U danima kada ni od koga nismo imali pomoći, kada su od nas svi sklanjali pogled i kad nije bilo ruke da nam rane vida, mi smo okretali oči duše ka Nebu – vapajem dozivajući Svetog Oca Vasilija, znajući da će nas Svetac čuti i da će nam pomoći. Ove riječi mogao bi potvrditi svaki vjerujući Srbin, koji je živio u nekom od protekla tri stoljeća od kada Svetac vida rane svakome ko ga sa vjerom, nadom i ljubavlju prizove srcem i toplim molitvama.
Svetac je pružao svoju nebesku ruku i našoj braći muslimanima i rimokatolicima, izlivajući milost Gospodnju i na njih, učeći nas time, sve zajedno, da smo braća među sobom i da smo svi djeca Gospodnja. U toj širini, koju ljudi katkad ne umiju shvatiti, krije se tajna nebeskih prostranstava u kojima voljeni Svetac prebiva, ne zaboravljajući ni nas ni naše svakodnevne prozbe.
Gospod nam govori preko Sveca, iscjeljuje nas Svečevim molitvama, a mi preko Sveca Ostroškog Gospodu u zagrljaj hitamo, jer nas on, sigurni smo, uvijek i na svakom mjestu čuje, vidi i sa nama saosjeća, potvrđujući time da smo djeca njegova i porod vjere njegove koju je tvorio za života i poslije smrti.
Zato je Ostrog ništa drugo do kapija Nebeskog Jerusalima, oltar naroda našeg, ali i pribježište u svim zemaljskim burama. Nad Svečevim kivotom i pojemo i plačemo, kajući se za ono što smo pogriješili, nadajući se u milost Svetog Vasilija koji svoja čeda ne ostavlja ojađene, prezrene i same. Jer on je pastir Arhipastira Hrista, a mi stado njegovo, koje i kada zaluta traži da čuje glas njegov, da se ne bi izgubio u šumi ovozemaljskih zala.
Sve dok imamo gdje pojati i gdje plakati duhovno smo živi, imajući nadu u onoga kojeg je Gospod proslavio darom čudotvorstva, a što je ništa drugo do projavljena ljubav Neba prema Zemlji. Jer, da je drugačije Gospod bi nas ostavio same da tumaramo, da izgubljeni lutamo u besmislu našeg postojanja. Ali nije. Gospod nam je ostavio Svečev kivot, kao najvidljiviji pečat Ljubavi Njegove, zahvaljujući kojoj postojimo čak i onda kada to postojanje ničim ne zaslužujemo.
Zbog toga je današnja Crna Gora najviša država svijeta, jer u njoj se Nebo spušta na Zemlju, grli je Svečevim molitvama i krijepi njegovim svakodnevnim čudima o kojima su napisane brojne knjige, ispričane neizbrojive priče ali i izmoljene najiskrenije molitve koje je Nebo ikada čulo.
U noći kada vascijelo srpstvo iščekuje zoru Svetovasilijevog dana, hiljade i hiljade srpskih srca noćas će Sveca prizvati molitvama, znajući da će im Ostroški Čudotvorac uzvratiti duhovnim dobročinstvima kao što je to činio kroz vijekove.
Zato neka svaka srpska duša danas uskline Svetom Ocu Vasiliju: Pomeni nas, Sveče, kad sebe zaboravimo! Zagrli nas ljubavlju svojom, kad ljubav u sebi izgubimo! Vrati nas Bogu onda kada nas svijet sobom zarobi, jer dok je, tebe, Sveče Ostroški, biće i nas i plemena našeg, koji lutajući istorijskim putevima i stranputicama, tebe ne zaboravlja, znajući da ga čuješ, vidiš i da ćeš nam uslišiti svaku prozbu koja nam je za vječno spasenje potrebna.
Slava ti i milost, Vladiko Sveti, najvoljeniji Čudotvorče i nado roda srpskoga!
