Drugu nedjelju Velikog Časnog posta Crkva je posvetila Svetom Grigoriju Palami, kako je u njegovom Žitiju zapisano, sinu ”božanske nezalazne svjetlosti”. U želji da iznova naše slušaoce upoznajemo i podsjećamo na sveti život i bogoslovlje Svetog Grigorija Palame, ovoga jutra smo na tu temu razgovarali sa protojerejem Slobodanom Lukićem, parohom budvanskim.
”Sveti Grigorije Palama je jedan od najvećih Otaca Crkve i zaista stub pravoslavne Crkve Hristove, i činjenica da je druga nedjelja Časnog posta posvećena njemu, govori o tome koliki on značaj i koje mjesto on ima u samosvjesti Crkve i pravoslavnih hrišćana. Međutim, nameće se jedno pitanje.
S obzirom da znamo da je Sveti Grigorije Palama živio u 14. vijeku, a Veliki post datira iz prvih vjekova, pitamo se šta je bilo prije toga i zašto je sad Crkva upravo njega prepoznala kao nekoga kome treba posvetiti tu drugu nedjelju posta? Znamo da je prije njega ta druga nedjelja posta, u ranijim vjekovima, bila posvećena Bludnome sinu, koja je sada jedna od pripremnih nedjelja, kasnije Polikarpu Smirnskom itd. da bi nakon 14. vijeka i vremena u kojem je živio Sveti Grigorije Palama i svega onoga što je on učio, njegovoga doprinosa, Crkva prepoznala kao onoga kome između ostalog treba da se oduži time da se posveti druga nedjelja posta njemu.
Kada smo rekli da je prije Svetog Grigorija Palame prošlo više od milenijuma, to ne znači da je on donio nešto novo i drugačije, nego je on upravo u svojoj ličnosti, u svom opitu, u svom životu i u svom bogoslovskom djelu, ovaplotio i na neki način napravio sintezu svega onoga što je do njega bilo, cijelog tog pravoslavnog bogoslovlja.
Ono što je Crkva osudila i ono što je afirmisala na Vaseljenskim saborima i cjelokupno monaško iskustvo, isihastičko, vjekova do njega, on je sabrao i na tom temelju je gradio svoje bogoslovlje i svoje monaško iskustvo. Rekoh, živio je u 14. vijeku, vrlo rano se povukao, iako je bio iz imućnije porodice, bliskoj carigradskom dvoru, on je se povukao u monaški život na Svetu Goru u Vatoped, u lavru, i tamo je provodio zaista jedan istinski monaški podvig, u tišini, molitvi, sozercanju, u onome što nazivamo isihija.
Tako da je jedan od prvih pojmova koji se vezuje za Svetog Grigorija Palamu pojam isihija, isihazam. Isihija, to bi na nekom našem slovenskom, crkvenoslovenskom ili da kažemo srpskom prevodu značilo molčanije, tihovanje, odnosno unutrašnje stanje, prebivanje u srcu.
To je zapravo ono iskustvo koje su imali svetogorski monasi, i ne samo svetogorski među kojima je bio Sveti Grigorije Palama, dakle prebivanje uma u srcu i viđenje, odnosno viđanje nestvorene Božanske svjetlosti. Dakle, u tom tihovanju, u potpunom usredsređivanju uma i cjelokupnog bića čovjekovog u srce, uz neprestano ponavljanje molitve Gospode Isuse Hriste Sine Božiji pomiluj me grešnoga, monasi, među kojima i Grigorije Palama i oni koji su bili pripadnici te monaške tradicije i tog monaškog iskustva, su dolazili u stanje tzv. istupljenja, u kojem su viđali, bili pričasnici nestvorene Božanske svjetlosti.
I upravo je to bitno naglasiti da je ta svjetlost koju su oni viđali nestvorena, ona tavorska svjetlost kojom je zasijao Gospod prilikom preobraženja, na gori Tavoru, što je dalje značilo i što je dalje formulisao Sveti Grigorije Palama u svome bogoslovlju da učestvujući u toj nestvarenoj Božanskoj svjetlosti, odnosno Božanskoj energiji, mi zapravo učestvujemo u Bogu.
Dakle, Božija priroda je nama nepoznata, nesaznatljiva, nedostupna, ali učestvujući u energijama Božijim među kojima je ta svjetlost, ljubav, milosrđe itd. mi na taj način učestvujemo u Bogu, odnosno u Božijem životu. Time je Sveti Grigorije Palama dao još jedan snažan pečat cjelokupnoj toj monaškoj i molitvenoj tradiciji prije njega”, kazao je otac Slobodan.
Kompletan razgovor donosimo u prilogu koji je pred vama.
