Jelena Anzujska

Ljetopis, 12 novembar 2018

  • Naša Crkva na današnji dan, 12. novembar, proslavlja Svetu Jelenu Anžujsku i njenog sina Svetog kralja Milutina.

Jelena AnzujskaJelena Anžujska, supruga Uroša Prvog Nemanjića, podigla je mnoge crkve i manastire od kojih je najpoznatiji Gradac, gdje je sahranjena.

Hiljade cvjetova, od golubije sivih do tamno ružičastih, zavijorili su se te 1250. godine u dolini Ibra. U novu domovinu Jelena Anžujska je stigla sa mirisom jorgovana, koji su tu posađeni po naredbi njenog buduća supruga, kralja Uroša Nemanjića. Bila je to oda poštovanja i nježnosti vladara Raške prema ženi koja će na prvi pogled zavoljeti srpsku zemlju. Ko je po porijeklu bila nova vladarka, ostalo je da lebdi između nekoliko zapisa, nikada do kraja potvrđenih.

Ono što je sigurno jeste da se udala za Uroša Nemanjića i da mu je rodila sinove Dragutina i Milutina. I sigurno je da se po mnogo čemu razlikovala od srpskih vladarki. Znala je, htjela je i činila mnogo a koliko je bila mudra, jasno je bilo po tome što su je cijenili “i pravoslavci i Latini”.

Svi su se divili njenom obrazovanju, činjenici da je govorila nekoliko stranih jezika, razumijela se u sveto i svjetovno. Bila je jedna od najprosvijećenijih ličnosti toga vremena. Na svom dvoru, smještenom na samom rubu Kosova i Metohije, organizovala je prepisivanje knjiga, koje je kasnije poklanjala. Imala je biblioteku, u to vrijeme zvanu “knjigohranilište”. U želji da pomogne siromašnim djevojkama, osnovala je za njih školu, gde ih je učila pismenosti, pobožnosti i ručnom radu, uz miraz ih udavala, a potom na njihovo mjesto dovodila one kojima je tek trebalo pomoći. Kraljica Jelena se brinula o siromašnima, davajući im hranu i odjeću, a bolesne tješila i hrabrila.

Istorija je pamti kao veliku dobrotvorku i ktitorku. Pripisuje joj se da je podigla manastir za pravoslavne monahe i to u Stonu, na mjestu porušene Bogorodičine crkve. Njena najznačajnija zadužbina je Gradac. Nikao je na obodu Golije i osnovan je kao veliki i bogat manastir, u ime presvete Bogorodice. Jelena Anžujska je sve vrijeme nadgledala njegovu gradnju, izabrala je monahe koji će tu boraviti, poklonila mu imanje.

Kada je odlučila da se zamonaši, učinila je to u crkvi Svetog Nikole u Skadru.
Iako se ozbiljno razboljela, kraljica Jelena je doživela duboku starost. Kako je i željela, sahranjena je u manastiru Gradac, a na poslednji ispraćaj su došli ne samo duhovni i svjetovni velikodostojnici, nego i mnogo siromašnih i nesrećnih, kojima je tokom života pomagala.

Tri godine poslije smrti, Jelena ja proglašena svetiteljkom.

„Kada je prošlo tri godine, Bog javlja svoju brzu blagodat, koju je sam zavještao izabranima svojim. Nekim proviđenjem u snu, javi se jednome od izabranih monaha. I tako je otvorivši raku, gdje bješe pogrebeno njezino tijelo u zemlji, i nađoše ga nepovrijeđeno, gdje leži kao u rosi.“

 

  • 12. novembra 1964. godine pod sumnjivim okolnostima umro je episkop Varnava Nastić.
    Sudbina vladike Varnave je paradigma odnosa komunističke države prema Crkvi. Ovaj sveti čovjek toliko je bio nepoželjan i progonjen od jugoslovenskog komunističkog režima da je i njegovo pominjanje ili pozivanje na njegove besjede bilo ugušivano.

Varnava NasticEpiskop Varnava rođen je 1914. godine u Americi. Poslije Velikog rata vratio se sa roditeljima u njihovo rodno Sarajevo. Otac ga je, poslije završene srednje škole, odveo u Ohrid kod vladike Nikolaja Velimirovića po blagoslov da upiše teologiju u Beogradu i da se istovremeno zamonaši. Završio je teologiju, zamonašio se, i vratio u Sarajevo. Kao obrazovan mladi čovek iz Srpske pravoslavne crkve, bio je poštovan od svih konfesija. U to vrijeme Pavelić, u svojoj NDH, formira Hrvatsku pravoslavnu crkvu i poziva mladog jeromonaha Varnavu da bude episkop te crkve. Odbio je. Nije ni slutio da će mu nove komunističke vlasti naknadno ispostaviti račune.

Vladika Varnava bio nepoželjan zato što je u svojim propovijedima, po uspostavljanju komunističkog režima, pozivao narod da ostane u vjeri. Nije se suprotstavljao državi, ali je država u njemu prepoznala neprijatelja. Prijetila je opasnost od dijela najumnijih crkvenih velikodostojnika, koji su poštovali državu, ali su sasvim izričito upućivali u pogubnost bezbožništva i odustajanje od pravoslavlja zarad privilegija, nekakvog internacionalizma, tobože epohe budućnosti. Zato je episkop Varnava dužnost episkopa obavljao samo malo više od četiri mjeseca. Onda je uhapšen i osuđen na jedanaest godina strogog zatvora s prinudnim radom. Uz to, i s tri godine lišavanja građanskih prava. Tako se nova komunistička vlast obračunavala s najumnijim arhijerejima Srpske pravoslavne crkve, poslije Drugog rata.

Život vladike Varnave u svakom pogledu je bio hrišćanski, ne samo zato što je živio po Božjim zapovijestima, već i što je taj njegov život bio prava golgota, od stradanja do vaskrsenja.

Na Veliki petak1951. godine desila se kulminacija stradanja vladike Varnave, ali i drugih zatvorenika (rimokatoličkih i muslimanskih sveštenika), kada je njih četrdesetak prebacivano iz KP Zenica u zatvor u Sremskoj Mitrovici.

Vagon u kome su bili ovi zatvorenici ostavljen je na otvorenoj pruzi kod Vinkovaca i na njega je “slučajno” naleteo teretni voz. Preživjela su jedanaestorica zatvorenika, a među njima i episkop Varnava. Gotovo smrvljen, potpuno prelomljenih nogu.

Uspio je vladika da preživi ovaj “udes”, i do kraja je, teško povređen, uz izbjegavanje adekvatne medicinske njege, izdržao izrečenu zatvorsku kaznu. Ipak je prerano otišao iz života. Smrt je nastupila poslije ručka, a prije toga je bio kod zubara u Novom Sadu. Osjetio je najprije da mu se grče ruke i noge. Pomoći nije bilo.

U takvim slučajevima dokazi se, naravno, ne ostavljaju, ali je neporjeciva sumnja da je vladika Varnava otrovan. I smrt i sahrana vladike Varnave bile su sasvim u saglasju sa ovom sumnjom. Sve okovano tišinom. I, dugo poslije toga. Tek poslije njegovog Velikog petka i njegove Velike subote, koja je trajala četiri decenije, doživio je – vaskrsnuće. Za vrijeme patrijarha Pavla proglašen je za svetitelja. Mnogi dolaze da se pred njegovim grobom pomole, krste i vjenčavaju.

Molitvena sabranja dešavaju se pred grobom episkopa koji je, služeći vjeri, izabrao golgotu umjesto podaništva.