nije bilo lako pratiti.
„Imao je ogromnu duhovnu snagu ličnosti. U Mitropolitu Amfilohiju smo vidjeli oca i čovjeka koji je svim svojim bićem predan Bogu i htjeli ili ne, podsvjesno, išli smo za njim „u goru i u vodu“. Pratili smo ga i do prvih linija fronta i 1999. godine na Kosovu ali i prije i posle toga“- sjeća se otac Pavle svog duhovnog roditelja.
Monah Pavle kaže da je Mitropolit bio monahsvim svojim bićem, skroman i jednstavan, ne zahtjevan, skoro kao i jedan od njih, monaha početnika, učeći ih sve na svom primjeru.
„Znao je da pomaže u kuhinji, a zaticali smo ga i kako pere sudove. Onda naiđe neko i kaže: „A ne Vladiko Vi to da radite“, a on sa osmjehom odgovori: „Ti da si htio oprao bi do sad, pusti me da završim“- sjeća se otac Pavle izdvajajući kao najljepši period njihovog cetinjskog duhovnog stasavanja vrijeme kada je sadašnji Vladika Joanikije bio Iguman manastira a u isto vrijeme i Rektor Bogoslovije. Nezaboravni su bratski sastanci monaha i Mitropolita i tokom godine a pogotovu uoči Nedjelje Svetih Otaca. Zadužio bi oca Mateja da kupi svakome od bratije po neki dar, a Matej, štedljiv kakvog ga je Bog dao, dobro je promislio šta je kome od odeće tada najpotrebnije pa je to i spremao. Mitropolit bi podijelio darove bratiji i onda bi posijedali kako je ko imao mjesta oko njega, neko na stlice a većina na podu i slušali predivne duhovne pouke. „I sada stoji“- dodaje o. Pavle, -„na najvidnijem mjestu u trpezariji Cetinjskog manastira, pouka bratiji koju je svojom rukom ispisao Mitropolit Amfilohije, na latinskom jeziku: NULLUS IN MONASTERIO PROPRII SEQUATUR CORDIS VOLUNTATEM! Prevedeno: Niko u manastiru da ne sledi volju srca svoga! To je pouka iz monaškog pravila Svetog Benedikta nursijskog“.
Otac Jefrem dodaje da je Mitropolit cetinjske monahe i kada su prali suđe, ili čistili snijeg, radili u vinogradu, plastili sijeno na Vladičinoj bašti ispred manastira ili bilo šta drugo, učio sabornom trudu i tvorenju Isusove molitve.
„Mitropolit Amfilohije je bio raspeti duhovni poglavar, nosilac čitavog duhovnog preobražajajednog ogromnog prostora i milionskog duhovnog stada i u našoj Mitropoliji ali i sve do prostora Južne Amerike. Svaki trenutak njegovog života može da ide u „Dobrotoljublje“ i našu monašku klasičnu literaturu jer je svaki njegov čin, riječ i djelo bilo utemeljeno na istini i pravdi Božijoj. Bio veliki blagoslov i dar Božjiučiti se od Amfilohija i duhovno stasavati uz njega. Hvala Bogu za našeg velikog Amfilohija, bescjen blago naše duhovno“- kaže o. Pavle Kondić.
Slobodanka Grdinić
