U dane Svete Četrdesetnice-Časnog posta na čijoj sredini se nalazimo, kao pouku pravoslavnim vjernicima prenosimo besjedu igumana manastira Savina jeromonaha Makarija koju je izgovorio na akatistu presvetoj Bogorodici u petak 21. marta 2025. godine.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
,,Pametan i razborit um vidi samo vrline, i samo o njima govori, a bezuman čovjek primjećuuje samo krivice i nedostatke“ riječi su velikog igumana Sinajske gore Svetog Jovana Lestvičnika koga proslavljamo u danima Svete Četrdesetnice. Učeći se i pomažući se njegovim riječima možemo poznati i prepoznati da li se nalazimo na istinitom putu ka Hristu ili smo negdje zalutali i, ne daj Bože, odustali od svog spasenja rekavši Bogu da nije moguće da se spasemo.
Slušajući i čitajući Svetog Jovana Lestvičnika možemo sebi da damo odgovor gdje se nalazimo na svom duhovnom putu i da li se penjemo ka Hristu. A to će nam pokazati upravo naše unutarnje biće, odnosno naše srce, ako oslušnemo sebe i čujemo šta govorimo i kako se odnosimo prema bližnjima, ali ne samo ono što izgovaramo već i što mislimo u svome srcu. Mnoge stvari se ne kažu ali u srcu znamo osjećamo li prema bližnjima ljubav ili odbojnost i neprijatnost.
Sveti Jovan Lestvičnik kaže da um određuje na koju stranu će se naše unutarnje biće, naše srce, okrenuti. Prema riječima Lestvičnika, ako je naš um pametan i razborit on primjećuje samo vrline i govori o njima, jer mi izgovaramo ono o čemu razmišljamo, a ako nije nužno da izgovorimo nešto to će naše srce pokazati. Prosvijetljen um, koji se čisti od grijehova i prosvjetljuje blagodaću Božijom, vidi samo vrline u drugim ljudima i samo njima govori i razmišlja.
S druge strane, bezuman čovjek primjećuje samo krivice i nedostatke drugih ljudi, samim tim ih i osuđujući dok mu sve u ovom životu smeta. Um čovjeka koji se na takav način odnosi prema bližnjima je bezuman kao i on sam. Lestvičnik bira baš tu riječ- bezuman. Čovjek pomračenog uma primjećuje samo krivice i nedostatke osuđujući druge ljude a samim i samoga sebe. Nalazeći se u takvom stanju unutarnjeg bića i duše, takav čovjek nije ni svjestan da se, u stvari, nalazi u paklu, odnosno u mraku i pomračenosti uma a samim tim i u udaljenosti od Boga.
Zbog toga svako od nas treba da vidi gdje se u svemu tome nalazi: da li se stvarno približavamo Hristu i da li Ga volimo kao što pričamo? Daju li naš podvig i život u Hristu jevanđelski, duhovni plod ili neki materijalni plod koji smo mi sami izračunali?
Bezumlje čovjeka ne odnosi se samo na osuđivanje drugih ljudi već i na osuđivanje stvari i događaja u ovome svijetu. Posebno sada dok, u vrijeme bezbroj informacija, gledajući svašta, mi osuđujemo jedne stavljajući se na stranu jednih, prve osuđujemo gdje treba da budu, ove druge šta treba da rade, dok učeći bližnje oko sebe, šta ko treba da radi, nismo svjesni da jedino koga treba da naučimo smo mi sami. Kada Bog dopusti da preovlada bezumlje, jer nismo umjeli sami sebe da naučimo, ljudi počnu da ratuju i da se ubijaju među sobom jer bezumlje vrhuni u ratu i konačnom sukobu među ljudima.
Da ne bi do toga došlo najprije mi, kao Hrišćani, svoj podvig treba da usmjerimo u pravcu ispravljanja svojih misli. Da prepoznamo, uz pomoć Lestvičnikovih pouka, da li mi osuđujemo druge ljude ili je naš um prosvijetljen da kod svojih bližnjih ne vidimo samo njihove krivice i nedostatke i ono što nam smeta. I da uđe u raj, takav čovjek bi i tamo nastavio da radi to isto. Smetalo bi mu što je Bog postavio nešto tu a ne tamo, što se ovaj ne nalazi tamo…
Potpuno je ista slika našeg odnosa sa Bogom u kojem moramo da pazimo na sebe jer ako ne budemo to radili doći će kraj našeg života, koji prolazi vrlo brzo, i postavićemo sebi pitanje: Šta smo uradili sa sobom?
Đavo nam to pitanje stalno odlaže i govori: Ima vremena! Pokajaćeš se, još si mlad… Ali moramo da budemo svjesni da vrijeme brzo odlazi i da se može desiti da koliko je večeras napustimo ovaj život i izađemo pred lice Božije iako se naše srce nije ispravilo i, prije svega, otvorilo za Njega. Prizivajući nas Svojom ljubavu, Bog nam se ne daje ako mi to ne želimo. A ne želimo upravo kad, pomračenim umom, osuđujući druge, vidimo samo njihove krivice i nedostatke i stalno ropćemo na ljude, na stvari i na događaje: Ako je napolju sunčano smeta nam zatšo sija sunce, ako je kišovito-zašto pada kiša, ako se bilo šta događa pitamo se zašto je to baš tako. Upravo takvo unutarnje stanje, stanje stalnog roptanja je pokazatelj da smo daleko od Boga i da se uopšte nismo sreli sa Njim. Potrebno je da se takav čovjek preobrazi, otvorivši svoje srce, kako bi, kroz pokajanje, mijenjao sebe. Treba reći sebi: Nije dobro da ovo radiš! Stani! Prestani sa tim! Okreni se Bogu! Kako? Moli se Bogu da ti pomogne, usredsredivši pažnju u molitvi da te Bog ispravi u tome što radiš pogrešno. Drugog načina nema jer ni Bog niti neko drugi to ne može da uradi umjesto nas.
