O Njegosu

Ljetopis, 17. septembar 2020

Ime: Ljetopis 17.09.2019 (1385 Balsa II, 1834 O Njegosu); Opis: Ljetopis, 17. septembar Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 17. septembra 1834. godine na Njegošev poziv, Crnu Goru je prvi put posjetio Vuk Stefanović Karadžić.

O NjegosuBoraveći u Crnoj Gori, Vuk je prikupljao folklornu, jezičku, leksičku i istorijsku građu. Kad je sročio i potpisao svoj testament Petar II Petrović Njegoš je, pored ostalog, napisao i ovo: „Hvala ti, Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio…” U sjećanjima i zapisima Njegoševih savremenika, međutim, nije ostalo previše sigurnih i jasnih podataka o njegovom liku, stasu i obliku. U svim opisima dominiraju  tvrdnje da je „pustinjak cetinjski” bio veoma visok i izuzetne ljepote, a u narodu je do danas sačuvano poređenje za mušku ljepotu: „Lijep i stasit k`o vladika Rade…”  Tome su svakako u znatnoj mjeri doprinijeli upravo zapisi i opisi Njegoševih savremenika, onih sa kojima se srijetao po evropskim metropolama ili su mu dolazili u posjetu na Cetinje. Tako je Vuk Karadžić, nakon prvog susreta sa Njegošem u Beču u pismu Lukijanu Mušickom pored ostalog napisao i ovo: „Nema mu još puni dvadeset godina a veći je i ljepši nego ikakav granatir u Beču!” Dodao je uz to da je mladi crnogorski vladika „možda najviši i najljepši čovjek u Crnoj Gori…” „Tako mi onoga, čisto se bijah uplašio” – zapisao je Jovan Subotić, poznati srpski književnik i političar, doktor filozofije i prava, koji je tih dana u Beču takođe srio i upoznao Njegoša. „Toliko visoka čovjeka nijesam bio do toga dana nikad vidio. A pri tom svi udovi tijela u najljepšem razmjeru, pa glava i lice zaista apolonski… Nijesam mu se mogao dosta nadiviti. A ne samo ja, nego mu se visini i ljepoti divio i sav Beč, a u Beču se doista viđa kojeotkud mnogo lijepih ljudi u svakom pogledu…” Njegoša je te 1833. godine u Beču, u domu Vuka Karadžića, upoznao i Imbre Ignjatijević–Tkalac, jedan od najpoznatijih južnoslovenskih publicista onoga vremena, koji je ostavio pisani trag i o tom susretu: „Svakako je bio najljepši čovjek kojeg sam u svom životu vidio: divovski stas sa najsavršenijom skladnošću udova, sa klasičnim lijepim licem, sa ozbiljnim a ipak blagim izrazom… Njegoševa vanredna muška ljepota privukla je najveću pažnju na dvoru u Petrogradu, Beču i Napulju…” „Umjetnik bi izabrao upravitelja Crne Gore kao obrazac za sliku Herkulovu, a filozof za putovođu u svome životu” – zapisao je ruski inžinjer Kovaljevski, koji je 1838. godine boravio na Cetinju, a ser Hajnrih Lejard, istaknuti engleski arheolog i političar (poznat, inače, po mržnji prema Slovenima), koji je Crnu Goru posjetio naredne, 1839. godine i sa Njegošem igrao bilijar, kaže da mu je crnogorski vladika izgledao kao najviši čovek kojeg je ikada vidio i misli da je bio visok „sedam i po stopa” (više od 228 santimetara). Gotovo na svim poznatim Njegoševim portretima, a uglavnom su ga slikali iz lijevog poluprofila, jasno je i uočljivo naglašen jedan ožiljak koji je imao iznad lijevog oka. Pavle Rovinski tvrdi da je ta povreda nastala u djetinjstvu kad je Njegoš pao sa konja. Vrhunac divljenja Njegošu, njegovoj fizičkoj ljepoti i duhovnoj veličini, predstavlja, ipak ono što je o njemu zapisao Ljuba Nenadović:

I kad na ovom svijetu nestane brijegova i ljudi, meni se čini još će trajati dva crnogorska kolosa: Lovćen i Vladika…

 

  • Na današnji dan, 17. septembra 1385. godine u bici kod Berata između snaga Balše II i turske vojske, poginuo je Balša II, sin Đurđa Balšića. Nakon toga vlast u Zeti preuzeo je Đurađ II Stracimirović Balšić a prijestonica mu je bila u Ulcinju.

Balsa Ii BarjakDa bi ojačao ugled svoje vlasti i lakše se odupro nadiranju Turaka na Balkan, Đurađ je stupio u tješnje veze sa knezom Lazarom i oženio se njihovom kćerkom, Jelenom. Balšići su povremeno, manje ili više, priznavali vlast cara Uroša i kralja Vukašina, slijedeći njihovu politiku, ali najčešće istupajući potpuno samostalno. Poslije Vukašinove pogibije i Uroševe smrti više ništa nije Balšićima stajalo na putu da postanu legitimni nosioci vrhovne vlasti u oblastima kojima su i do tada gospodarili. Balšići šire svoju državu zauzimanjem Prizrena. Đurađ I Balšić zauzima bivše posjede Nikole Altomanovića – Dračevicu, Trebinje i Konavle i na taj način postaje susjed Dubrovniku, sa kojim sklapa mir i prijateljstvo. Vlast nad ovim područjem donijela je Balšićima pravo na svetodmitrovski dohodak. Svetodmitrovski dohodak je bio danak koji su Dubrovčani davali onome ko je vladao, odnosno posjedovao Trebinje. Đurađ I došao je u Dubrovnik 1373. godine i svojom poveljom i zakletvom potvrdio je sva prava koja su Dubrovčani imali u srpskim zemljama za vrijeme prethodnih vladara. Garantovao im je slobodu kretanja i trgovanja i to da će carine biti kao u Dušanovo doba. Balšići su uspjeli da za relativno kratko vrijeme znatno prošire svoje posjede. Oni su se protezali od Dubrovnika do Prizrena. Vlast Balšića nad Trebinjem, Konavlima i Dračevicom donijela im je neprijateljstvo sa bosanskim banom Tvrtkom koji je smatrao da ova teritorija pripada njemu nakon poraza Nikole Altomanovića. Kada umire Đurađ I Balšić, Prizren je zaposjeo Vuk Branković, gospodar Kosovske oblasti. Na zetski prijesto došao je Balša II, koji odmah nastoji da sredi unutrašnje prilike u zemlji.  Balša II Balšić iz Skadra, u povelji Dubrovčanima između ostaloga piše: „…molitvama i moljenjima svetih mojih praroditelja Simeona Nemanje, prvoga mirotočca srpskoga i svetitelja Save“. Po osvajanju Drača Balša II titulisao se kao duka drački. Međutim to je trajalo veoma kratko vrijeme. Njegovi južni posjedi bili su ozbiljno ugroženi od strane nadolazećih Osmanlija. Oni su imali otvorene puteve ka zapadu i nijesu propuštali priliku da opljačkaju bogate i dotad nedirnute krajeve. Da bi zaštitio svoje posjede u Albaniji, Balša II zaputio se sa vojskom na jug svoje zemlje. Do sukoba sa osmanskom vojskom dolazi kod Berata, zetske snage bile su poražene, a život je izgubio i sam Balša II.