Jedno kratko prisjećanje na same početke Radija Svetigora povodom 25 godina postojanja.
„Po svoj zemlji izađe glas njihov i do krajeva vaseljene riječi njihove…“ (Psalam 18; 1. Rimljanima, 10, 18)
Na praznik Pedesetnice, Silaska Duha Svetoga na apostole, 7. juna 1998, prije četvrt vijeka, prhnule su u etar prve riječi sa prvog crkvenog radija Srpske pravoslavne crkve, sa talasa Radija Svetigora. Toga dana na Cetinju u Njegoševoj ulici, broj 73, na drugom spratu kamene kuće sišli su plameni jezici kroz blagoslov Njegove svetosti počivšeg patrijarha Pavla, koji je osveštao i svečano otvorio prvi vaseljenski radio. Blagoslov koji je Njegova svetost izgovorio u mikrofon našeg Radija jeste putokaz, cilj i smisao našeg postojanja – da treba da znamo nauku naših predaka i da njome živimo i da svojim djelima i riječima propovijedamo Sina Božjeg. „Cilj života je sticanje neprolaznog života u Carstvu nebeskom i blaženstva u tom Carstvu – to neka bude sa ove stanice emitovano u svijetu, svim ljudima koji imaju uši da čuju istinu i imaju gotovost da vrše istinu, pravdu i ljubav i sve ono dobro i sveto i milome Bogu pristupačno“, tim riječima zakrstio je Patrijarh ovo dobro i Bogu ugodno djelo. I tako… na tom blagoslovu Njegove svetosti, na tom zavjetu i kamenu utemeljen je Radio i tim riječima opstaje. Duh sabornosti i ljubavi, služenja drugima, tj. Gospodu, održao je Radio i bio brana mnogim iskušenjima. Tim jedinstvenim duhom i jednim bićem disali su svi trudbenici Radija, goreli stvaralačkim žarom i poletom, uvijek jednako, pa i kada su skromni honorari izostajali, pa i kada se auto-stopom stizalo po kiši i ledu do Cetinja, pa i kada su kamenice letjele na prozore naše produkcije, pa i one noće, uoči Svetog Simeona Novog Bogoslova, 24. marta 1999. kad je Radio, uz blagoslov Njegovog visokopreosveštenstva mitropolita Amfilohija, sa šačicom saradnika krenuo u neviđen poduhvat, sa šestočasovnog na neprekidno 24-časovno emitovanje programa. Danima su se na dvanaest sati u smjeni smjenjivala dva tonca − Boro Ostojić i Ljubiša Arbutina, spavajući u improvizovanim pomoćnim ležajevima u prostorijama Radija preko puta čajne kuhinje i hraneći se u menzi Bogoslovije.
Istorijskog Trojičindana, 7. juna 1998, Radio su zajedno sa Njegovom svetosti svečano otvorili počivši mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije u prisustvu direktora Radomira Nikčevića, glavnog urednika Slavka Živkovića, urednika jeromonaha (sada vladike) Jovana (Ćulibrka) i ostalih saradnika i gostiju.
Svečani program na dan osvećenja vodili su Goran Danilović i glumica Jelena Ivanišević, koja je pročitavši onaj dio poslanice apostola Pavla Korinćanima o ljubavi, poručila da je ljubav ta koja se emituje sa talasa Svetigore − radija evangeliona, radija blage vijesti – ljubav koja spaja ljude na svim kontinentima. Najsvježija potvrda toga je poruka koju nam je nedavno poslao jedan slušalac iz Finske, direktor neke marketinško-istraživačke kompanije. U toj poruci je, pored ostalog, zapisao: „Fantastično je uhvatiti vašu radio stanicu ovdje u Finskoj…“
Na 101 MHz u svečarskom programu toga junskog dana ’98 čule su se brojne čestitke, oglasila se značajna imena javnog života, među njima knez Aleksandar Karađorđević iz Pariza, vladika Luka iz Pariza, Milan Nogo i Miroslav Kurtović, urednici SRNE, prve kuće sa kojom je Svetigora sklopila sporazum, ondašnji ministar kulture Budimir Dubak, tadašnji đakon Nenad Ilić, novinar Mišo Vujović, muzičar i vođa grupe Anastasija Goran Trajkoski iz Skoplja, koji je kreirao radio-signal. Jedan od onih koji je imao udjela u stvaranju špica jeste i Goran Marić. Zvuci špice koja povezuje „tebe i mene“ (Kraftverkova pjesma Radio Activity) i špice kojom je