Piše: đakon Pavle Lješković
Odlazak
“ I dok dan budi se
i prve ptice pjevaju,
ja odlazim“
D.S.T., Novi dan
Noć prije polaska, nije uspjela da odspava ni čitavih dva sata. Sve vrijeme je razmišljala o razgovoru koji se dogodio prije nekoliko dana. Naime, bilo je to kišno, nedjeljno poslepodne kada su njeni roditelji doveli svoje vjenčane kumove, kako bi i oni pokušali da je odgovore od njenog nauma i odlaska. Kum, prosjedi, suvonjavi čovjek u pedesetim godinama, sve vrijeme je netremice gledao u oči, dok joj je objašnjavao sledeće:“ Ti si još uvijek mlada. Tek si fakultet završila. Ne mogu se tako krupne odluke u tim godinama donositi! Da li si razmišljala o tome šta će o tvom odlasku misliti poslovni partneri tvog oca? Šta će sve o tome pričati i raspredati komšije, rođaci i poznanici? Kako će na tvoje roditelje gledati sav taj polusvijet, koji jedva čeka da se dogodi takva stvar, kako bi ispirali svoja dokona usta “ ?!
U tom momentu u razgovor se umiješala i kuma, neobično krupna žena u četrdesetim godinama, koja joj je postavila čitav niz pitanja :“ Kumice, dušo, reci nam jesi li se ti nešto razočarala? Da nije u pitanju neka neuzvraćena ljubav? Da nisi možda zapala u depresiju“? Takođe je dodala i to da danas nije sramota da se pođe kod psihologa ili psihijatra, te da nema ništa loše u tome da se i ljekovi uzimaju, ako će joj pomoći! Međutim, ubjeđivanje je prekinuo njen otac, rekavši sledeće:“ Vidite li da joj uzalud govorite? Njoj su tamo isprali mozak! Saznao sad da je ona još od gimnazijskih dana tamo odlazila i provodila raspuste, dok smo mi vjerovali da je sa društvom na moru ili zimi na skijanju „!
Za razliku od oca, majka je od trenutka kada im je saopštila svoju odluku o odlasku, riješila da zaćuti i prekine sa njom svaki vid komunikacije. Nadala se da će je na taj način navesti da promijeni svoje namjere.
Kada je završila sa prisjećanjem na razgovor, pogledala je na časovnik i shvatila da je već šest sati. Brzo je ustala, obukla dugu kariranu suknju i crni dukser sa kapuljačom. Tiho, gotovo na prstima je ušla u sobu, u kojoj su spavali njeni sedmogodišnji brat i sestra – blizanci, koje su roditelji dosta kasno dobili. Blizanci su , kako se to u našem vremenu kaže, bili neplanirana djeca. Njeni roditelji su smatrali da je dovoljno da imaju jedno dijete, koje će naslediti očevu firmu i nekretnine. Majčina neočekivana trudnoća u ranim četrdesetim, umnogome je sve te planove promijenila.
Blizance je u sobi zatekla u dubokom snu. Poljubila ih je, uspjevši da ih ne probudi. Potom je ušla u dnevnu sobu i shvatila da su roditelji proveli besanu noć. Otac je stajao i gledao kroz prozor. Kada mu je prišla, samo je odmahnuo rukom, jasno joj stavivši do znanja da ne želi da se pozdravi sa njom. Majku je uspjela tek da poljubi u čelo, dobivši ledeni pogled i ćutanje kao odgovor na poljubac. Prije nego što je otvorila izlazna vrata stana, okrenula se u namjeri da još jednom vidi svoje roditelje.
Putovanje, koje je trajalo čitavih jedanaest sati, gotovo da nije ni osjetila. Sjedjela je u galeriji polupraznog autobusa i razmišljala o svemu što je prethodilo njenom odlasku. U jednom momentu se sjetila blizanaca i činjenice da su je samo oni podržavali u njenoj odluci. Iako nisu shvatali gdje to njihova starija sestra, zapravo, odlazi, kao da su srcem osjećali da je njena odluka ispravna. Pomisao o blizancima je iznenada u njoj porodila tugu i nemir. Međutim, takva osjećanja su , kao rukom odnešena, nestala kada je stigla na svoje odredište. Prošavši kroz manastirsku kapiju ugledala je ozarena lica igumanije i ostalih sestrica, koje nisu skrivale radost zbog njene odluke da ostavi ovozemaljske brige i pođe u manastir…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
