Hodočašće, Sveta Gora – dan 2
Probudili smo se u 5.45, spakovali rančeve za kasniji polazak i otišli na Liturgiju koja je počinjala u 6.30. I dalje je bio potpuni mrak. Siluete su se u tišini kretale manastirskim konakom i dvorištem. Nagovještaj svečanosti iz crkve osjećao se po cijelom kompleksu. Manastiri na Svetoj Gori štede električnu energiju, pa su upaljena samo rijetka svjetla. Dok smo prilazili crkvi mogli smo vidjeti treperavu svjetlost svijeća koja je isijavala kroz prozorske vitraže.
Prateći ubrzani hod monaha ispre mene, upijao sam tople note atmosfere kojoj smo se bližili. I najzad, stigli smo u crkvu.
Spokoj je bio dominantan osjećaj koji me je obuzimao. Dok sam sjedao na svoju stasidiju, djelovalo je kao da sam se uklapao u prazan prostor slagalice koji je samo mene čekao.
A zatim je počela rapsodija molitvi, himni i tihih šaptaja. Raskošna pjesma hora mamila je na molitvu.
Dok je trajala sveta Liturgija, sunce je lagano obasjavalo nebo nad Svetom Gorom.
Nakon Liturgije, otišli smo na ručak. Opet smo prisustvovali impozantnom događaju sličnom onom od juče. Imali smo lijep obrok sa ribom, praćen jako ukusnim žitom na kraju.
Ručak se okončao i otišli smo.
Brod nas je odveo do obale manastira Hilandara, gdje nas je čekao autobus, kojim smo zatim stigli do manastirske kapije.
Sami prilazak manastiru, a i kasniji boravak u njemu, kao i komunikacija sa ljudima iz manastira, bila je drugačije iskustvo u odnosu na Pantelejmon. Osjećali smo se kao svoji na svome, čak je i vazduh bio drugačiji. Možda je, shodno ljudskoj subjektivnosti ovo bilo i očekivano. Ali utisak iz kasnijeg boravka je potvrdio ovaj snažan osjećaj.
Pred autobusom su nas sačekali vedri ljudi koji su radili u manastiru i nekoliko nasmijanih monaha. Primili su nas u Arhontarikiju i poslužili nas ratlukom, rakijom i kafom. Tada nam je gostoprimac objasnio organizaciju i pravila manastira koji se tiču gostiju. Nakon toga, otišli smo u spavaonu. To je dugačka, kamena prostorija, sa drvenom krovnom konstrukcijom i krevetima poređanim u dva reda uz duže zidove i jedan red kreveta među njima. Nekada je to bila mazgara, a sad je jedna lijepa soba za boravak gostiju. Rekao bih da može primiti oko četrdeset ljudi. Bio je jako prijatan osjećaj boraviti u njoj.
Raskomotili smo se i ubrzo izašli da bismo stigli da uđemo u manastirsku prodavnicu koja je radila još pola sata. Monah koji je u njoj radio rekao nam je da je bolje da dođemo sjutra jer su police već bile poluprazne. Manastir posjećuje veliki broj gostiju, uzgred smo čuli da su naredne dvije sedmice ispunjene posjetama vjernika.
Nijesmo se dugo zadržali u prodavnici, izašli smo i krenuli ka unutrašnjosti manastirskog dvorišta. Scenu na koju sam naišao prepoznao sam sa fotografija koje sam imao priliku da vidim ranije. Unutrašnje dvorište manastira je pričalo istoriju. Na njegovom središtu nalazio se glavni manastir. Bio je građen od naosa i dvije priprate. Hram je sagradio sv. Sava, a kasnije ga obnovio kralj Milutin i dogradio priprate. Na njemu su spolja vidne razlike u stilovima.
Pored manastira, ka kapijama, stajala je krstionica. Krstionica pored koje se niko ne rađa, ali je ona ipak tu. U njoj se osvećuje voda koja se kasnije pije kao sveta vodica, poslije pričešća i nafore.
Pored nje sliku su na predivan način upotpunjavala dva stabla bora. Jedan manji i drugi jako visok.
Sa druge strane crkve nalazi se mjesto upokojenja sv. Simeona Mirotočivoga i loza koja je odatle izrasla, za koju se smatra da je najstarija loza na svijetu koja i dalje rađa.
