Svetosavska Proslava

Ljetopis, 14. januar

Ime: Ljetopis 14.01.2019 (1840 u knezevini Srbiji proglasen Savindan za skolsku slavu, 1897 rodjen Vasa Cubrilovic); Opis: Ljetopis, 14. januar Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 14.januara 1840. godine u kneževini Srbiji za školsku slavu je proglašen Savindan, praznik u spomen na velikog srpskog prosvjetitelja i zaštitnika školstva Svetog Savu, oca srpske državotvornosti, prvog srpskog arhiepiskopa, utemeljivača srpske diplomatije, književnosti, zakonodavstva, zdravstva.

Svetosavska ProslavaPrva proslava Svetog Save kao školskog patrona održana je 1812. godine u Zemunu, odakle se brzo proširila u svim krajevima gdje žive Srbi, a himna Svetom Savi prvi put je izvedena 1839. godine u Segedinu. Na Cetinju je prva proslava Svetog Save kao školske slave, zabilježena 1856. godine. Svečanost se zbila u vrijeme vladavine knjaza Danila Petrovića, a o njoj svjedoči cetinjski dvorski protođakon i sekretar Mitropolije, Filip Radičević. Nije isključeno da je takvih svetkovina bilo i ranije u crnogorskoj prijestonici, pošto su cetinjske škole osnovane dvije decenije prije, ali o tome nema dokumenata. Međutim, prema pisanim izvorima kulturno-prosvjetnih društava iz Boke, Sveti Sava se organizovano slavio kao patron tih organizacija i mjesnih škola u Risnu već od 1835. godine, Bijeloj 1824. godine, Morinju 1845. godine, Kotoru 1839. godine pa ima smisla pretpostaviti da su svetosavke školske svečanosti i na samom Cetinju starije od 1856. godine. Prema Radičevićevom opisu, pomenuta proslava započela je Svetom Liturgijom u Cetinjskom manastiru, odakle su sveštenici, vjernici i đaci u procesiji (litiji) krenuli prema školskoj sali, uz zvonjavu zvona i pojanje tropara Svetom Savi.

Sala je bila ukrašena slikama knjaza Danila i knjaginje Darinke, a na bogoslužbenom mjestu nalazila se ikona Sv. Save. Tu se obavljalo osvećenje vodice, poslije kog je najbolji učenik održao prigodan govor. Na kraju sabranja, svi prisutni zajedno su pjevali himnu Sv. Savi. Svečanost se završila tako što je knjaz Danilo lično uručio nagradu najboljem đaku. Autentičnost ovog zapisa je utoliko veća ako se zna da je prvi nagrađeni đak, baš te 1856. godine bio upravo protođakon Filip. Zabilježeno je npr. da je 1896. godine cetinjskoj osnovnoj školi knjaz Nikola darovao veliku ikonu Sv. Save. Školske proslave Sv. Save na Cetinju, nastavljene su, bez prekida i pod austro-ugarskom okupacijom, a poslije 90 godina nasilno su obustavljene po završetku Drugog svjetskog rata.

Posljednja zabilježena školska svetosavska svečanost na Cetinju je ona iz 1946. u Cetinjskoj gimnaziji. Ali, sa prestankom svetosavskih manifestacija u svetovnim školama nije prestalo proslavljanje Sv. Save na Cetinju. Prvi srpski arhiepiskop je svečano praznovan u Cetinjskom manastiru i u crkvi Sv. Jovana Krstitelja u Bajicama, decenijama, sve do danas. A od 1992. godine i u obnovljenoj Cetinjskoj bogosloviji. Svetkovina koja je uspostavljena na inicijativu knjaza Danila, odnosi se na ličnost Sv. Save, žičkog arhiepiskopa koji je još u XIII vijeku, pored ostalih, utemeljio pravoslavne eparhije Zetsku, Budimljansku i Humsku.

