(Esej o odnosu žitelja prijestonice prema velikom piscu)
Piše: đakon Pavle Lješković
Bio sam učenik trećeg razreda Cetinjske bogoslovije, kada mi je jedne lijepe, septembarske večeri, na klupi u parku preko puta bogoslovskog internata, prišlo dvoje mladih ljudi, sa namjerom da se sa mnom upoznaju. Nakon početnih pitanja koja su mi postavili, a koja su se ticala toga ko sam, odakle sam i zašto sam uopšte upisao bogosloviju, prešli smo na razne teme u našem razgovoru, pa smo se dotakli i sopstvenih afiniteta prema književnosti. Silno me je iznenadila činjenica da su se o Dostojevskom izražavali krajnje nepovoljno.
Velikom piscu su imputirali da su mu djela isuviše obimna, dosadna i pristrasna, te da ih odlikuje odsustvo ljepote rečenice. Većina njegovih likova su nestabilne, a nerijetko i duševno oboljele osobe, što , po njima, samo za sebe sasvim dovoljno govori o piscu. U narednim mjesecima sam susreo još ljudi, raznih generacija, koji su voljeli da čitaju knjige, a koje je, takođe, odlikovala netrpeljivost prema Dostojevskom.
Stoga je sasvim bilo prirodno da tada zaključim kako Dostojevski i njegovo djelo, iz nekih razloga, nisu uspjeli da dopru do Cetinja i njegovih žitelja.
Međutim, jednog popodneva, vraćajući se sa svojim drugovima iz razreda, nakon završetka časova, u internat, u grupi ljudi koja nas je vrijeđala, psujući nam majku srpsku, kao da sam vidio i Stavrogina.
Doduše, stajao je nekih par metara od grupe i sa poluosmjehom na licu prezrivo gledao u mom pravcu, očekujući, valjda, moju reakciju. Isto tako, jedne prohladne novembarske večeri , u školi sam ostao duže nego obično, budući da sam se spremao za pismeni rad iz Starogrčkog jezika. Izišavši iz škole oko pola deset uveče, kretao sam se kroz gustu, cetinjsku maglu. U jednom momentu kao da je pored mene, sa rukama zaronjenim u džepove sivog šinjela, prošao Raskoljnjikov, ne udostojivši me ni pogleda, a kamoli pozdrava.
Kirilova sam sreo jednog aprilskog jutra u ulici Petra Lubarde. Ugledavši me, dobio je potrebu da svaku kuću u ulici dodirne otvorenim dlanom svoje desne šake. Ivan Karamazov je jednom prilikom stajao ispred vladinog doma i zamišljenim pogledom posmatrao starijeg čovjeka, koji je dobacivao grupi đaka prvog razreda bogoslovije, koji su bili mahom iz Srbije, nazivajući ih opančarima i gunjašima.
U kasnijim mjesecima sam sretao naratora u priči „Krotka“, kako nedaleko od autobuske stanice, satima šeta po zamišljenom krugu , dok razgovara sam sa sobom granajući rukama. Takođe sam i glavnog lika „Belih noći“ jednom prilikom ugledao na gradskom trgu, u momentu dok je raskidao sa uplakanom djevojkom. Svim ovim susretima zajedničko je bilo to što se nijedan od njih nije završio razgovorom ili bilo kojim vidom moje komunikacije sa nekim od tih likova.
Međutim, u jedno sam bio sasvim siguran: da sam se kojim slučajem, ipak, osmjelio za razgovor, te da sam bilo koga od njih upitao za mišljenje o piscu koji ih je sve stvorio, njegov odgovor se ne bi bitnije razlikovao od mišljenja mojih sagovornika sa početka priče.
Mnogo godina kasnije, blažene uspomene Predrag Vukić me je nagovorao da svoje dogodovštine i sretanja sa raznim ljudima na Cetinju pretočim u memoare. Na tu njegovu ideju i nagovor, nisam odgovorio potvrdno. Glavni razlog tome je ležao u činjenici da bi takvi memoari bili posve neorginalno djelo, čija bi se suština u malo čemu razlikovalo od „Nečistih sila“ i „Zapisa iz podzemlja„…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
