HERCEGOVAČKI BOGOVIDAC DRAGO SPAJIĆ

Prisjetih se jedne priče
U vijeku dvadestome
Kako divno cvijet niče
Baš na Grabu Zubačkome
Nije cvijet što se kosi
No dijete puno sreće
Što u kući Spajića je
Rodilo se i živeće
Tu divnoga sina dobi
Časni Srbin Mihailo
A čedo se muško nina
U majčino Ane krilo
Drago su mu ime dali
Tu je rasta i živio
Kao svaki Srbin mladi
Pa u Mostar otišao
Da trgovca posa radi
Tamo se je oženio
A poroda nije ima
Čestit bješe i poštovan
U Mostaru među svima
Tu se moli i pomaže
Bolesnim i nevoljnima
Brstine je Laza ženu
Sa molitvom iscjelio
Kad ni doktor ne pomaže
On se Bogu pomolio
I Krnjević Pop je Dušan
Bracku đecu dovodio
Te od rana i bolesti
Drago ih je iscjelio
Primjera je takvih dosta
O svijema da se piše
Jer mu duša blagorodna
Pravoslavnim duhom diše
On je često liječio
Pripadnike druge vjere
Sve kroz Hrista volio je
Samo grijeh da se pere
Svoja vjera Pravoslavna
Očinji mu vid je bila
Takvoga je porodila
Hercegovka majka mila
Pa pošto se oprostio
Od Mostara divnog grada
Na Zubca se povratio
Zbog duhovnog svoga rada
Tu je život nastavio
Sa ljubavlju predan Bogu
A Zubčane pozivao
Na jedinstvo i na slogu
Tomanović Radovana
Na samrt je majka bila
A njegova molitva je
Među žive povratila
Nije gatar ni vidovnjak
Već Božiji izabranik
Život mu je s Hristom bio
On veliki pokajanik
Pričao je o propasti
I sudbini Austrije
A nikome svoju pomoć
Uskratiti htio nije
Poštova je sveštenike
Jer ih slava Božja krasi
Korio je i učio
Jer svak želi da se spasi
Na molitvi predan Bogu
Što mu živo srce grije
Pomaga ga i štitio
Sveti otac Vasilije
Da je sluga Hristov bio
Životom je potvrdio
Postio je molio se
Sa Hristom se pričestio
Rad duhovni njegov nije
Prestajao dnevi noći
Nada mu je Hristos bio
I Božanske silne moći
On iskao platu nije
No je ljude sjetovao
Kmetove je opominja
Ko’j s nepravdom kmetovao
Želio je sveštenici
Da u Crkvi Božjoj smjerno
Čine bdenja i molitve
A ne svjecko neko djelo
Popu Savi rekao je
Da se mane politike
Jer će grdno proći posle
Pa kroz muke prevelike
Skončao je i stradao
Sve kako mu Drago reče
Jer od Hrista nema ništa
Ni važnije niti preče
Po sopstvenom kazivanju
Deset puta Hrista viđe
Kad bijaše na molitvi
U njegovoj sobi siđe
Kaže da je ljubav milost
Divna radost i toplina
On je tako opisao
Hrista kao Božjeg Sina
U imenu Njegovom je
Svaki sud i svaka pravda
I da će ga sresti gore
Istinski je on se nada
Za kuću je svoju reko
Prva biće porušena
I da nikad više neće
Bit nanovo sagrađena
Sa mjesta je Božje straže
Kako je on tada zvao
Kad bi doša sa molitve
Kao sunce zasijao
Niko nije naslućiva
Kraj da mu se primakao
Samo veče jednu bješe
Na koljena kažu pao
Tu je s nekim razgovara
A kada ga upitaše
Ko taj bješe on im reče
Isus Hristos to bijaše
Smrt je svoju prorekao
I legao na postelju
I vremena posle nekog
Poša k svome Spasitelju
Pa kod crkve Svete Petke
Počivaju sada kosti
I ličnosti te poznate
Bog neka mu dušu prosti
Sve se posle i desilo
Baš onako kako kaza
Kuću su mu porušili
Izdajnici bez obraza
A spomenik njegov bijel
Kod Svetoga Hrama sija
Neka svjetlost i bistrina
Ko iz njega da izbija
Istinski je molitvenik
Svete zemlje Hercegove
Pa kroz strune od gusala
Njega neka vječno slove
I stihovi o proroku
Herceg zemlje majke rodne
Nek pronesu svuda slavu
Ove duše blagorodne
Što na nebu skupljao je
Svo bogastvo svoja blaga Čestitoga Zubčanina
Bogovidca Spajić Draga.