započinjao program – odjeci zvona utopljeni u himnu Onamo ‘namo, koji su blagovijestili svakoga dana i budili slušaoce – bili su nešto potpuno novo i drugačije. A „zvuk je glavni dizajn radija“, kako reče Trajkoski. Po tom zvuku, originalnim špicama ostali smo prepoznatljivi, takođe po liturgijskoj muzici, koja se nikada do tada i nigdje drugo nije mogla čuti, po autentičnoj narodnoj muzici. Od početka je uz Radio bila najbolji etno izvođač i poznavalac srpske arhaike kod Srba Svetlana Spajić. Na našim talasima se mogao čuti probrani pop zvuk i djela klasične muzike. O muzici je najviše brinuo jeromonah Jovan (Ćulibrk), zatim diplomirani muzikolog Marija Stanković, koja je imala emisiju Vaskrsli zvuci, kasnije Sergej Popratnjak, Sanja Radović… Tada smo imali zavidnu fonoteku, koju su dobrim dijelom činile audio-kasete i CD-ovi koje je naš prvi urednik donio iz Rusije, koje su nam poklanjali gosti iz raznih krajeva svijeta, i koje je jeromonah Jovan lično priložio. U toj riznici zvuka bili su rijetki primjeri ploča: Bah, Arvo Pert, Bob Dilan, Džoj Divižn… Tu fonoteku je brižno čuvao muzički urednik Sergej Popratnjak, koji je u svakom trenutku znao da predloži odgovarajuću muzičku ilustraciju uz tekst ili razgovor. U drugoj prostoriji, koja je kasnije pretvorena u pomoćnu režiju, Anastasija Barović je u ormariću, koji je ličio na ikonostas, sluteći svom monaškom prizivu, uredno slagala materijale snimljene na audio-kasetama, mini-kasetama, mini-diskovima.
Pokretačka snaga Radija bili su preduzimljivi i energični direktor Informativno-izdavačke ustanove Svetigora i Radija protojerej Radomir Nikčević, harizmatični jeromonah Jovan (Ćulibrk) i prvi urednik Slavko Živković, koji je direktno iz Morače ulivao snagu Svetigorinog vrela.
Blagovjesnik Svetigorinih zvuka čuo se osim na Cetinju, i u Podgorici, dijelu Nikšića i dijelu Primorja. Sa savremenom, a tada i najsavremenijom opremom u Crnoj Gori i šire, Radio je emitovao ozbiljne i bogate informativne, kulturno-obrazovne i, izuzetne i nikada dotad preko medija slušane, katihetske sadržaje, kojima se najviše bavio teolog Branislav Đukarić.
Svetigora je bila prvi radio pravoslavne i duhovne riječi, prožimanja savremene kulture i crkvenog života (o čemu najbolje svjedoči stara emisija Duh vremena i danas popularna emisija Djeca apokalipse vladike Jovana (Ćulibrka), kome su požrtvovano pripomagale student muzike Petra Smolović, glume Stela Romić i sociolog Vesna Krivčević. Upravo je jezicima ovoga vremena, kakao reče, tada đakon, a sada sveštenik, Nenad Ilić, crkva progovorila kroz Radio Svetigoru.
Ko god je imao prilike da uđe u prostorije Radija, osjetio je dodir drevnosti i savremenosti, a sve to kao da su spajali signali sa Teslinog tornja u Long Ajlendu koji je kao naš logo i zaštitni znak bio naslikan na poptpornom stubu kraj ulaznih vrata. Na drugoj strani je bio pirg Svetog Save. Osim ta dva ukrasa zidnog slikarstva, kasnije je freskopisan i Sveti Đorđe. Na zidovima su bile ikone Spasa Svedržitelja, Sinajska ikona Gospoda Isusa Hrista u studiju, ikone Presvete Bogorodice, Svetog Petra… zatim razni plakati i posteri sa događaja koje je organizovao jeromonah Jovan kao što su bili Dani Tarkovskog, Hičkoka, Vima Vendersa…
Svetigora je bila revolucija u medijskom prostoru. Riječima ondašnjeg ministra kulture Budimira Dubaka „Svetigora je izuzetan kulturni događaj“. Kasnije će i jedan diplomski rad biti posvećen pojavi ovog medija pod Lovćenom, koji je tada bio senzacija, spoj tradicije i savremenosti. Svetigora je u doba tehničkih dostignuća svim generacijama, slojevima i recipijentima govorila o duhovnosti savremenim i svima razumljivim jezikom. Bila je blistava zvijezda na ondašnjem medijskom nebu vaseljene.
