Ivo Vizin

Ljetopis, 17. avgust

Ime: Ljetopis 17.08.2019 (1868 Ivo Vizin, 2001 Zivko Nikolic); Opis: Ljetopis, 17. avgust Tip: audio/mpeg

Na današnji dan, 17. avgusta 1868. godine umro je kotorski moreplovac kapetan Ivo Vizin, prvi Jugosloven koji je oplovio Zemlju.

Ivo VizinNa putovanje oko svijeta je krenuo iz Belgije 1852. godine malim brodom “Splendido”, sa 11 članova posade i nesigurnim geografskim kartama, i poslije mnogih iskušenja uplovio u Trst 1859. godine. Tršćanska opština ga je proglasila počasnim građaninom i dodijelila mu počasnu zastavu za velike zasluge u pomorstvu. Kada je, 1806. godine u Prčnju, rođen Ivo Vizin, niko nije mogao pretpostaviti da će on, jednog dana, ostvariti podvig koji su rijetki ljudi tog vremena uspjeli da ostvare. Kako je tradicija nalagala, Ivo se, u svojoj rodnoj Boki, školovao za pomorskog kapetana i, nakon završene škole, postao kapetan jedrenjaka Splendido. Njegov brod je bio dug 30 metara i nosivosti 311 tona. Za kormilom Splendida, zajedno sa 11 članova posade, kapetan Ivo Vizin je iz luke u Antverpenu, krenuo na, kako se to posadi broda činilo,  jedan sasvim običan trgovački put. Preko Atlantika, uz obale Južne Amerike, Ivo Vizin je stigao do čileanske luke Valparaiso, a odatle i do obala Kalifornije i luke u San Francisku. Splendido prelazi Tihi Okean i stiže na Daleki istok. U ovim vodama, kapetan Ivo Vizin ostaće punih šest godina, ploveći i trgujući Tihim Okeanom i Kineskim morem. Na put kući posada Splendida je krenula iz Singapura, a put ih je vodio kroz opasne i nepredvidljive vode oko Rta Dobre Nade, pa sve do obala Evrope i engleske luke Plimut. Nakon devet godina putovanja i pređenih 100.000 nautičkih milja, Ivo Vizin je postao prvi pomorac sa južnoslovenskih prostora, koji je oplovio svijet. O veličini ovog poduhvata, koji je u to doba važio za jedan od najvećih dostignuća nekog pomorca, svjedoči i grandiozni doček slavnog kapetana u italijanskoj luci Trst. Od autrijskog cara ovaj slavni pomorac je po povratku 1859. godine dobio počasnu zastavu “Merito navale”, kao prvi pomorac koji je pod austrijskom zastavom oplovio svijet. Ova zastava se danas čuva u Bogorodičinom hramu u Prčnju u čijem okruženju se danas nalazi bista Iva Vizina. Nakon svoje velike pustolovine, Ivo Vizin se vraća u rodni Prčanj, gdje je živio sve do svoje smrti, 1868. godine.

 

  • Na današnji dan, 17. avgusta 2001. godine umro je Živko Nikolić, filmski i TV reditelj i scenarista.

Zivko NikolicRežirao je više dugometražnih igranih i dokumentarnih filmova. Najznačajniji su “Beštije”, “Jovana Lukina”, “Smrt gospodina Goluže”, “Čudo neviđeno”, “Ljepota poroka”, “U ime naroda” i “Iskušavanje đavola” i kratkometražni “Ždrijelo”, “Bauk”, “Marko Petrov”, “Prozor” i “Biljeg”. Režirao je i serije “Đekna još nije umrla a kad će ne zna se” i “Orđinale”. Bio je dobitnik brojnih nagrada, a najznačajnije su Trinaestojulska, Zlatna medalja 1976. i 1981. godine, Srebrna medalja 1972. i 1974. godine, Srebrni zmaj 1975. godine, Srebrna nagrada 1984. godine i Povelje za životno djelo. Sahranjen je u rodnim Ozrinićima kod Nikšića. Živko Nikolić je za sobom ostavio veliki trag koji je značajan ne samo za crnogorsku i jugoslovensku, već i za evropsku kinematografiju.  Filmski i televizijski reditelj Živko Nikolić, bio je jako vezan za Crnu Goru, njene ljude, običaje i tradiciju. Sam je govorio da van Crne Gore i onog što iz nje u sebi nosi, ne bi mogao stvaralački da se orjentiše. Rođen je u Ozrinićima kod Nikšića. Pohađao je umjetničku školu u Herceg Novom a Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Upisao je glumu ali se cijelog života bavio režijom. Živko Nikolić je bio istinski dostojanstven i veoma hrabar čovjek. Često je bio meta političkog establišmenta i ljudi koji su željeli da sačuvaju lažnu predstavu o nama, koju je Živko vješto rušio u svojim filmovima.  Živko je govorio da su na njega veliki uticaj izvršili poznati crnogorski slikar Lubarda, kao i Rembrant. Lubarda po jednoj ambijentaciji i pretvaranju te ambijentacije u znak, u nešto što je riječ, možda čak i simbol. A Rembrant jednim osjećajem dramatike unutar slike.To mu se, iako se bavio filmom a ne slikarstvom, činilo veoma bliskim. Živko Nikolić je još za života postao klasik. Njegovo djelo je poznato i van granica našeg jezika. Njegov doprinos crnogorskoj kinematografiji i kulturi je izuzetan. Sve što je ikada snimio, snimio je na crnogorskom tlu, duboko u sebi noseći pečat rodnih Ozrinića. Govorio je: “Čovjek uvijek nosi pečat zavičaja, nosi svoje zavičajno breme, opterećenje. Stalno ima potrebu da ga se oslobodi, a istovremeno, bez tog zavičaja ne bi ništa značio. Jer, čovjek koji ne voli svoj zavičaj, ne voli ni ljude, ne voli sebe. Zavičaj je djetinjstvo. Otuda potreba da ga slikamo, da ga pokažemo drugim ljudima. Nikada nećemo da se pomirimo sa činjenicom da zavičaj za druge ljude nema ono značenje i onu ljubav kao za nas”. Žalio se što su ga neki optuživali pa je govorio: “Rastuži me što ponekad vidim da se pojedini ljute što drugačije slikam Crnu Goru. Svako ima pravo na svoju Crnu Goru, onakvu kako je osjeća i vidi, kako je ponio kad je prvi put taj svijet ugledao”. Živka Nikolića, reditelja brojnih dokumentarnih i igranih filmova, širi krug gledalaca pamtiće po mnoštvu izuzetnih filmskih i televizijskih ostvarenja, dok će ga kritika zapamtiti kao najsamosvojnijeg i najoriginalnijeg autora. Potreba za ljepotom istine tjerala ga je na stvaranje, a imao je običaj da kaže: “Otkrivati istinu, to je u neku ruku, dodirnuti ljepotu”. Kritičari smatraju da je filmski opus Živka Nikolića nikao iz mitski izdvojenih predjela, iz ruralne crnogorske tradicije u kojoj je i vrijeme na izvjestan način “okamenjeno” i obustavljeno – a ritual je pozornica na kojoj se bezbroj puta ponavlja drama pojedinačnog ljudskog života. Fascinacija autora obredima i mitskim nasljeđem vlastite postojbine, je bez sumnje, duboka i trajna. Za filmske junake je tražio obične – male ljude. Govorio je: “Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu. Ako uopšte ima velikih ljudi… Veliki ljudi su kao fikcija. Oni su izmišljeni i pojavljuju se kao potreba “malih”.