U kakvoj su vezi Crkva i muzika, gdje je tu rokenrol, o čemu svjedoči crkveno pojanje, da li je i to način da slavimo Gospoda, samo su neka pitanja na koje su odgovore dali gosti protojereja-stavrofora Gojka Perovića, arhijerejskog namjesnika podgoričko-kolašinskog, protojerej Branko Tapušković, paroh podgorički, mr Ljudmila Radović, dirigent Hora „Sveti apostol i jevanđelist Marko“, iz Podgorice i mr Milica Kaluđerović, filolog i pojac, učesnici ovonedjeljne dijaloške tribine koja se održava svakog utorka u sali parohijskog doma crkve Svetog Đorđa pod Goricom.
Mr Milica Kaluđerović govorila je o vezi između pojanja i duhovnog uzrastanja, budući da himnografija na neki način predstavlja teologiju u malom i omogućava pojcima i vjernicima da razumiju suštinu praznika i počnu i sami da slijede hrišćanski put i način života. Muzika prati crkvene tekstove kako bi vjernici na pitkiji način mogli da prihvate neke dogmate i aspekte koji su teško razumljivi.
Posebno se osvrnula na ljetnju školu crkvenog pojanja koja se već trideset godina održava u Sremskim Karlovcima, a posvećena je Korneliju Stankoviću, koju i sama pohađa već nekoliko godina. „Naše narodno srpsko crkveno pojanje je tema o kojoj se ne priča onoliko koliko bi trebalo, tako da je utješno znati da postoje mjesta, i još uvijek postoje ljudi koji svojom ogromnom ljubavlju i uz jedno veliko pregnuće zaista čine nešto po pitanju održavanja naše kulture i naše tradicije živima“.
Naglasila je odgovornost pojaca koji kroz pjevanje oživljavaju duh stihira i, osim proslavljanja Boga, treba da prenose na pristutne atmosferu radosti ili pokajanja, u zavisnosti od dana, praznika ili perioda u godini.
Takoće je objasnila razliku između samostalnog pojanja i pjevanja u horu. Horsko pjevanje naglašava dimenziju sabornosti i kroz njega se lakše nazire suština Crkve u kojoj svi sa svojim različitostima i individualnošću činimo Tijelo Hristovo na zemlji. Kako u horu, tako i u duhovnom životu, prepoznaje se neophodnost suživota sa bližnjima prvenstveno kroz umijeće slušanja drugog, kako bismo živjeli, odnosno pjevali u harmoniji sa njima.
„Crkveno pojanje, crkvena muzika je svjedočanstvo koje nam je Gospod ostavio da je za nas pripremljeno nešto drugo i nešto još ljepše od ovoga svijeta“, zaključila je gospođica Kaluđerović.
Otac Branko na početku je kazao da je sviranje rokenrola i pravoslavlje komplementarno, jer se i rokenrol bori za slobodu, koju Bog kroz pravoslavlje daruje čovjeku. Tu je naravno bilo stranputica i neki su slobodu tražili na pogrešan način. Kroz pravoslavlje je više spoznao suštinu poruke koju su kroz tekstove neke rok grupe prenosile, nego kroz tumačenja rok kritičara.
Rekao je da je duhovna muzika osnovni razlog koji ga je privukao Crkvi i svešteničkom pozivu, jer je u svojim studentskim danima slušao muzičke grupe koje su izvodile duhovnu muziku.
Istakao je i da je dječiji hor „Zlatica“ imao nekoliko poduhvata na tom polju, sa čime će i nastaviti. Nekoliko snimljenih pjesama moguće je poslušati na njihovom jutjub-kanalu.
Kao dugogodišnji horski pjevač, prenio je svoj lični osjećaj hora kao zajednice, kao slike šire zajednice – Crkve Božije koja je Tijelo Božije. „Ko je imalo pjevao u horu, taj osjećaj mu je ostao za čitavi život usađen kao jedna divna, fenomenalna uspomena. Nije to samo druženje, nego učestvovanje u nečemu što se gradi zajednički.“ Takođe se osvrnuo na bogatstvo melodija koje sadrži Osmoglasnik, knjiga koja se koristi u bogosluženju.
Na kraju je za prisutne uz gitaru izveo numeru sa božićnom tematikom.
Mr Ljudmila Radović govorila je o počecima Hora „Sveti apostol i jevanđelist Marko“, čije je bila član u studentskim danima, a potom i dirigent. Prisjetila se prve dirigentice hora, profesorice Mirjane Živković.
Objasnila je da je hor organizovana grupa pjevača i zato zvuči lijepo i ima zadatak da uljepša službu: „Kako ćete drugo slaviti Gospoda ako nećete pjevati?“
Istakla je da pjevnica i hor ne bi trebalo da budu odvojeni, već da se prožimaju, jer postoji horsko pjevanje i pjevanje kada pjeva solista, a to je u Liturgiji naizmjenično.
Kazala je da su u vizantijskom periodu službe bile mnogo raskošnije, a da smo danas mi skromniji, što je uslovljeno društveno-političkom situacijom, koja je uvijek uticala na muziku, a samim tim i na crkvenu muziku.
Govorila je o vaspitnom karakteru muzike, kako u Liturgiji, tako i van nje. „Zato je vrlo važno šta mi, dirigenti i pojci, biramo u našem repertoaru. Nije uloga hora samo ta da mi pjevamo na Liturgiji, već je taj umjetnički momenat vrlo važan.“ Hor je definisala kao umjetničku instituciju koja je u službi Crkve.
„Nema veće radosti od pjevanja na Liturgiji i ako čovjek zaista ima dara, on treba da se pridruži horu ili nekoj pojačkoj školi, gdje će naučiti i upoznati ogromno bogatstvo koje imamo“, kazala je Mr Ljudmila Radović na kraju svog izlaganja.
Lazar Šćekić
