Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije služio je na praznik Svetog proroka Ilije Tesvićanina, 2. avgusta, Svetu arhijerejsku liturgiju u Cetinjskom manastiru, uz sasluženje arhimandrita Pajsija, izabranog Episkopa dioklijskog, sveštenomonaštva ove svete obitelji i sveštenstva Cetinjskog namjesništva i molitveno prisustvo vjernog naroda.
Po pročitanom jevanđelskom začalu besjedio je izabrani Episkop dioklijski arhimandrit Pajsije, rekavši da je starozavjetni pravednik Sveti prorok Ilija, koga danas slavimo, po mnogo čemu istaknuti muž Crkve te da to podrazumijeva, prije svega, njegov vrlinski život, njegovu revnost za Božiji zakon, njegovu neustrašivost, hrabrost, pravdoljubivost. I njegovo rođenje, kao i njegovo preseljenje iz ovoga života u vječni život, bilo je čudesno. Naime, kad se Sveti prorok Ilija rodio, njegov otac Savah vidio je kako anđeli Božiji dijete povijaju, ne u pelene nego u oganj, a na nebo je bio uznijet na ognjenim kolima praćen anđelskom vojskom. U cijeloj istoriji Starog zavjeta samo su dva Božija ugodnika koji se nisu upokojili kao svi ostali ljudi, nego su tijelom bili uznijeti na nebo: Sveti prorok Ilija i Avramov potomak Enoh, takođe zbog pravednih djela njegovih i zbog toga što je bio ugodan Bogu.
„Sveti prorok Ilija živio je među svojim narodom Izrailjem, ali u vrijeme kada je Božiji narod bio otpao od Boga, kada je zaboravio sva ona dobročinstva koja mu je Bog učinio. I to otpadništvo je mučilo pravednu dušu proroka Ilije i izazvalo tu njegovu veliku revnost“, kazao je arhimandrit Pajsije.
Podsjetio je i na istorijsku pozadinu tog otpadništvo od Boga. Po izlasku izabranog Božijeg naroda iz Egipta, kada je naselio zemlju koju je Bog obećao dati Avramu i njegovim potomcima, njime su na početku upravljale sudije, a kasnije nakon sudije Samuila, carevi: Saul, a onda je uslijedio zlatni period za vrijeme cara Davida i cara Solomona, u vrijeme kojeg je i podignut veličanstveni hram Bogu živome. Međutim, poslije Solomonove smrti, došlo je do podjele naroda Božijeg na sjeverno Izrailjsko carstvo (koja su činila deset plemena) i južno Judejsko carstvo (koja su činila dva plemena).
„Ta podjela i nije toliko strašna, koliko je strašna ona podjela koja će tek da uslijedi. Kada je car sjevernog Izrailjskog carstva vidio da narod i dalje ide u jerusalimski hram da slavi Boga, on je vidio da će se narod, koji je po svojoj prirodi bio jedinstven, opet ujediniti i odlučio da podigne u Danu i Vetilju dva hrama, sačinivši dva teleta zlatna, poručivši svome narodu da su to njegovi bogovi i da se njima treba klanjati i da ne treba ići u Jerusalim. Od tada ovih deset plemena Izrailjevih su i počeli da se otuđuju i udaljuju od Boga koji ih je izveo iz Egipta, da se klanjaju drugim bogovima i da se miješaju sa neznabožcima“, besjedio izabrani Episkop dioklijski, podsjetivši da su upravo za vrijeme proroka Ilije, izraeljski car Ahav i njegova žena Jezavelja podsticali narod da se klanjaju neznabožačkom bogu Valu.
Proroka Iliju je mnogo boljelo da gleda kako se njegov narod klanja tuđim bogovima i lažnim idolima i on je, kako je kazao, činio mnoga čudesa iz revnosti prema zakonu Božijem, iz ljubavi prema Bogu. Jedno od njegovih čuda je kada je za tri i po godine izmolio od Boga da ne bude ni dažda ni rose, što je prozrokovalo velike nevolje tome narodu, glad, pomor i mnoge druge:
„I sve to jeste svakako njegova revnost i ljubav prema Bogu, ali ljubav prema Bogu je nerazdvojiva od ljubavi prema čovjeku i tu se vidi njegova ljubav prema narodu. Nije on htio da kazni narod zbog toga što su oni samo kršili zakon Božiji, nego upravo zbog toga što nije mogao da gleda pogibao svoga rođenog naroda i htio je da ih ispravi, da ne bi zbog ovog privremenog zemaljskog života izgubili ono vječno, za koje su odavno bili predodređeni.“
Naglašavajući da je to pouka današnjeg praznika, arhimandrit Pajsije je poučio sabrane da je svaki put kada nas snalaze neke nevolje to znak da je život na ovoj zemlji prolazan i da se sjećamo onoga života koji nas tek očekuje i za koji treba ovdje da živimo.
„A naročito treba se sjećati Božijih djela koja su nam učinjena, svega onog što nam je Bog dao i što nam svaki dan daje i što će nam još dati. Da tu blagodarnost nikada ne zaboravljamo i da se Boga uvijek sjećamo. Iz ovog iskustva izraeljskog naroda vidimo da su Crkva i narod koji pripada Bogu, uvijek u opasnosti. Uvijek u napadu neprijatelja ne bi li se podijelili i ne bi li odstupili od Boga. Zato neka svima nama bude na umu ova pouka i da današnji praznik bude na zdravlje i na spasenje“, poručio je na kraju izabrani Episkop dioklijski arhimandrit Pajsije.
Vesna Dević
Foto: Nikola Joksimović