Zetska je vremenom izrasla u Cetinjsku mitropoliju. Sveti Sava je ličnost utkana u bezbrojna narodna predanja od Paštrovića, preko Boke, Stare Crne Gore, Banjana, Pive, do Drobnjaka i Vasojevića. Njega slave kao krsnu slavu ili prislužbu brojna crnogorska bratstva. Njemu je posvećeno desetine pravoslavnih crkava, njime ukrašeno stotine ikonostasa i freskopisa u crnogorskim hramovima. U selima blizu Cetinja do danas se posti svetosavski post, od Jovandana do Savindana. Savindan je označen kao veliki praznik u crkvenim kalendarima Crnojevića i minejima koje je u Veneciji štampao Božidar Vuković Podgoričanin. Savu Nemanjića poštuju rimokatolici i muslimani, a u njegovoj ličnosti Rusi, Bugari i drugi pravoslavni narodi vide svoga svetitelja.

 

  • Na današnji dan, 14. januara 1897. godine rođen je srpski istoričar Vaso Čubrilović, najmlađi učesnik atentata na austrougarskog prijestolonaslednika Franca Ferdinanda 1914. godine u Sarajevu, profesor Beogradskog univerziteta, član Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Vaso CubrilovicKao đak je pristupio nacionalno-revolucionarnoj organizaciji „Mlada Bosna“, a zbog učešća u Sarajevskom atentatu osuđen je na 16 godina robije i do sloma Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu bio je u zatvoru. U Drugom svjetskom ratu je zatvoren u logor na Banjici. Studirao je filozofiju na Beogradskom univerzitetu, gdje je doktorirao 1927. godine. Između dva svjetska rata je pripadao progresivnom krilu Zemljoradničke stranke, a poslije oslobođenja zemlje bio je direktor Balkanološkog instituta i ministar u vladi Jugoslavije. Bio je istoričar sa izrazitim darom za sintezu, što je osnovna odlika njegovih oko 70 knjiga i studija. Djela: „Bosanski ustanak 1875 – 1878. godine“, „Porijeklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini“, „Prvi srpski ustanak i bosanski Srbi“, „Politička prošlost Hrvata“, „Istorija političke misli u Srbiji devetnaestog vijeka“, „Odabrani istorijski radovi“. Dok je pohađao VI razred gimnazije, postao je član nacionalno-revolucionarne organizacije Mlada Bosna. Nakon demonstrativnog napuštanja svetosavske priredbe 27. januara 1914. godine, na kojoj je svirana himna caru Franji Josifu, izbačen je iz gimnazije u Tuzli i prešao kod sestre Stake u Sarajevo, gdje je nastavio gimnaziju.

U Sarajevu se povezao sa Danilom Ilićem i drugim članovima organizacije Mlade Bosne, koji spremali da izvedu atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda. Bio je učesnik u Sarajevskom atentatu 28. juna 1914. godine u Sarajevu, kao član druge Ilićeve trojke (Čubrilović, Popović i Mehmedbašić). Na dan atentata čekao je Franca Ferdinanda sa bombom i revolverom kod Više djevojačke škole u Sarajevu. Uhvaćen je u Bosanskoj Dubici i vraćen u Sarajevo. Na suđenju održanom u oktobru, na kome je bilo 25 optuženika za zločin veleizdaje, po službenoj dužnosti mu je za branioca dodijeljen advokatski pripravnik Rudolf Cistler. Branilac se, pri prihvatanju posla obavezao da će savjesno pristupiti svojoj dužnosti. Pokušao je da obori optužnicu, dokazujući da veleizdaja nije kažnjivo djelo i obrazlažući to činjenicom da je aneksija Bosne i Hercegovine bila nezakonito stanje, s obzirom da nije ratifikovano u austrijskom i ugarskom parlamentu, zbog čega je nakon suđenja optužen za povlađavanja veleizdaje. Vasu je zbog maloljetnosti, sud poštedio smrtne kazne, ali ga je osudio na 16 godina najstrožeg zatvora, koju je izdržavao u Melersdorfu u Austriji i u Zenici.

U zatvoru je proveo 4,5 godina, od čega više od tri godine u samici. Jedan je od pet preživjelih u zatvoru, od ukupno trineast osuđenih na zatvor. Za veleizdaju su osuđeni i njegova braća Veljko na istom suđenju na smrt vješanjem, a Branko u Banjalučkom procesu na 14 godina teške tamnice. Na 6 nedjelja zatvora bez priznanja olakšica za političke krivce, Vrhovni sud je osudio i sestru Staku, pošto je u pismu bratu Branku, izvještavajući ga o Veljkovoj smrti, navela kako im je brat „bio junak i da je mirno umro”, slaveći time pokojnikovo djelo.