Doktor Živko Nikolić, diplomata u penziji, pjesnik, ikonopisac i slikar bio je gost emisije ,,Kosmetska kandila” Radija “Svetigora”
Gospodin Živko Nikolić je rođen 13. marta 1941. godine u Đakovici gdje je živio do maja 1990. godine. Gimnaziju je završio u Prizrenu kao najbolji đak generacije. Završio je Medicinski fakultet u Beogradu.
,,Od ranog djetinjstva baka i majka su me je vodile u crkvu. Visoki Dečani su za nas bili svjetlost. Nakon osnovne škole odlazim u Prizren u srednju školu… prve dugačke pantalone, prve cigarete…prvi poljupci… bio je Prizren moje mladosti. Upravo u Prizrenu počinjem da pišem prve stihove koje dugo nisam objavljivao U zbirci poezije pod nazivom „Suguba Kosovsko-Metohijska jektenija”, govorim o životu na Kosovu i Metohiji, u Rusiji i konačno o stvaralaštvu i Danilovgradu, gdje danas živim”- kaže dr Živko Nikolić i dodaje da je za njega kao slikara i ljekara pjesma slika sa riječima, a slika pjesma bez riječi!
“Moje pjesme su moja ispovijest kojom tražim oproštaj za moju grešnu prirodu, za ono što sam uradio i za ono što sam pogrešno uradio. Sve je to pritiskalo, željelo je da izađe iz mene u mojim stihovima. Kada sam napustio mjesto šefa očnog odjeljenja u Đakovici, koje sam osnovao i u njemu radio do 1990, bio sam jedini ljekar u Metohiji. Na odjeljenju su bili zaposleni samo Albanci. Pamtim događaj u kome su, tobož, trovanje imali samo Albanci. Dođem ujutru na posao, cijelo odjeljenje puno „otrovanih”. Zovu me i traže moje specijalističke preglede koji, navodno, mogu da potvrde dijagnozu „otrovanih”. Odbijam to i zovem Radio Prištinu na srpskom jeziku, predstavim se i kažem da sa indignaciom odbijam da postoje samo trovanja Albanaca. Nakon tog događaja moju ordinaciju i odjeljenje tri mjeseca nije posjetio ni jedan Albanac”- sjeća se Nikolić.
Nikolić se sjeća i priče svoga oca o izgubljenoj kući u blizini Đakovice, i imanju koje je njegova baba dobila od kralja Aleksandra, kao nadoknadu zbog pogibije đeda Andrije na Mojkovačkoj bici.
“Otišao sam u Dečane, da od svog duhovika, igumana manastira oca Justina (Tasića) tražim blagoslov da napustim Đakovicu.
,,Rekao sam ocu Justinu da ne mogu i da nemam snage više da idem na odjeljenje niti da, uopšte, radim. Đakovicu sam napustio u suzama. Počeo sam da radim na Cetinju, gdje nisam imao motivacije za rad, da bih posle toga otišao u Rusiju”- kazao nam je Živko.
Pričao nam je i o svom susretu sa velikim prijateljem Srpskog naroda blaženog spomena Patrijarhom Aleksijem Drugim i velikim Solženjicinom.
,,Kosovo niko ne može oteti iz našeg srca. Da sam mlađi vratio bih se na Svetu srpsku zemlju” – kaže ljekar, slikar, pisac, ikonopisac i diplomata u penziji Živko Nikolić.
Slobodanka Grdinić
