Piše: đakon Pavle Lješković
„Dodirni me – učini me stvarnim“
Goran Bare, Lutak iskrivljenog lika
U 20. glavi Matejevog jevanđelja Carstvo nebesko se poredi sa čovjekom domaćinom, koji ujutro rani kako bi unajmio poslenike za rad u njegovom vinogradu. Pogodivši se sa najamnicima da rade za platu od jednog dinara po danu, on ih šalje na posao. Kasnije, izišavši u 3, 6. i 9. čas dana on unajmljuje nove radnike. Najposlije je izašao u 11. čas i po istoj cijeni unajamio poslednje najamnike. I pored toga što su se neki pobunili, budući da su radili znatno duže i po najvećoj žegi on je uveče jednaku platu dao svima, pa i onima koji su u 11. čas došli. Podsjetivši najamnike da im je isplatio baš onu sumu za koju su se i dogovorili, izgovorio je sljedeće riječi: „Ili zar ja nisam vlastan u svome činiti šta hoću? Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar? Tako će biti poslednji prvi i prvi poslednji, jer je mnogo zvanih a malo izabranih“ (Mt. 20.15,16)
Nedaleko od Kotorskih semafora, na skretanju prema velikoj budvanskoj pjaci ispred mjesta na kojem se od skora nalazi popularna „Školijera“, svakodnevno se okuplja grupa ljudi koji su slični najamnicima iz pomenute jevanđeljske priče. Možete ih prepoznati po blijedoj, iznošenoj odjeći, kačketima i od rada po najvećem suncu i žegi preplanulim licima. Obično sjede na stepenicama, gdje zagledani prema obližnjoj ulici se nadaju da će se barem jedan od prolazećih automobila zaustaviti, te iz njega izaći čovjek koji će ih unajmiti za neki od najtežih fizičkih poslova. Do prije nekih 4 ili 5 godina sa njima je stajao i povisoki, suvonjavi čovjek, prosijede kose i blagog lica, koji je svaki put kada me ugleda u mantiji osjećao potrebu da me pozdravi i barem na kratko popriča sa mnom. Bio je to čovjek rijetke inteligencije, širokog opšteg obrazovanja i lijepih manira. Zaneseni pogled njegovih svijetlih očiju, odavao je nekog ko je već odavno pronašao smisao svog života. A taj „smisao života“ sastojao se u sledećem: svaki put kada bi odradio dogovoreni posao i dobio obećanu sumu novca, pošao bi do najbližeg supermarketa i kupio neku od najjeftinijih plastičnih boca piva, kao i nekoliko malih bočica žestokog alkoholnog pića. Onda bi sjeo na stepenice, naslonio se na ogradu, i, kako mi je sam pričao, već posle prvih kapljica tog pomiješanog nektara sa kojim bi se susreli njegova nepca i čulo ukusa, osjetio bi se kao neko ko je pomiren sa svijetom. Govorio sam mu da svijet u zlu leži (1. Jn. 5.19) i da ćemo u svijetu imati žalost (Jov. 16.33). Naš život ne treba da provodimo u težnji ka pomirenju sa svijetom već treba da se borimo sa svojim slabostima i porocima. Nikada čovjeku nije kasno da započne borbu sa strastima, budući da je jednaka plata onome koji je došao u 11.čas sa onim koji je tu od prvog časa. Umjesto odgovora bi svaki put od njega dobio prazni pogled očiju i široko razvučen osmjeh na njegovom izmučenom licu. No, kako bi se bližilo veče i dejstvo alkohola polako počelo da prolazi, tada bi on zapadao u posebno stanje. Njegovi znojavi dlanovi bi počeli da ga svrbe, a takođe bi počeo da osjeća tupe bolove u zglobovima, dok bi mu tijelo prožimala jeza. Kao u nekom stanju ekstaze počeo bi da skače i da izgovara neke nerazumljive riječi, izazivajući tako strah i užas kod prolaznika. Ti skokovi su podsjećali na ritualni ples gnostika – mesalijana iz maloazijskih pustinja prvih decenija IV vijeka, koji su za sebe tvrdili da u takvim stanjima vide Boga „tjelesnim očima“. Kasno u noć, umoran od raspravljanja i borbe sa samim sobom, nekako bi došao do kuće u kojoj je bio smješten i strmoglavio se na dušek koji se nalazio na podu, a na kojem su bila tek dva ćebeta i gotovo u potpunosti od vlage propali jastuk. Ujutro bi ga probudilo nekakvo stanje blagog osjećaja, nekakav čudni mir koji je proishodio iz saznanja da je zadovoljenje njegovih strasti jako blizu. Sve što treba da uradi je da se pojavi na onom istom mjestu, pošteno odradi dogovoreni posao i dobije prijeko potrebnu sumu novca. Zajedno sa pojavom tog blagog osjećaja i mira, njegove ruke bi prestale da se tresu a tijelo da se grči.
Toga dana sam se zaputio ka crkvi Sv. Trojice u Starom gradu i odlučio da mu usput odnesem knjigu „Pisma valamskog starca“. U njoj se, između ostalog, čovjek ohrabruje da se bori sa svojim strastima. Valamski starac smatra da u toj borbi čovjek kada padne jednostavno treba da ustane te da se smisao života sastoji u neprestanoj borbi sa samim sobom. U momentu kada sam mu predao knjigu njegov izraz lica mi je otkrio čovjeka koji je već donio važnu životnu odluku. Dok sam se kretao ka crkvi nisam ni pomislio da je to bio naš posljednji susret i razgovor. U prvo vrijeme sam bio uvjeren da je otišao na liječenje u odgovarajućoj ustanovi. Kasnije mi je sve više postajalo jasno da je postao umoran od prekora i savjeta mnogih poznanika, te da je samo promjenio grad nastavivši da živi gotovi indentičnim životom.
Knjigu sam našao na istim onim stepenicama na kojima je naslonjen na ogradu svakodnevno stajao. Nisam je uzeo natrag. Pomislio sam da će je možda naći neko kome će puno više značiti. Jer puno je zvanih, ali malo izabranih. Ili – kako to naš narod kaže: nije kome je rečeno, već kome je suđeno.
Autor je profesor Cetinjske Bogoslovije i đakon pri crkvi Svete Trojice u Starom gradu, Budva
