Alfred Nobel

Ljetopis, 10. decembar 2019

Ime: Ljetopis 10.12.2019 (1896 Nobel, 2006 Pinoce); Opis: Ljetopis, 10. decembar Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 10. decembra 1896. godine umro je švedski hemičar, industrijalac, filantrop i pronalazač Alfred Bernard Nobel, koji je pronalaskom dinamita 1867. godine stekao ogromno bogatstvo.

Alfred NobelŽeleći da se dinamit koristi samo u mirnodopske svrhe, testamentom je ostavio fond od 9,2 miliona dolara za dodjelu nagrada za vanredna dostignuća u fizici, hemiji, medicini, književnosti i zalaganju za mir. Prvu Nobelovu nagradu Kraljevska švedska akademija nauka dodijelila je 1901. godine. Nagradu za mir dodijeljuje Nobelov komitet u Oslu. “Trgovac smrću je umro”, objavio je jedan francuski list aprila 1888. godine, spremno ispraćajući švedskog pronalazača i proizvođača oružja, koji se “obogatio pronalazeći načine da se što više ljudi ubije brže nego ikada ranije”. Prilično grube riječi za nekrolog, naročito kada se ima u vidu da je subjekat bio i te kako živ. Poslije ove vijesti, koja je duboko pogodila pronalazača dinamita, Alfred Nobel se zarekao da će učiniti sve kako bi njegovo ime zauvijek bilo povezivano s najvećim dostignućima čovječanstva, a ne sa potencijalom uništenja.

Alfred nikada nije stekao diplomu, niti je studirao, ali, osim što je upijao očeva znanja, putovao je po svijetu, naučio nekoliko jezika i školovao se u Parizu, kod hemičara svjetskog glasa. Sa 24 godine dobio je svoj prvi patent, a do kraja života odobreno mu je više od 350. Najveći prodor je ostvario kada je uspješno iskoristio razornu moć nitroglicerina, između ostalog i da bi proizveo dinamit. Njegov najpoznatiji izum omogućio je pravljenje kanala, tunela i drugih infrakstrukturnih projekata. Nobel ne samo da je izumio proizvode koje je prodavao, već je takođe upravljao njihovom proizvodnjom i marketingom. Bio je i plodonosan pisac i vječiti neženja. Njegova posvećenost poslu se isplatila. Na kraju je kontrolisao više od 90 laboratorija i fabrika u više od 20 država svijeta i najveći dio vremena provodio je putujući od jedne do druge. Zbog toga ga je francuski pisac Viktor Igo nazvao najbogatijim evropskim vagabundom. Zaposleni su, međutim, obožavali svog šefa, koji je radnicima fabrika obezbijedio besplatno liječenje i zdravstvenu njegu.

Osim što je bio veoma darežljiv, Nobel je bio poznat i po tome što nikada nije bio zadovoljan. Jednom prilikom je rekao: “Imam dvije prednosti u odnosu na konkurente: sticanje novca i pohvale me ostavljaju potpuno hladnim.” Međutim, nije bio nimalo hladnokrvan kada su ga proglasili mrtvim i trgovcem smrću. Novinari su pogriješili, jer je zapravo preminuo njegov stariji brat Ludvig. Ta neprijatna greška je, međutim, pružila Nobelu jedinstvenu priliku da pročita svoj nekrolog. “Bio je duboko pogođen i nikada nije mogao da zaboravi na to”. Postao je toliko “opsjednut svojom posthumnom reputacijom” da se nije smirio dok nije “stvorio nešto zbog čega nijedan budući autor nekrologa neće moći da ga optuži i kleveće”. Nadahnuti izumitelj sio je za pisaći sto u švedsko-norveškom klubu u Parizu i, bez pomoći advokata, sastavio dokument na četiri strane koji će postati jedan od najznačajnijih testamenata. U njemu je 31 milion švedskih kruna (danas oko 250 miliona dolara), najveći dio svoje imovine, zavještao nauci. Želio je da se novac uloži, a prihodi od uloženih sredstava poklone “u obliku nagrada onima koji su tokom protekle godine dali najveći doprinos čovječanstvu”. Četvoricu članova kluba zamolio je da budu svjedoci potpisivanja dokumenta, koji se danas čuva u sefu u Fondaciji “Nobel” u Stokholmu.