Nezaboravni su ti počeci uređivanja emisija, bez kompjutera, sa šort uređajima gdje se ozbiljno pripremalo za svaku emisiju, vodili se razgovori sa uglednim gostima iz svijeta obrazovanja, umjetnosti, kulture, teologije na srpskom, engleskom, ruskom, grčkom jeziku. Dok smo od Radmile Mišev (mlađi su je zvali teta Rada), čiji topli glas i danas hrani dječje duše sa naših talasa, učili da riječi mogu milovati i grliti, čika Zoran Ristović nas je učio preciznosti i perfekcionizmu u radu, „držao nam lekcije“ iz dikcije, kulture govora, akcentologije. On je kao vrstan znalac umjetnosti govora i jezički esteta, pozorišni majstor sve radio profesionalno i do kraja istančano. Ali nije uvijek moglo biti sve predviđeno i isplanirano. I danas prepričavamo anegdote vezane baš za improvizacije koje su doprinosile jednoj nesputanoj i prirodnoj atmosferi. Elem, od one strašne noći početka NATO bombardovanja ’99 kad se naglo morala učetvorostručiti programska shema i snaga malobrojne ekipe pošto su direktor, glavni urednik i jeromonah Jovan vrlo brzo pošli za Mitropolitom na Kosovo, tih improvizacija je bivalo malo više. U studiju je tada najčešće dežurao Rajo Vojinović, Đorđe Kalanj, Stanko Backović, Leka Vujisić, Slaven Fatić…, a sa terena su se javljali Slavko, jeromonah Jovan ili otac Radomir direktno izvještavajući, najčešće preko radija KiM ili radio-amatera. Treba pomenuti da je Svetigora tada bila jedini medij iz CG koji je svakodnevno izvještavao sa gorućih tačaka, naročito sa Kosova. Jedne noći u Radiju je dežurao čika Zoran, pokoj mu duši. On je zahvaljujući snalažljivom Boru, koji je „iskopao“ neku lokalnu radio stanicu u nekakvoj zabiti u istočnoj Srbiji, uspostavio vezu sa novinarom koji se javlja s lica mjesta zasutog bombama. Čika Zoran, koji je u studio uvijek ulazio temeljno spreman, uvježbanog glasa, razgibanih usta, našao se u situaciji da je morao da improvizuje, i to u gluvo doba noći. U momentu one neprijatne pauze koja se ponekad desi u razgovoru, posebno kod sagovornika koji kratko odgovaraju i kad novinar mora da se snalazi s pitanjima, čika Zoranu, koji je osjetio da je razgovor nekompletan, da mu nešto fali, da ga ne može tek tako završiti, izletjelo je jedino pitanje koje mu je palo na pamet, doduše iz njegovog miljea: „A da li kod vas rade pozorišta?“
Druga anegdota koju su „svetigorci“ takođe dugo prepričavali vezana je za dovitljivog Krajišnika ton-majstora Bora Ostojića. Jeromonah Jovan mu je pripremajući se za dnevnik ljutito preko stakla koje je dijelilo studio od režije, naredio da razvuče malo muziku jer su ostala još dva minuta do dnevnika, a Boro je, poptuno mirno, svojom krajiškom domišljatošću bukvalno razvukao zvuke prebacivši gramofonsku ploču sa 78 na 33 obrtaja… kad je sve počelo da pucketa i zavija.
Naročito je bio zanimljiv večernji program koji je išao uživo, u kome su se javljali slušaoci, komentarisali, predlagali, sugerisali, otvarali duše, dijelili iskustva… Radio je tada bio živi život i njegova misija se gotovo mogla opipati.
Svako ko je prošao kroz Svetigoru i dao joj makar i trunku sebe, morao je osjetiti da mu se biće raduje što je baš on i baš tada obavljao značajnu misiju, koja je bila pozvanje i istovremeno samopoznanje i usavršavanje i na ličnom duhovnom putu. Osim ovdje pomenutih, preko stotinu ljudi se ugradilo u Radio Svetigoru, i svi su oni raznobojni kamenčići u zidanici Svetigore, koja se svakoga dana doziđuje ljepotom i snagom svježih naraštaja.
Marija Živković
