Danas, 31. maja, navršava se 9 godina od upokojenja protojereja-stavrofora prof. dr Radovana Bigovića, uglednog teologa, duhovnika, pedagoga.
Prota Radovan Bigović rođen je 1956. godine u Nikšiću, doktorirao je na Bogoslovskom fakultetu SPC u Beogradu, gde je diplomirao i na Filosofskom fakultetu. U dva mandata bio je dekan Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta. Bio je duhovnik manastira Svetog Arhangela Gavrila u Zemunu. Prota Radovan bio je član Udruženja književnika Srbije, urednik filozofsko-teološke biblioteke “Službenog glasnika” Republike Srbije, osnivač i dugogodišnji predsednik Hrišćanskog kulturnog centra u Beogradu. Pored nekoliko knjiga objavio je oko stotinu studija, članaka i eseja u raznim časopisima u zemlji i inostranstvu, a posebno se bavio odnosima Crkve i društva. Dobitnik je mnogih priznanja, poput Zlatne značke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, Zlatnog beočuga Kulturno-prosvetne zajednice Beograda i plakete zaslužnog građanina Zemuna.
Protojerej-stavrofor dr Radovan Bigović upokojio se u Gospodu 31. maja 2012. godine u Beogradu i sahranjen je na groblju u Zemunu.
Večan spomen proti Radovanu.
Izvor: Radio Slovo ljubve
Slovo Episkopa budimljansko-nikšićkog izabranog Mitropolita crnogorsko–primorskog g. Joanikija na godišnjem pomenu protojereju-stavroforu Radovanu Bigoviću na starom groblju u Zemunu – 25. maj 2013. ljeta Gospodnjeg:
“Mislim da su molitve i blagoslov Svetoga Vasilija Ostroškog pratile oca Radovana u sve dane njegovog života, te je tako lijepo razvio svoje darove. Tako se lijepo rascvetala njegova duša i njegova ličnost, tako su lijepo zasijali talenti koje mu ih je Bog dao, ali on ih je umnožavao, svojim trudom i ono što je naročito upoznavao, pored izuzetnog obrazovanja, ono što je krasilo ličnost oca Radovana to je ta širina. U njegovoj duši, u njegovom srcu, bilo je zaista mjesta za svakog čovjeka. To je rijetka osobina, rijetka sposobnost, i među vladikama i među sveštenicima, ali to je nešto najdragocjenije kod sveštenoslužitelja oltara Gospodnjeg, kod pastira Gospodnjih.
Da je otac Radovan bio zaista jevanđeljski pastir, po ugledu na Pastironačalnika Hrista, vidimo iz sledećeg: on je s jednakom ljubavlju i sa sposobnošću da priđe svakoj ličnosti obasipao sve – i vjerne i nevjerne, i prijatelje i neprijatelje, a znao je kao dobar lovac, jevanđeljski lovac duša ljudskih, da tako lijepo komunicira pastirski, jevanđeljski, i sa intelektualcima koji su ga izuzetno cijenili, poštovali i željeli u svom društvu uvijek, i sa umjetnicima, sa sportistima, uglednim bogatim ljudima, ali, čini mi se ponajbolje, sa prostim i jednostavnim svijetom – sa siromasima, jer je njegova duša bila nekoristoljubiva, bogoljubiva, čista, blagorodna, tako da je i mnoge ogrubjele duše priveo Hristu. Mnoge je oplemenio svojom ljubavlju, Hristovom ljubavlju. Priveo je mnoge Hristu. To je ono što je bio cilj njegovog života. Sjećam se oca Radovana i kao profesora, ali ga se još više sjećam kao sveštenika. Čini mi se da, i pored toga što je imao duboki poriv za naukom, još od svoga djetinjstva, da je ispunjenje njegove ličnosti bilo baš u svešteničkoj službi.
Jedan veliki intelektualac, obrazovan čovjek koji se nije razmetao svojim obrazovanjem, jer je svoju mudrost, svoje darove, upotrebljavao na slavu Božiju, na spasenje i svoje i svojih bližnjih. Znao je, zato, da sluša ljude sa mnogo manje obrazovanja, da oni govore i da mudruju, a on da ćuti, i da ih grije svojom ljubavlju, da ih dočekuje u onom skromnom domu, koji je ljepši i slavniji od svake palate u Beogradu i drugim našim mjestima. Koliko je on to duša svojom milošću, gostoprimstvom i ljubavlju zagrijao! Rijedak sveštenik u Beogradu, a mislim, i mnogo šire. Eto, takvi ljudi su slobodni kada idu iz ovoga života pred lice Božije, slobodni su jer idu pravo u naručje Gospodnje, u naručje Boga ljubavi, jer su ljubav Hristovu posvjedočili ovdje na zemlji.”
Zorica Zec
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
