Piše: đakon Pavle Lješković
„Niko me ne može ubijediti u to da je slučajnost što sam jutros baš tebe sreo“ – govori mi krupni, proćelavi čovjek u četrdesetim godinama. Prilično je neobično odjeven za svoje godine. Na sebi nosi crnu vijetnamku, maskirne gaće i duboke patike.
„Dok sam radio kao taksista, nekoliko puta sam te vozio do Starog grada, ali se ti toga ne sjećaš. Vozačku dozvolu su mi oduzeli i iz firme izbacili, zbog toga što sam konstantno vozio pod dejstvom alkohola, tableta ili marihuane. Sad sam već tri mjeseca čist. Dobro se osjećam, jedino što noću ne mogu da spavam, pa kad svane zora ustanem i tako besciljno lutam budvanskim ulicama. Mogu samo da zamislim šta o meni misle ljudi koji me često sreću pri mojim dugim šetnjama“. Kaže mi da je bio jedan od onih taksista kod kojih se moglo sve nabaviti, pa i ono što ne spada u legalne supstance.
Poznaje sve dilere i apotekare koji davaju ljekove za smirenje bez recepta. Takođe, zna i sve vlasnike prodavnica koje krišom rade nedjeljom. Kada je izgubio vozačku dozvolu, kupio je električni trotinet i nastavio sa “ dostavama“ , zadržavši stare mušterije. “ Kad bih ti samo pričao šta sve viđam na poslu, ne bi mi vjerovao! Eto, baš u nedjelju veče zove me ženska osoba i pita mogu li da joj kupim dva testa za trudnoću. Kada sam pozvonio na vrata od stana, otvorila mi je djevojka koja je mogla imati nekih tridesetak godina. Gotovo da je zgrabila testove iz moje ruke, udjelivši mi prilično veliki bakšiš.
Nakon sat vremena, opet me je pozvala i zamolila da joj kupim tri boce najskupljeg viskija koji mogu da nađem. Kada sam joj dostavio flaše, shvatio sam da je napravila žurku u čast toga što nije ostala trudna“. Priča mi i kako mu je jednom jedan čovjek tražio da pođe do crkve i upali svijeće za njegovo zdravlje! To ne bi ni bilo toliko neobično da mu neposredno prije toga nije dostavio alkohol i bromazepame.
Tom prilikom je iz nekih razloga za sebe kupio džepno izdanje Novog Zavjeta. Kaže da ga poslednjih mjeseci svakodnevno čita, te da mu to pomaže da ostane čist. „Jednom prilikom sam jednom imućnom čovjeku u kasnim satima dostavio alkohol, gazu, vatu i hanzaplast. Međutim, kada mi je otvorio vrata svog luksuznog stana, sasvim slučajno sam iza njegovih leđa ugledao ženu sa vidnim podlivima ispod očiju. Iz nosa joj je curila krv, koju očito već neko vrijeme nisu mogli da zaustave.
Kada je shvatio da sam sve to opazio, muškarac je kažiprst desne ruke naslonio na svoje usne , čime mi je dao znak da o tome nikom ne smijem govoriti. Takođe mi je u moj gornji džep ubacio novčanicu od sto eura, rekavši mi da je vrijeme da pođem“. Priča mi da ga od tada izjeda nesnosna krivica, koja je glavni uzrok njegovih nesanica. Još istu noć je pošao do onog stana, zgužvao novčanicu i bacio ispred vrata. Zatim se sjurio niz stepenice i vozio trotinet najvećom brzinom, budući da je imao utisak , za koji se kasnije ispostavilo da je bio pogrešan, da ga onaj čovjek prati i da je samo pitanje trenutka kada će ga stići sa svojim sportskim automobilom. Međutim, ni taj postupak nije ublažio osjećaj krivice. “ Moraš da shvatiš da ja te noći nisam smio da zovem miliciju.
Odavno me oni imaju u svojim tefterima, a kod sebe sam imao puno nelegalnih stvari, zbog kojih sam mogao da zaradim dužu robiju. Od tada sve pokušavam da ublaži krivicu. Idem često u crkvu, dajem milostinju prosjacima i trudim se da činim sve što piše u onoj knjizi Novog Zavjeta koju sam još onda kupio u hramu. Međutim, krivica kao da je sve jača i jača. Nekoliko puta sam išao do onog stana u namjeri da sretnem tu ženu, objasnim joj sve i zamolim ja za oproštaj. Jednom sam je i ugledao. Nosila je sunčane naočare iako je bio kišni dan. Nisam imao snage da joj priđem“…
Ubrzo su oblaci tamni počeli da se spuštaju nisko iznad nas dvojice. Pošto nije imao sa sobom kišobran, odlučio je da se, uz zahvalnost što sam ga saslušao, pozdravi sa mnom i pođe kući. Nakon nekoliko koraka se okrenuo i gotovo drhtavim glasom me zamolio da se pomolim za njega i onu ženu. Kiša je baš u tom trenutku počela jako da pada. Međutim, on se prilično sporim korakom udaljavao od mene. Još dugo vremena sam mogao raspoznati njegovu crnu vijetnamku i drečave pantalone, sve dok se nije izgubio negdje u pravcu Mainske ulice…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
