Jedan od važnih segmenata ovogodišnjeg Dječijeg sabora bile su tematske izložbe. One su bile posvećene značajnim jubilejima koje smo obilježili ove godine.
Škola vjeronauke pri Crkvi Svetog Đorđa pod Goricom je ove godine imala zadatak da pripremi izložbu na temu „110 godina od rođenja blaženopočivšeg Patrijarha Pavla“.
O ovoj izložbi razgovarali smo sa Nadicom Radović, vjeroučiteljicom škole vjeronauke pri najstarijem aktivnom podgoričkom hramu – Crkvi Svetog Đorđa.
„Deca su se potrudila da pripreme ovu izložbu. Prije svega su se potrudila da nauče njegove kratke pouke. I to im je zadatak ne samo za ovaj Sabor, nego i za ovu godinu. Mi ćemo tokom godine to obnavljati, a svako od njih je dobio neku određenu pouku da zapamti i da mu bude pouka kroz celi život. To nam je bila glavna ideja. Učili smo malo i pesmu, ali nismo je ovde izveli da ne bude previše programa. Od materijala koji smo imali izdvojili smo jedan deo koji se odnosi na njegovu posetu Mitropoliji, pre svega kada je bila hirotonija našeg Mitropolita Amfilohija. Interesantna je ta pouka koju je njemu uputio Patrijarh Pavle: Slugo dobri i verni uđi u radost gospodara svoga. Znate, ima mnogo pouka u Svetom pismu, ali ta kao da je za njega bila proročki rečena, jer i naš Mitropolit je tako živeo da se svi prosto nadamo i verujemo da je ušao u radost gospodara svoga. Ja sam čitala i neke druge pouke, bilo je puno hirotonija nije samo ova, pa čini mi se da tako jaka pouka nigde nije bila. Tako da smo taj deo izdvojili sa ovom fotografijom na kojoj se vide deca u crnogorskoj narodnoj nošnji. Naravno, iznašli smo i neke druge delove iz njegovog detinjstva, zatim imamo jedan detalj kad je on bio Episkop raško-prizrenski u manastiru Morača na jednom jubileju i onda je tadašnji vladika Amfilohije zapisao da je on održao izuzetnu besedu. Nažalost, pitala sam igumana, tada nije bilo tonskog zapisa, samo je eto ostala pouka kroz narod što je, naravno, jako važno i što zapravo karakteriše našeg Patrijarha Pavla, bez obzira na sve to što je on pisao i odgovarao na pitanja vernika, opet je ono što je ostalo upamćeno u narodu i što se prenosi nekako karakteristično za njega. Moram reći i to što ja predajem veronauku i to što sam sa ovom decom, ja dugujem Patrijarhu Pavlu. On mi je dao blagoslov pre svega da upišem fakultet, pa onda i da predajem veronauku. Imala sam taj blagoslov da sam godinama bila kod njega, išla na službe i imala prilike ne samo da čujem njegovu reč, nego i da ga posmatram, a od njega se moglo učiti i posmatranjem. Evo jedan detalj, to mi je i dan danas na pameti, mnogi od nas nemamo tu disciplinu, to je jedna banalna stvar ali treba deca i to da znaju, kad se prelazi preko ulice. I sad, kako je bio na večernjoj ide od Saborne crkve do Patrijaršije, to je jedna mala, maltene slepa ulica, ali ima semafor, i Patrijarh Pavle uvek disciplinovano čeka da prođe crveno svetlo da bi prešao ulicu. Znači svuda i na svakom mestu on se trudio da bude primer kako treba da se živi.
Naša dečica su baš bila radosna što smo imali ovu temu. Imamo čak i jedan rad koji je i Mitropolit primetio i pitao ko je radio, a to je radio jedan naš učenik Pavle koji je došao kod nas na veronauku sa tri godine a sada ima 14 i dobio je ideju da nacrta rad kako našu veronauku blagosilja Patrijarh Pavle. A kad je tako malen sa tri godine došao kod nas, meni je bila prva asocijacija da mu govorim baš o Patrijarhu Pavlu. Njemu se to tako dopalo da me je pitao (pošto mi u našoj porti Crkve Svetog Đorđa imamo jedan veliki spomenik): a da li tu leži Patrijarh Pavle? Tako da nas eto Patrijarh Pavle zaista stalno prati i onda je on dobio ideju da nacrta našu crkvu, portu i kako nas prati Patrijarh Pavle.
