Eustahija Arsic 1776 1843

Kulturni magazin: Eustahija Arsić

Ime: 14.03.2019 Kulturni magazin Eustahija Arsic; Opis: Eustahija Arsić Tip: audio/mpeg

Blagorodna i visokoučena gospođa

Prva poznata srpska pjesnikinja bila je monahinja Jefimija, s početka 15. vijeka, a prva spisateljica je Eustahija Arsić, Srpkinja i ugarska plemkinja koja je živjela na početku 19. vijeka. Pojavljuje se u plejadi pjesnika klasicizma, a piše i prozu koja je po svojoj ideji vodilji bliska shvatanjima Dositeja Obradovića.

Eustahija Arsić  je rođena u porodici Cincić u Irigu, 14. marta 1776, a upokojila se u Aradu 17. februara 1843. godine. O školovanju Arsićeve nema podataka, ali se zna da je bila obrazovana. Čitala je Rajića, Dositeja, Stojkovića, Kengelca i Julinca. Bila je pretplaćena na sva Dositejeva djela, još početkom 19. vijeka, u Aradu, gde je živjela sa roditeljima. Od stranih pisaca čitala je Tomsona, čijim je Sezonama bila inspirisana za svoje djelo Poleinaja razmišlenija. Po njenoj pjesmi Slovo nadgrobnoe iz klasične starine vidi se da je poznavala i tu vrstu književnosti. Postoje indicije da je znala njemački ili engleski, latinski i rumunski. Mlada se udala za izvjesnog Lackovića, trgovca u Koprivnici, zatim za Tomu Radovanovića, imućnog trgovca u Karlovcu (Hrvatska), koji je kupio plemstvo od bečkog dvora. Prvih godina 19. vijeka po treći put se udala, ovoga puta za plemića Savu Arsića, dugogodišnjeg senatora i gradskog načelnika aradskog, upravitelja i velikog dobrotvora, mecene srpskih književnika toga doba. Tek poslije udaje za njega počinje se baviti književnim radom.

Interesovala se za prirodne nauke i bila je pobornica školovanja žena.

Prvo svoje djelo Sovet maternji štampa anonimno 1814, i posvećuje ga Urošu Nestoroviću. Posebno je štampala još samo jedno djelo. Sarađivala je u Letopisu Matice srpske 1829. godine, bila je revnostan pretplatnik na svaku srpsku knjigu, na listove i časopise i poznata kao mecena naših književnika. Vuk Karanjić joj se 1821. obratio pismom da mu skuplja pretplatu na treću knjigu narodnih pjesama. Bila je dobrotvor više srpskih i rumunskih prosvetnih i vjerskih ustanova. Matici srpskoj je ostavila dva legata, prvi 1837, a drugi već svojim testamentom 1843. godine. U odi koju je Grigorije Jakšić posvetio njenom mužu i njoj, nazvao ju je prvom spisateljicom srpskom. I Šafarik će je s istim epitetom uvrstiti u svoju Istoriju naše književnosti.

U vrijeme Karađorđevog ustanka, u osvit 19. vijeka, Eustahija Arsić je bila prva obrazovana Srpkinja koju obilato pominju i stranci. Savremenici o prvoj Srpkinji među književnicima nisu mnogo pisali, što i nije za čuđenje. Muškarcu u to doba nije bilo svejedno da li će njegova žena da uzme u ruke pero ili varjaču. Tako se i Eustahijino ime pojavilo dva-tri puta u nekim časopisima i nestalo. Umrla je 1843. godine, gotovo zaboravljena, a sahranjena u porodičnoj grobnici u Aradu, u današnjoj Rumuniji. Trideset godina ranije, napisala je svoju poslednju želju u stihu, moleći pjesnike da joj makar spomenu ime: „Spomenite mja so pjesnimi, ljubimci muzi, tu ja žertvu potrebujem blagodarnosti“. Želja joj nije ispunjena. Niko je nije ožalio ni u stihu, ni u prozi. Nikoga nije bilo da joj makar upiše ime na nadgrobnoj ploči porodice Arsića u crkvi u Aradu. Potomaka nije imala, pa je oporukom imovinu ostavila prijateljima, dvema aradskim crkvama i crkvi u Irigu, županijskoj bolnici, Matici srpskoj i srpskim školama u Aradu. Zaveštala je i fond od 3.000 forinti na upravu opštini crkve Save Tekelije tako da godišnju kamatu uživa pet siromašnih srpskih udovica.

Njeno djelo Slovo nadgrobnoe štampano je u Antologiji starije srpske poezije.

Pripremila: Marija Živković