Odmah pored nje je i bunar sv. Save iz koje smo popili vode. U pozadini crkve izdiže se ogroman pirg Sv. Save, koji je građen postepeno, pa se na njemu vide slojevi kamena iz različitih perioda. Nikada ranije nisam vidio neki pirg, ili barem ne ovoliki i ovako upečatljiv. Prigovi su visoke uske građevine, slične kulama, u kojima su se krili monasi u različitim slučajevima opasnosti. U njima su imali skladišta za hranu i ostale uslove za život, pa su mogli boraviti i po nekoliko mjeseci, a da ne izađu.
Pirg je bio dio prstena zgrada koji su okruživali manastir. U njegovom podnožju nalazi se crkva koju je podigao car Dušan.
Nijesmo se dugo zadržali u dvorištu jer smo htjeli da stignemo u posjetu zilotskom manastiru nedaleko od Hilandara. Pri izlasku smo sreli monaha, kojeg je neko iz grupe poznavao i proveli oko jednog sata u razgovoru sa njim. Pričali smo na razne teme, ali su sve one gravitirale oko suštinske teme, a to je Bog. Razgovor je bio jako prijatan. Otac Dositej je bivši vojnik, sadašnji monah i nedavno izabrani iguman manastira Ćelije, u Srbiji.
Nakon razgovora, uzeli smo blagoslov i zaputili se ka manastiru Esfigmen. Usput smo vidjeli u stijeni isklesan rad oca Vojislava Bilbije na kojem je bio predstavljen sv. Simeon i kome prilikom svakog dolaska nešto doda, ”kako bi rad bio živ”.
Pored puta se nalazi i maslina koju je zasadio car Dušan prilikom jedne od posjeta manastiru, a koja i danas rađa.
Prateći stazu naišli smo na ogromni kaktus, koji se zove Opuncija, sa crvenim plodovima, oblika limuna. Uzeo sam jedan koji je bio na zemlji i otvorio ga. Unitrašnjost je bila slična japanskoj jabuci, osim što je sadržala i neke tamne bobice. Miris je bio kombinacija mirisa japanske jabuke, dinje i lubenice. Pošto nijesam znao kako se jede, samo sam malo polizao i osjetio slatkast ukus. Nakon što sam plod bacio osjetio sam u prstima nekoliko sitnih bodljica koje nisam primijetio na plodu kada sam ga uzeo.
Ubrzo smo stigli pred manastir. Zgrada je bila impozantna, ali sam prilaz manastiru i veš koji je bio raširen na jednom od balkona iznad dveri nijesu ukazivali na visok nivo pedantnosti kakav smo sreli u prethodnim manastirima. Ziloti su zaseban red pravoslavnog monaštva koji se sredinom prošlog vijeka odvojio od ostatka Pravoslavlja nakom susreta tadašnjeg Vaseljenskog patrijarha i pape kojeg su oni smatrali samim Antihristom. Izraziti su protivnici ekumenizma, a njihov slogan je „Pravoslavlje ili smrt“. Ovo znači da su radiji umrijeti nego ne biti Pravoslavci. Vodič nam je ispričao da je čuo za priču kada se u jednom trenutku pojavila inicijativa za Papinu posjetu Svetoj Gori, njihov odgovor je bio sledeći – minirali su cijeli manastir i rekli da će, ukoliko papina noga kroči na tlo Svete Gore, raznijeti i manastir i sebe u njemu. Ipak, ovo je neprovjerena i neprovjerljiva priča.
Od nas osmorice koji smo došli do manastira, ušli smo samo nas trojica koji nijesmo vakcinisani nekom od vakcina protiv Korona virusa. Oni tu vakcinaciju smatraju „đavoljim poslom“, pa su svi vakcinisani nepoželjni gosti u manastiru.
Ušli smo u manastirsku prodavnicu, a naš vodič je pozvao monaha kojeg poznaje. Dok smo razgledali proizvode koji se prodaju, monah je došao i kratko smo porazgovarali o opštim temama. Izašli smo, veoma kratko razgledali unutrašnjost dvorišta i ubrzo se pridružili ostatku društva koje nas je čekalo ispred.
Otišli smo do isposnice sv. Antonija nad kojom je dignuta crkva i odakle se pruža pogled na čitav manastir, njegovu ekonomiju, plažu i more. Možda je ovo manastir sa najljepšom pozicijom i okolinom na Svetoj Gori, od svih koji smo imali priliku da obiđemo.