Treba mi da hoćemo da se mijenjamo i da u tome tražimo pomoć od Boga. Najprije moramo da spoznamo da smo u lošem stanju, pa da se potom pomolimo Bogu i zamolimo Ga da nam pomogne, isto kao što tražimo pomoć ljekara kada smo bolesni. To nije nikakva magija. Dok mi sami ne zatražimo pomoć, dok stojimo pasivno i čekamo da to neko drugi, ili Sami Bog, uradi umjesto nas, treba da znamo danam On ne može pomoći ako mi to nećemo. Nije da Bog to ne može nego On neće da naruši našu slobodu. Bog nas priziva da se, neprestanom moloitvom, sami pokrenemo i potražimo, isto kao kada nam neko nedostaje pa ga stalno prizivamo. Sve dok ga ne prizivamo znači da nam i ne treba. Isto je tako totalni promašaj, posebno u Hrišćanstvu, ako ga prizivamo samo po službenoj dužnosti.
U svemu tome možemo da vidimo gdje se nalazimo i da li ima potrebe da se popravljamo i kajemo.
Nađimo sebe! Pronađimo gdje se nalazimo, kako se ne bi prevarili i, izabravši tamu umjesto svjetlost, sami izgubili svoje spasenje.
Tumačeći, u nastavku, šta znači kad je čovjek bezuman i sve osuđuje Lestvičnik objašnjava da postoje tri tipa ljudi.
Prvi su su oni koji po cijeli dan osuđuju druge, nalazeći samo krivice i nedostatke u njima, osuđujući bližnje čak i u snovima dok spavaju. Drugi su oni koji ne osuđuju druge ali ni sebe, dok treća vrsta ljudi osuđuje sebe čak i ako nisu ni krivi.
Lestvičnik kaže da su u prvoj grupi ljudi koji su demonizovani jer po cijeli dan osuđuju druge, jer i demon stalno osuđuje ljude radeći protiv njihovog spasenja. Druga grupa su oni koji se, ne osuđujući ni sebe ni druge, nalaze u zamrznutom stanju koje je jadno i koje je prelest. Oni nisu u dobrom stanju jer, dok misle da su dobri jer ne osuđuju druge, oni ipak ne osuđuju ni sebe i ne vide svoje nemoći i grijehe.
Mi smo u dobrom smo stanju tek kada vidimo svoje grijehe i osuđujemo sebe za njih. To znači da je blagodat Božija sišla na nas, jer smo se obratili Bogu Koji je poslao Svoju svjetlost da bi mogli da vidimo gdje griješimo. Takav čovjek je u radosno-tužnom stanju. Tužan je što ne ispunjava zapovijesti Božije, koje u potpunosti može ispuniti samo uz Božiju pomoć, i što sebe vidi nesavršenim. S druge strane, zakav čovjek vidi blagodat Božiju i Boga koji mu dolazi, projavljujući svoj život u ovom svijetu na radostan način jer se nalazi na jedinom ispravnom putu.
To je pravoslavlje! Sve van toga je promašaj! Pravoslavni smo jedio ako živimo na ovaj način, potvrđujući da smo istinski učenici Hristovi i sledbenici živoga Boga koji žive po Jevanđelju, u Crkvi i njenim Svetim tajnama, pričešćujući se Tijelom i Krvlju Hristovom. Istinski plodovi takvog života su u radosti i ljubavi prema bližnjima koju ćemo projavljivati u ovom svijetu. Na taj način je među nama živi Bog što je istinska ljubav i istinsko Pravoslavlje. Sve van toga je promašaj. Izučavajući i znajući sve ovo mi treba da se trudimo da ispravljamo sebe. Pravda je Božija, u to budite sigurni, što ne postoji neko drugi koji može uraditi umjesto vas ono što ste vi dužni da uradite. Ne zavaravajte se jer vrijeme prolazi i brzo će proći. Dolazi kraj života a onda ćemo se uplašiti, kako i pjevamo u stihiri Kanona: Dušo moja ustani što spavaš, približava se kraj pa ćeš se uplašiti.
Čovjek će se uplašiti kad vidi da je prazan a potrebno je da izađe pred Boga. Hoće li tada moći da se pokaje? Zašto da se igramo sa svojim spasenjem? Šta će biti ako ne stigne da se pokaje, ako odustane sa pomišlju da je to sad nemoguće? Šta će da bude ako nema vjere? Zašto smo onda živjeli? Zašto smo došli na ovaj svijet? Da izgubimo ovaj život, koji nam je Bog dao, rastuživši time i Samoga Boga.
Najgore je od svega što ćemo, na taj nalin, izgubiti i svoje spasenje od čega nema veće tuge. Zato se mi molimo jedni za druge. Oni koji dublje vide taj pad i nemoć ljudsku za druge se mole kao za sebe samo, jer svog bližnjeg i vole kao same sebe.
Ako ne volimo ni sami sebe, u smislu našeg odnosa sa Bogom, ne moleći se ni za sebe na pravi način, kako onda da se molimo za druge. Zato je potrebno da produbljujemo svoj um, čisteći svoje srce od grijehova, kako bi postali prosvijetljeni na način o kojem govori Sveti Jovan Lestvičnik: Pametan i razborit um vidi samo vrline i samo o njima govori.
Budimo istinska svjetlost ovome svijetu! Budimo Hrišćani- oni koji još u ovom životu počinju da žive vječnim životom, ljubavlju Hristovom, Carstvo nebeskim, Carstvom Oca, Sina i svetoga Duha.
Amin.
Izvor: srpskartv.com