Eto, to je nešto ukratko, ako se može ukratko kazati o Patrijarhu Pavlu, mada bismo mogli o njemu dugo pričati. Ja lično nosim jednu duboku ljubav i jednu zahvalnost veliku za ljubav koju je pokazao u ličnom susretu koji sam imala sa njim i taj jedan izuzetan spoj i ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjem, koji je Patrijarh Pavle imao. On je mene učio da imamo ljubav prema Bogu, ali to nije bilo samo da služimo Gospodu, nego je on pokazao i ljubav prema meni. Prosto je gledao šta je moj dar, a ne samo da bude da sam ja kao neki šraf koji treba uključiti negde i zašrafiti, nego je svakom pristupao sa beskrajnom ljubavlju. Bar je takvo moje iskustvo, a i iskustvo mnogih koje sam u to vreme poznavala.“
Temom stogodišnjice od upokojenja velikog srpskog pjesnika Alekse Šantića bavila se škola vjeronauke pri Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja.
„Mi smo našu izložbu koncipirali tako da djeci pružimo priliku da vide kako je Aleksa Šantić izgledao kroz vrijeme, pa smo imali tri panoa gdje smo ga predstavili u njegovoj mladosti, zatim u njegovim srednjim godinama i na kraju kao malo starijeg. Pronašli smo kako je izgledao njegov rukopis, pa smo i to uvrstili u našu izložbu. Jednog dječaka smo kostimirali i dali mu ulogu Alekse Šantića, što je bilo izuzetno simpatično i djeci i odraslima. Na izložbi smo mogli da čujemo biografiju Alekse Šantića i ono što je možda najzanimljivije, pronašli smo dio besjede Avve Justina na dvadesetogodišnjici od upokojenja Alekse Šantića, tako da smo i to predstavili na izložbi. Naš hor je otpjevao dvije pjesme Alekse Šantića. Jedna od njih je svima poznata pjesma Što te nema. Moram da kažem da smo zaista uživali pripremajući ovu izložbu, a dosta toga smo i novog naučili o našem divnom srpskom pjesniku“, rekla je vjeroučiteljica Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, Zorka Pejović.
Škola vjeronauke pri Crkvi Svetog Đorđa u Donjoj Gorici imala je zadatak da pripremi izložbu o jubileju – 530 godina od štampanja „Oktoiha prvoglasnika“.
Starije polaznice ove škole vjeronauke predstavile su nam svoj štand.
„Naša zamisao je bila da spojimo Oktoih prvoglasnik i Oktoih petoglasnik. Ova knjiga je rađena ručno, uz pomoć sprava i vrijednih ruku roditelja iz naše parohije. Knjiga je sklapana ručno. Svaki list se povezivao na posebnim spravama. Napravljena je sprava za šivenje na kojem su se spajale stranice knjige uz pomoć šila i konca. Za potrebe lijepljenja pravljen je lijepak od brašna i vode, kao što se to nekada radilo. Od drveta i metalnih navoja je napravljena presa za lijepljenje i oblikovanje same knjige. Takođe ukrašavanje i graviranje korica od kože je jedan odraz i neki pečat naše vjeronauke jer je sve ručni rad i sve je nekako unikatno.
Na panoima imamo slike, na kojima se može vidjeti kako se to zapravo sve nekada radilo. Imamo i Đurađa Crnojevića, zatim imamo i primjere kako kako je izgledo list Oktoiha prvoglasnika. Pripremili smo i flajere koje smo dijelili.
Štampanje Oktoiha prvoglasnika je bilo veliki podvig za ono vrijeme. Njegovim značajem mi se i danas nadahnjujemo i iz tog razloga je donjogorička vjeronauka imala želju da ovom veličanstvenom bogoslužbenom djelu da na značaju na jedan nesvakidašnji način, pa je tako i nastao ovaj naš ručni rad koji u sebi sadrži Oktoih prvoglasnik i Oktoih petoglasnik. Ovaj rad nosi pečat donjogoričke vjeronauke, sa idejom o njenom nastanku i izradi, i pokazuje želju, namjeru i trud polaznika naše škole na čelu sa vjeroučiteljicom Vidom Živković, da se kroz nju prikaže i zajedništvo naše parohije, koje je ljubavlju ukrašeno, kao i ova naša knjiga.“
Jedna od jubileja koji je obilježen na ovogodišnjem Dječijem saboru bio je i onaj posvećen Svetom Justinu Ćelijskom, pa je tako kroz izložbu obilježeno 130 godina od njegovog rođenja, 45 godina od upokojenja i 10 godina od otkrovenja njegovih moštiju.