Kada je stvarno umro njegova rodbina je bila šokirana i razočarana testamentom, ali i švedska kraljevska porodica, kojoj se nije dopadalo što je ustanovio vrijednu nagradu dostupnu svima, a ne samo Šveđanima. Međutim, produktivni pronalazač, odlučan i inovativan do samog kraja, otišao je tiho i u skladu sa svojim željama: ime Alfred Nobel danas se ne povezuje sa smrću i razaranjem, već s napretkom, mirom i najboljim ljudskim dostignućima.

 

  • Na današnji dan, 10. decembra 2006. godine u 92. godini umro je čileanski diktator Augusto Pinoče.

PinocePinoče je u krvavom puču 1973. godine zbacio s vlasti demokratski izabranog predsjednika Salvadora Aljendea i vladao zemljom 17 godina. Pinočeovom smrću iznevjerena je nada brojnih žrtava njegovog režima da će za zločine biti izveden pred lice pravde. Pod izgovorom da je Čile bio pod velikim uticajem komunista, Pinoče je, uz podršku SAD-a i drugih južnoameričkih vojnih vlada, sproveo niz bezbjednosnih operacija u kojima je ubijeno oko 3.000 osumnjičenih protivnika i ljevičara a oko 30.000 je mučeno.

Godine 1973. u nadi da će se oduprijeti najvećoj ekonomskoj katastrofi u istoriji Čilea, Aljende i njegova vlada pokušali su da se izvuku iz stagnacije, ali je rezultat bila hiperinflacija, potpuna ekonomska paraliza, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo naroda. U takvim uslovima predsjednik Aljende, vjerujući da je lojalan oficir, proglasio je Pinočea komandantom armije. Međutim, Pinoče je za manje od mjesec dana izveo državni udar, uz vojnu pomoć koja mu je došla iz SAD-a. Istoga dana, prilikom odbrane predsjedničke palate, Salvador Aljende izvršava samoubistvo, a 72 njegova najbliža saradnika su zarobljeni i strijeljani. Zatim je formirana vojna hunta, odnosno vlada sastavljena od odabranih ljudi koji su komandovali vođenjem državnog udara, sa Augustom Pinočeom na čelu.

Hunta je proglasila vanredno stanje i raspustila parlament. U prvim mjesecima Pinočeove vlasti zatvori i logori su toliko bili puni da su se u tu svrhu koristili i sportski stadioni, brodovi i vojni kompleksi. Smatra se da je po njihovim nalozima uhapšeno 130.000 Čileanaca i stranih državljana, od kojih su mnogi mučeni i ubijeni. Po okončanju Pinočeove diktature nova vlada je formirala Nacionalnu komisiju za istinu i pomirenje, čiji je glavni posao bio da utvrdi kršenje ljudskih prava za vrijeme Pinočeovog režima. Utvrđena je krivica Pinočeovog režima za smrt 3.197 lica i utvrdila imena 600 pripadnika oružanih snaga koji su učestvovali u kršenju prava.

Pinoče je optužen za osamnaest kidnapovanja, pedeset sedam smaknuća, za mučenje, ilegalnu sahranu i zločinačko udruživanje. Vrhovni sud Čilea je u julu 2002. godine potvrdio da bivši diktator neće izaći pred sud zbog lošeg zdravlja. Dana 3. decembra 2006. godine Pinoče je doživio srčani udar od čijih posledica je preminuo 10. decembra u vojnoj bolnici u Santjagu.