Ponio sam jedan čudan utisak iz Esfigmena. Jako kratko smo ostali, pa možda i griješim, ali su aljkavost u prostoru i naslućeni ekstremizam u stavovima uslijedili odsustvom želje da opet posjetim taj manastir.
Pri povratku u Hilandar, posjetili smo pirg kralja Milutina i popeli se na njegov vrh, odakle smo mogli vidjeti manastirski vinograd, najveći vinograd u jednom komadu koji se nalazi na na Svetoj Gori.
Pirg je izazvao divljelje kod svih nas zbog njegove stamenosti i dugotrajnog odolijevanja zubu vremena .
Stigli smo u spavaonu, istuširali se i otišli na Večernju službu.
Na prvom koraku, pri ulasku, primijetio sam mermerni stepenik, debljine petnaestak centimetara, koji je po sredini potpuno istrošen od stopa koje su ga kroz vjekove gazile, tako da je u najpohabanijem dijelu u ravni sa donjim stepenikom i to tako kao da je riječ o jednoj mermernoj površini. Kasnije sam vidio da u unutrašnjosti ima još takvih stepenika.
Unutrašnjost manastira je bila skromna. Drveni ikonostas i ikone sa zlatnom patinom, govorili su da raskoš ovog manastira ne treba tražiti u samom njegovom enterijeru. Freske biblijskih scena kojima su oslikani zidovi dodatno su uljepšane uticajem vremena i slojeva gara od dima sa svijeća koji omekšavaju kontraste i nagovještaju istoriju koja se među tim zidovima vjekovima odvijala. Služba je započela tiho, čitanjem jednog od monaha. Zatim se priključio jeromonah koji je činodejstvovao, a onda su počeli da mu pojanjem odgovaraju monasi sa pjevnica. Jedna grupa je bila na lijevoj, a druga na desnoj strani naosa. Kada su počeli sa pojanjem ,shvatio sam da se u ovom manastiru prave vrijednosti ne traže u raskoši materijala i filigranskih radova. Prava vrijednost ovog manastira je u monasima, koji su smjenjujući se pojanjem sa lijeve i desne strane, najviše ličili na krila koja će nas svakog trena dići sa ove svete zemlje i vinuti u nebo. Uzburkana osjećanja jednog bogotražitelja kao što sam ja dodatno je rasplamsao miris svetogorskog tamjana koji se širio iz jerođakonove kadionice. Znao sam da je upravo ovo mjesto koje bi u budućnosti moglo dati odgovore na pitanja koja me drže na distanci od one vjere za kojom žudim.
Iako su monasi bili svih starosnih dobi, jako je radovalo prisustvo značajnog broja mladih.
Kada se služba završila otišli smo u trpezariju. Još jedna dugačka prostorija sa dva reda mermernih stolova i klupa, na jednom kraju ikona Trojeručica- igumanija, a na drugom sto, na čijem čelu sjedi iguman Metodije.
Na sredini trpezarije stajala je uzvišena govornica, sa koje je jedan od mladih monaha čitao Prolog. Koliko sam uspio da čujem, rekao bih da je u pitanju odlomak iz žitije svetog Siluana.
Večerali smo i opet otišli u crkvu gdje se čitao Akatist Presvetoj Bogorodici. Himne koje su monasi pjevali ostavile su snažan utisak na sve nas. Polumrak koji je vladao u hramu, samo je upotpunjavao rajski osjećaj koji su ove pjesme stvarale.
Imali smo takav blagoslov da su iznijete mošti nekoliko svetaca (Mitrodora Carigradska) i čestica Časnog Krsta za koju se kaže da je najveća na svijetu. Svaku od ovih relikvija je valjalo dodirnuti brojanicom, krstom ili nekim drugim predmetom koji nam znači, a koji bi se na ovaj način osveštao i kojim bismo ponijeli blagoslov ovih svetaca i svetih relikvija. Ja sam to uradio svojom burmom sa vjenčanja.
Nakon službe obišli smo još jednom dvorište i sjeli ispred Hrama da se družimo dok se manastirska kapija ne zatvori, a mi odemo na spavanje.
Zvjezdano nebo nad Svetom gorom je nešto što me posebno inspirišei čemu se namjeravam posvetiti u narednim danima boravka.
Miloš Radulović
