BESJEDA NA PRVU NEDELJU VELIKOG POSTA
Evo, sad je najpogodnije vrijeme, evo sad je dan spasenja!
(2 Kor 6, 2)
Braćo! Ovim rijčima se sveti apostol Pavle obratio korintskim hrišćanima. One nijesu izgubile snagu i značaj u toku cijelih 19 vjekova. Ove riječi nisu izgubile snagu i značaj u toku 19 vjekova, tako da se odnose na nas, na današnje vrijeme. Istinsko, blagoprijatno vrijeme, vrijeme spasenja. Vrijeme Velikog Posta najbolje je i najpogodnije za naše popravljanje i pokajanje; I Sveta Crkva kao čedoljubiva Mati omogućava nam da ga iskoristimo za popravljanje i spasenje. Vrijeme Velikog Posta je vrijeme uzdržanja i popravljanja, vrijeme pokajanja, zbog čega nam crkveni kanoni zabranjuju upotrebu mrsne hrane, a savjetuju da i posnu hranu koristimo što je moguće umjerenije, manje i prostije, zabranjuju bilo kakve bučne skupove i veselja. Ali, za istinski pravi post nije dovoljno samo malo jesti i koristiti i jesti posnu hranu – već je neophodno uzdržavati se od raznih zadovoljastava i veselja. Neophodno je uzdržavati se od riječi i priča, neophodno je obuzdaavti svoj jezik i uzbjegavati one ljude koji mnogo praznoslove. Potrebno je sebe smiriti, ne žaliti se i ne roptati u slučajevima nevolja, potrebno je sa trpljenjem nositi svoj životni krst. Tome treba dodati i djela ljubavi i milosrđa.
„Razdaj gladnima hljeb tvoj i siromahe i prognane uvedi u kuću“ (Is. 58, 7) govori Gospod preko svog proroka Isaije.
„Kloni se od zla, i čini dobro (Ps. 34, 14). Pokajte se, zagledajte se u duboke tajne svojih duša i otkrijte djela grehovna i iznesite ih duhovnom ocu, uzdržavajte se od svake loše riječi i djela, učite se dobrodjetelji i samo tako će vaš post biti istinski hrišćanski post. Svaki koji je poštuje rečeno zaludu posti.
Eto, postite da se prete i svađate… nije to post što izabrah“ (Is. 58, 4-6) – kaže Gospod preko Isaije.
Post treba da bude vrijeme pokajanja i svjesnosti o svojim grehovima. Sve pomaže takvom pokajanju. Veselja, bučni skupovi, zabave su prestali, čak i samo Bogosluženje u Velikom postu navodi na duševnu tugu i pokajanje.
Mnogi od nas ne priznaju niti smatraju smatraju da imaju neke važne grehove, mali su pa se mogu i prećutati, mnogi tako misle. Ali ako se zagledamo u svoje srce, ako razmotrimo svoj život, svako od nas će pronaći u sebi mnogo mana i grešaka, čak i prestupa, za koje je svaki dužan da odgovara Gospodu. Zato, sada, kada je pravo vrijeme, kada je došao dan spasenja, ispitajmo svoje srce, prinesimo istinsko i iskreno pokajanje za svoje prestupe, nedostatke i greške.
Kad bi shvatili pravo lice te bijede u koju smo upali zbog grehova, kada bi smo postali svjesni toga i shvatili da svojim silama nismo u stanju da se popravimo, tada bi se obratili za pomoć Milosrdnom Bogu. On je prema nama toliko milostiv, toliko je snishodljiv da se kroz pričešćivanje Njegovim Svetim Tajnama Tijela i Krvi mi očišćujemo, osvećujemo i opraštaju nam se svi naši grehovi.
Braćo! Poslušajte samo šta nam govori naš sladčajši Spasitelj: Koji jede Moje tijelo i pije Moju krv u Meni prebiva i Ja u njemu (Jn. 6, 56). Ko poslije ovoga ne želi da se sjedini s Hristom? Kako čovjek smije odlagati a time smatrati nepotrenim to opštenje?
„Ako ne jedete Tijelo Sina Čovečijega i ne pijate krvi Njegove, nemate života u sebi. Koji jede Moje Tijelo i pije Moju krv ima život vječni, i Ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan (Jn. 6, 53-54) govori nama i cijelom čovječanstvu Gospod Isus.
Evo koliko je za nas spasonosno pričešćivanje Svetim Hristovim Tajnama! Ko će posle ovoga i ovih riječi da se udalji od pričešća? Zar neko želi da bude neprijatelj sam sebi? Na nesreću, ima među nama takvih ljudi. Obaveze i svjetovne brige, kažu oni, ne dozvoljavaju nam da pođemo u crkvu i da se pričestimo; Zar zbog prizemnih i svakodnevnih briga i poslova treba da zaboravimo na brigu o Nebeskom Carstvu, o vječnom spasenju? Zar je nemoguće odvojiti nekoliko dana u toku cijele godine da bi se upotrijebili za ispunjenje najvišeg i prvog duga svakog hrišćanina?
„Kakva je korist čovjeku ako zadobije cio svet a duši svojoj naudi?“ (Mk. 8, 36) govori Spasitelj. Međutim, ima ljudi koji nisu u stanju da posvete Bogu i svome spasenju ni jedan dan.
. Oni su se toliko srodili sa grijehom da ne mogu da se ne mogu razdvojiti. A ima i takvih koji govore: „Pokajaću se za svoje grijehe prije smrti“. O, bezumniče! Zar ne znaš da je vaš život u vlasti Boga i da On ga može u jednom trenu prekratiti? Gospod vas zove da dobijete vječno blaženstvo i raj, a vi Mu nepokajanog srca i samouvjereno odgovarate: „Sjutra, prekosjutra ću doći.“ Ali tada će biti kasno. Čućete Njegov glas: ne poznajem vas… zvao sam vas, ali ne poslušaste, savjetovao sam vas i ne razumjeste, nego odbaciste Moje savjete (Prič. 1, 24-25).
O, surovosti i nepokajanosti ljudska! Braćo zalutala! Još Danas, glas Božji čujte, nemojte da budu tvrdokorna srca vaša (Jevr. 3, 7-8).
Ne odlažite, vozljubljena braćo dan spasenja. Sada kao nikada je došlo blagodatno vrijeme sjedinjenja sa Hristom, vječnim Izvorom večnog života Koji je prineo Sebe na žrtvu i predlaže nam da iskoristimo ovu žrtvu. Zar da je ne iskoristimo?
Završiću riječima božanskog Pavla: „Već je čas da ustanemo od sna… odbacimo, dakle, djela tame i obucimo se u oružje svjetlosti… ne u pirovanju i pijanstvu, ne u razvratu i bestidnosti, ne u svađi i zavisti. Nego se obucimo u Gospoda našega Isusa Hrista“ (Rim. 13, 11-14). Amin.
(Besjeda je održana na prvu nedelju Velikog posta u crkvi Kišinjovske mitropolije, 7. marta 1910. godine. Sa ruskog jezika preveo mr Aleksandar Vujović, profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i urednik Katihetskog programa Radio Svetigore po blagoslovu Arhiepiskopa cetinjskog Mitropolita crnogorsko-primorskog zetsko-brdskog i skenderijskog i egzarha sveštenog trona pećkog g. Amfilohija, iz knjige „Zavjet ruskom narodu“; str. 67-70; Odesa, 1912.g; izdanje „Društva Bratoljubivog“.)