Ovim jubilejom bavila se škola vjeronauke iz Kotora, a izložbu su nam predstavile starije učenice ove škole.
„Ovaj štand je posvećen Svetom ocu Justinu. Ovdje imamo jedan pano na kojem smo ispisali ukratko o njegovom životu, kao i njegove fotografije iz mladih dana, a i ostale tokom života. Na fotografijama takođe možemo vidjeti i njegove svete mošti i grob. Drugi dio štanda smo posvetili njegovim djelima, pa na ovoj fotografiji možemo vidjeti sabrana djela oca Justina, a ovdje možemo vidjeti neke po našem izboru odabrane knjige iz biblioteke oca Justina. Sledeći dio štanda smo posvetili duhovnoj vezi blaženopočivšeg oca Moma Krivokapića sa ocem Justinom Ćelijskim. Ovo je brojanica koju je otac Justin poklonio ocu Momu. Otac Momo je ovu brojanicu nosio samo u posebnim prilikama, npr. na praznik Vaskrsenja Hristovog. Tu je i jedan naprsni krst koji je otac Momo dobio na proslavi pedesetogodišnjice svešteničke službe, a na njemu je izrezbaren lik oca Justina Ćelijskog. Takođe, na našem štandu se nalazi i jedna ikona Svetog Justina.“
Vjeronauka i hor „Sveti Simeon Dajbabski“ izložbom su obilježili jubilej svog nebeskog pokrovitelja – 110 godina od upokojenja Svetog Simeona Dajbabskog.
„Mi smo na jednom dijelu štanda izdvojili knjige i pouke Svetog Simeona Dajbabskog, dok smo drugi dio posvetili ikonama koje je slikao Sveti Simeon. Predstavili smo i žitije Svetog Simeona, a ovdje imamo likovni rad naše učenice Ive Tabaš, na kojem je predstavljen momenat kada se malom Petku javlja Sveti Ilarion i kaže mu da je ti velika svetinja, odnosno današnji manastir Dajbabe. Rad je rađen tehnikom slikanja i ukrašavanja kamenom“.
Škole vjeronauka iz Kolašina i Morače imale su zadatak da prikažu jubilej dva vijeka od rođenja Branka Radičevića. Radičevićevim životom i djelom bavila se škola vjeronauke iz Kolašina, dok su se temom veze između Radičevića i Njegoša bavila djeca iz Morače.
„Pored dva panoa na kojima smo predstavili život, djelo i preranu smrt Branka Radičevića, kao i vezu između Radičevića i Njegoša, imali smo još jedan pano na kojem smo izložili predivne portrete Radičevića i Njegoša i tu smo ispisali djelove pjesama koje su njih dvojica upućivali jedan drugome. Pored tih panoa, na našem štandu su se mogli vidjeti stari primjerci knjiga poezije Branka Radičevića, kao i jedna šahovska tabla, zato što je jedna od većih Radičevićevih ljubavi upravo bio šah, što je i opisao u jednoj svojoj pjesmi, navodeći da je njegov život kao šahovska igra. Kada je Mitropolit prišao našem štandu, djeca su se predstavila pjesmom koju je napisao Branko Radičević, a prepjevao naš čuveni pjevač Zdravko Čolić. Radi se o pjesmi Kad si zvjezda sele moja. Željeli smo da to naše predstavljanje bude nekako kroz pjesmu, baš onako kako i pamtimo velikog pjesnika Branka Radičevića“, rekla je Milena Tomović, vjeroučiteljica iz Kolašina.
Škola vjeronauke iz Sutomora podsjetila nas je na dvadesetpetogodišnjicu od zločinačkog NATO bombardovanja SR Jugoslavije i dvadesetogodišnjicu od martovskog pogroma na Kosovu i Metohiji.
Djeca su sa svojim vjeroučiteljem Marjanom Petkovskim na svom štandu putem fotografije i pisanih podataka predstavila stradanje naših svetinja i našeg naroda na Kosovu i Metohiji.
Izložbeni štandovi su izuzetno važan segment Dječijeg sabora. Pružaju priliku djeci koja učestvuju u izradi zadataka da pripremajući svoje zadatke detaljnije nauče o istorijskom događaju ili ličnosti kojom se bave kroz temu, a takođe i da se kreativno izraze. Posjetioci štandova svake godine sa oduševljenjem proprate ovu aktivnost, izražavajući radost i oduševljenje kreativnošću i žarom sa kojim djeca i vjeroučitelji pripremaju ove zadatke.
Olivera Balaban
