File Photo: Iranian President Ahmadinejad Waves As He Arrives For Friday Prayers At The 16th Century Ottoman Era Blue Mosque On His Second Day Of His Visit In Istanbul

Ljetopis, 12. jun 2019

Ime: Ljetopis 12.06.2019 (1923 Hari Hudini, 2009 u Iranu pobijedio Mahmud Ahmadinedzad); Opis: Ljetopis, 12. jun Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 12 juna 2009. godine na predsjedničkim izborima u Iranu pobijedio je predsjednik Mahmud Ahmadinedžad.

File Photo: Iranian President Ahmadinejad Waves As He Arrives For Friday Prayers At The 16th Century Ottoman Era Blue Mosque On His Second Day Of His Visit In Istanbul

Mahmud Ahmadinedžad  je bio šesti predsjednik Islamske Republike Iran. Na predsedničkoj funkciji bio je od 2005. do 2013. godine. Kao mladić studirao je u Teheranu, gdje se kasnih 1970-ih pridružio studentima za vrijeme iranske Islamske revolucije. Učestvovao je kao inžinjerac Islamske revolucionarne garde u Iračko-iranskom ratu. Nakon njih je služio u nizu administrativnih funkcija, od kojih je najvažnija bila guverner provincije Ardabil. Godine 2003. izabran je za gradonačelnika Teherana gdje je odmah zauzeo oštar konzervativni kurs, ali se istakao i brigom za najsiromašnije stanovništvo. Zahvaljujući tome je, na iznenađenje mnogih, 2005. godine izabran za predsjednika. Njegova administracija se odmah isprofilisala kao mnogo konzervativnija i u spoljnoj politici radikalnija od njegovog prethodnika. Iako je odbacio optužbe da je antisemita, Ahmadinedžad sa vremena na vrijeme davao anti-izraelske i anticionističke izjave kao što su pozivanje na međunarodnu jevrejsku zavjeru.

Poslije isteka drugog predsjedničkog mandata donio je odluku da se povuče iz političkog života i vrati se svom prvobitnom zanimanju profesora na Univerzitetu za nauku i tehnologiju u Teheranu. Ahmadinedžad, pored legendarnog Urugvajca Hosea Muhike, važi za najskromnijeg svjetskog lidera. Tokom kampanje za izbore 2005. godine obilazio je isključivo najsiromašnije djelove zemlje i stvorio ugled narodnog čovjeka. A kako i ne bi, kada je u očima Iranaca on prototip običnog čoveka, pritisnutog svakodnevnim mukama. Ovaj univerzitetski profesor mašinstva, koji je jedno vrijeme nakon povlačenja iz politike bio i pastir, cio život proveo je u siromaštvu. Kao svog najvećeg protivnika Ahmadinedžad je naveo luksuz. Tek iza na listi neprijatelja mjesta zauzimaju Izrael i SAD.

Kao predsjednik odbio je da živi u raskošnoj palati, već je neko vrijeme živio u svojoj skromnoj porodičnoj kući, zajedno sa suprugom i troje djece. Kada su ga bezbjednosne službe ubijedile da zarad sigurnosti odabere drugu lokaciju, odlučio se za još skromniji stan od jedva 50 kvadrata. Svakog dana je na posao išao autobusom, a kada je odlučio da se vozi kolima, tu je uvijek bio njegov 40 godina stari „pežo 507“, koji je naslijedio od oca.

Kada se kandidovao, tada kao lokalno popularni gradonačelnik, Ahmadinedžadu niko nije davao ni mrvu šansi. Djelovalo je da relativni anonimus, čovjek koji je i kao pojava djelovao neupečatljivo (skromno oblačenje, svega 158 centimetara visine) ne može da se nosi sa najtežim mogućim protivnikom, bivšim predsjednikom Akbarom Rasfandžanijem.

Međutim, „jedan od vas“ (kako je glasila predizborna poruka Ahmadinedžadovog spota) duboko je dopro do glasača, a Rasfandžanija je pobijedio sa 62% glasova, koliko je osvojio i na reizboru 2009. godine. Ahmadinedžad je jedan od predsjednika koji se, uprkos svom stavu da „želi mir i stabilnost“, ipak smatrao opasnim u većem dijelu svijeta. Važi za one koji smatraju 11. septembar režiranim napadom koji je izveden pod patronatom američkih tajnih službi, a za Izrael je nekoliko puta govorio da „koristi Holokaust da otima zemlju Palestincima i ubija žene i djecu“.

 

  • Na današnji dan, 12. juna 1923. godine veliki mađioničar Hari Hudini uspio je da se oslobodi iz ludačke košulje, viseći naglavačke na visini od 12 metara.

