Aleksandar Minić o paklu Košara: Bog u mom životu igra glavnu ulogu
Povodom 9. aprila kada će se navršiti 25 godina od početka slavne Bitke na Karauli Košare ovo izdanje “Kosmetskih kandila“ posvetili smo junacima “novog Kosovskog boja“.
Pamtimo i ne zaboravimo da su tokom bitke na Košarama pripadnici vojske SR Jugoslavije 67 dana branili državnu granicu i sprečavali kopnenu invaziju terorističke OVK iz Albanije na teritoriju Srbije i svi do jednog su znali da “nema nazad, iza je bila Srbija“, i bili spremni da polože svoj život za dobro bližnjih svojih i Svetu srpsku zemlju Metohiju i Kosovo.
Gost emisije “Kosmetska kandila“ je Aleksandar Minić svjedok najslavnije bitke u našoj novijoj istoriji, borac sa Košara, pripadnik Drugog bataljona herojske 125. motorizovane jedinice, član Udruženja ratnih veterana Prištinskog korpusa VJ iz Crne Gore – Košare.
Aleksandar Minić je rođen u Podgorici ali je kao dječak od pet godine ostao je bez majke. Njega i brata (3) podizali su djeda i baka po ocu u selu Jagoda opština Klina na dvadesetak kilometara od Peći. “Korijeni su mi sa Kosova i po majčinoj i po očevoj liniji. Roditelji su mi rođeni na Kosovu. Mali je broj Srba bio u tom selu ali u to vrijeme nije bilo razlika među nama osim pomalo u govoru”- kaže Aleksandar govoreći o periodu od 1986.-87. pa negdje do 92. -93. kada su Albanci počeliu da se distanciraju od Srba i kada je nastala podjela na Srbe i Albance, tako da su čak i u školu išli u odvojenim smjenama.
“Mi smo pokušavali da uspostavimo kontakt sa svojim dojučerašnjim drugovima Albancima, da sve bude kao prije, ali oni nisu željeli ništa od toga. Teško nam je to padalo jer su to bili ljudi sa kojima smo dijelili dobro i zlo i radosti i tuge”- sjeća se heroj Minić.
“U Peći mog djetinjstva 80 % govorilo je srpskim jezikom. Tu je naša najveća Svetinja. Peć mog djetinjstva, koja je sva odisala srpstvom i vjerom, pretvorila se u Peć koju više ne prepoznajem“- kaže Aleksandar koji je ranjen 5. maja dok je pokušavao da spasi ranjenog druga, da bi se nakon desetak dana liječenja ponovo vratio na Košare i svjedoči da se dešavalo i da po nekoliko dana budu bez hrane i vode.
Tek što je postao punoljetan Aleksandar se javio dobrovoljno za vojsku i u Vojnom odsjeku u Danilovgradu tražio da ga pošalju upravo u Peć. 15. marta 1998. godine Aleksandar se javlja se u kasarnu u Peći.
Aleksandra Minića, kao redovnog vojnika Vojske SRJ, mart 1999. godine i bombardovanje naše zemlje zatiče u Rugovskoj klisuri gdje je branio manastir Pećka Patrijaršija od albanskih terorista. Nakon napada na karaulu Košare 9. aprila on, sa svojom jedinicom, već sjutradan, 10. aprila stiže u rejon odbrane karaule Košare, zatekavši već pri dolasku mrtve graničare i znajući šta ga čeka. 120 graničara je dočekalo prvi talas albanskih terorista, redovne albanske vojske, NATO plaćenika, plaćenika iz ostalih evropskih zemalja koji su procjenama od 2000 do 2500 napali Karaulu Košare na Veliki petak 9. aprila 1999. godine.
Aleksandar poručuje da kada se danas govori o slavnoj bici na karauli Košare, na Paštriku i drugim stratištima za nas je to neka apstraktna priča. Ipak ova priča, ova bitka i herojsko stradanje su itekako realni, i odnijeli su, prije samo 23 godine, 108 mladih života. Skoro 12.000 NATO vojnika, među njima i 5.000 Amerikanaca, stigli su u Albaniju sa više od 30 tenkova i 26 helikoptera Apača. Sve se spremalo za 9. april, a karaula Košare je izabrana, zbog “povoljnog“ terena za napadača. Svjedoci, koji su prolili svoju krv, na već krvlju natopljenu kosovsku zemlju, govore nam kako je bitka počela, koliki je bol i ranu na njihovim dušama ostavio gubitak svakog saborca, od kojih su im neki umirali i na rukama, šta je, za srpsku vojsku, spriječila karaula Košare, dijeleći sa nama sjećanja, koja će ih sigurno pratiti cijelog života.
Na žalost o bici na Košarama se danas malo govori. O nekim velikim godišnjicama ili možda ni tada.
Vječna slava, spomen i molitve Gospodu za heroje sa Košara, one koji su svojom krvlju dolivali vjeru u kosmetska kandila i očuvali Kosovski zavjet.
U emisji korišćen audio zapis čuvene rečenice general – majora Božidara Delića: „Nema nazad. Iza je Srbija”- koju smo preuzeli sa you tube, kao i pjesmu Košare koju izvodi Pavlina Radovanović i “Decu ti neću oprostiti”, “Riblje čorbe” preuzeti sa you tube.
Urednik emisije Slobodanka Grdinić