HudiniMađioničar Hari Hudini rođen je u Mađarskoj, 1874. godine. Od njegovog probijanja na scenu 1899. godine do svoje prerane smrti 1926. godine, uzbuđivao je publiku svojim zaslijepljujućim iluzijama i majstorijama koje prkose smrti.Hudini je bio jedan od prvih multimedijalnih poznatnih ličnosti s početka XX vijeka, a njegova vještina bez premca i sposobnost magnetskog privlačenja publike učinili su ga pravom ikonom pop kulture, toliko da je njegovo ime upisano u mnoge rječnike kao sinonim za pametno nestajanje. Hudini, rođen kao Erik Veis, se sa svojom porodicom preselio iz Mađarske u SAD u svojoj četvrtoj godini. Mladi Erik, kome su tepali i sa „Eri“ ili „Hari“, bio je opsjednut magijom , naročito radom tada veoma poznatog francuskog mađioničara Roberta Hudina. Kada je i sam otpočeo svoju mađioničarsku karijeru odao je poštu svom heroju dodajući jedno „i“ na njegovo prezime, kako bi stvorio sebi scensko ime. Čudan obrt uslijedio je kasnije kada je Hudini bio izložen kontroverzama, optuživiši svog bivšeg idola za krađu trikova drugih mađioničara. Napisao je čak i knjigu pod naslovom „Razotkrivanje Roberta Hudina“ u kojoj je svog imenjaka nazvao lopovom „koji se proslavio vrlo lijepo na umnom radu drugih“. Hudini se dosta borio u ranim godinama karijere u šou biznisu, razmišljajući čak i da odustane i otvori školu magije. Konačno je napravio pauzu, kada ga je Martin Bek, poznati finansijer i organizator tadašnjih popularnih scenskih šoua, takozvanih vodvilja, unajmio za svoju turneju po SAD-u i Evropi. Po Bekovom predlogu, Hudini je izvodio nestajanja kao glavni dio u svom nastupu. Počeo je i da izaziva publiku da ga vezuje i stavlja mu lisice, a promovisao je svoje nastupe tako što bi izvodio nestajanja iz lokalnih zatvora, nakon što bi policija detaljno pregledala i stavila mu okove. Tačka je doživjela nevjerovatan uspjeh! Novokršteni „Kralj lisica“ igrao je u rasprodatim salama širom Evrope, a kasnije je utemeljio svoju slavu izvodeći nekoliko veoma poznatih i traženih tački nestajanja i u SAD. U jednom triku bio bi bačen u rijeku sa rukama vezanim pozadi, a u drugom bi pobjegao iz zatvorske ćelije. Nakon sticanja slave u Evropi, Hudini je doveo i svog mlađeg brata Tea, mađioničara koji je radio za njega tokom prvih godina karijere. Teo je vrlo brzo počeo da izvodi bratovljeve trikove pod scenskim imenom „Hardin“. Par je čak stvorio i lažno rivalstvo kako bi podigao popularnost svojih imena. „Nijesmo skrivali to da smo braća“, prisjećao se kasnije Hardin, „ali isto tako čuvali smo tajnu o tome da smo zapravo i prijatelji i da me je Hari uveo u posao“! U velikoj sjenci svog poznatijeg rođenog brata, Hardin je dobio zasluge zbog toga što je bio pionir u oslobođanju iz ludačke košulje, potpuno pred pogledima publike – trik koji je postao građa Hudinijevog rada. Kasnije je, nakon bratovljeve smrti, naslijedio njegovu scensku opremu i nastavio da je koristi u nastupima četrdesetih godina prošlog vijeka. Kao svjetski najveći mađioničar i iluzionista, Hudini je imao vrlo malo strpljenja za sve one koji bi tvrdili da posjeduju neku vrstu natprirodne moći. Početkom dvadesetih on se upustio i u druge karijerne vode kao profesionalni skeptik i razotkrivač vidovnjaka, čitalaca misli, medijuma i drugih „spiritualista“ koji su tvrdili da mogu komunicirati sa pokojnima. Hudini je neumorno vodio kampanju, često posjećujući seanse prerušen, kako bi osramotio i opovrgnuo priče njihovih vođa, nazivajući ih prevarantima. Hudini je umro 1926. godine u svojoj 52. godini, samo nekoliko dana nakon poslednjeg performansa u Detroitu. Dok je uživao pažnju u svojoj svlačionici, Hudiniju je prišao jedan student koji je želio da razotkrije glasine o tome da je Hudini mogao da izdrži veoma jak udarac u predjelu stomaka. Kada se Hudini hvalio svojom fizičkom snagom, mladić ga je bez upozorenja udario u stomak ostavivši ga savijenog u nepodnošljivoj agoniji. Hudini se žalio na stomačne bolove tokom ostatka dana, ostavljajući mnogima da zaključe da su ovi neočekivani udarci nekako pokrenuli upalu slijepog creva. Sa druge strane, ostali navode da je veliki mađioničar otrovan od strane spiritualista, koji su mu nešto ranije prijetili smrću zbog njegovih napada.