Jadranska Zeleznica

Ljetopis, 25. mart 2020

Ime: Ljetopis 25.03.2019 (1908 Pocela izgradnja pruge, 1611 rodjen Evlija Celebija); Opis: Ljetopis, 25. mart Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 25. marta 1908. godine kralj Nikola otputovao je u posjetu Petrogradu, gdje je bio gost Nikolaju II Romanovu, kako su glasile zvanične informacije, sa motivom da posjeti svoje kćerke i zeta Nikolaja Nikolajeviča.

Jadranska ZeleznicaPovjerljive informacije su, ipak, govorile da je jedan od glavnih razloga njegovog dolaska bio da ispita mogućnost gradnje jadranske željeznice i dodjele ruskih subvencija Crnoj Gori. O stavovima ruske vlade povodom ove veoma značajne posjete crnogorski suveren obaviješten je nakon odlaska iz Petrograda, posredstvom predsjednika Državnog savjeta Crne Gore Lazara Mijuškovića. Crnoj Gori je odobrena vojna pomoć, kao i lična subvencija knjazu Nikoli, i izražena spremnost da se podrže njegovi napori da se od Porte dobiju odobrenja za gradnju željezničke pruge na njenoj teritoriji, pravcem koji sporazumno utvrde srpska i crnogorska vlada, jer nije bila prihvatljiva ideja Austrougarske da ona gradi, kontroliše i eksploatiše prugu na dijelu trase kroz Crnogorsko primorje, preko Bara i Ulcinja za Skadar.

Željeznička pruga Beograd–Bar međunarodna je željeznička pruga koja prolazi teritorijom Srbije, Crne Gore i malim dijelom Bosne i Hercegovine. Ukupne je dužine 476 km, od toga u Srbiji 301 km, a u Crnoj Gori 175 km.

Već u drugoj polovini XIX vijeka u Srbiji se javila ideja njenog izlaska željeznicom na Jadransko more. U vremenu do kraja Prvog svjetskog rata, tu je težnju mogla ostvariti jedino preko teritorija Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva. To je bilo nemoguće jer su ove države štitile svoje interese, a pogotovo imajući u vidu da su osim obale Jadranskog mora posjedovale i znatan dio teritorija u zaleđu. Početkom XX vijeka postojala je ideja o Transbalkanskoj prugi za koju su osim Srbije i Crne Gore bile zainteresovane i Francuska, Italija i Rusija. Dugogodišnje usaglašavanje stavova, političke krize i Prvi svjetski rat odgodile su ovaj projekat. Između dva svjetska rata postojala je ideja Jadranske pruge koja bi povezala Crnu Goru s ostatkom države, ali ni ona nije ostvarena. Jedina veza s ostatkom države bila je pruga Nikšić – Bileća i Gabela – Zelenika, ali one nijesu mogle zadovoljiti potrebe Crne Gore.

Nakon Drugog svjetskog rata, 1951. godine donešena je konačna odluka o izgradnji ove pruge. Izgradnja pruge Beograd-Bar trajala je 25 godina, tačnije od 1951. do 1976. godine.
Najviša tačka pruge je u Kolašinu-1.032 metra, a najveći uspon je na dionici Podgorica-Bijelo Polje.

Prilikom gradnje pruge nije se puno obratilo pažnje na činjenicu da devet kilometara pruge prolazi kroz teritoriju Bosne i Hercegovine, ali je to kasnije postalo prilično zanimljivo. Tako danas na teritoriji Republike Srpske postoji stanica Štrpci, ali tu voz ne staje već služi samo kao stanica za posebne situacije. Na pruzi postoji 254 tunela u ukupnoj dužini 114,4 kilometara, što iznosi 24 odsto dužine pruge, a i 234 mosta u ukupnoj dužini od 14,6 kilometara. Najduži i najatraktivniji most jeste onaj iznad Male Rijeke koji očarava svojom ljepotom.

 

  • Na današnji dan, 25. marta 1611. godine rođen je turski putopisac Evlija Čelebija, koji je od 1630. godine proputovao Osmansko carstvo, a svoja zapažanja objavio u čuvenim “Putopisima” u 10 knjiga. Jedan je od najslavnijih otomanskih putopisaca. Njegovi putopisi su od velikog značaja za istoriografiju.

Evlija CelebijaIako se za djelo Evlije Čelebije vezuju brojne sumnje oko njegove vjerodostojnosti, ono ipak ostaje rijedak izvor saznanja o srpskim gradovima par vjekova unazad i ponajviše o svakodnevici naših predaka čiji su životi bili tako različiti od naših. Evlija Čelebija nije bio strogi učenjak, precizni istoričar koji suvoparno ispisuje činjenice.

Moramo uzeti u obzir to da Čelebija sebe nije doživljavao kao istoričara ili naučnika već kao svjetskog putnika, zainteresovanog jednako za činjenice koliko i za mitove. Pišući svoje putopise Čelebija nije smatrao da stvara istorijski udžbenik, svoje bogato životno iskustvo želio je da stavi na papir da bi ga otrgao od zaborava i time je jednako prostora dao anegdotama koje je čuo kao i stvarima koje je svojim očima video, legendama, običajima, predanjima da bi sve to začinio podrazumijevanim preuveličavanjima. Savremeni čitaoci mogu se jednostavno prepustiti književnom daru velikog putopisca i nekritički uživati u ljepoti priče ili mogu pokušati da razluče istinu od mašte i improvizacije. U oba slučaja, putopisi Evlije Čelebije štivo su vrijedno pažnje i zanimljivo je vidjeti kako su gradovi kojima danas hodamo izgledali u očima obrazovanog putnika iz Carigrada par vjekova ranije.

Smatra se da je Evlija Čelebija prešao oko 350.000 kilometara tokom svojih putovanja. Obišao je cijelo Osmansko carstvo koje se prostiralo na tri kontinenta. Od svojih sjećanja u poslednjim godinama života stvorio je veliku knjigu u deset tomova, Sejahatnam („Putopis“) u kojoj su se našla sva ona mjesta koja je za života posjetio, prostori Anadolije, Rumelije, Sirije, Mađarske, Krita, Egipta, Austrije, Poljske, Njemačke, Holandije, Kavkaza, Krima i, naravno, Balkana. Evlija Čelebija umro je u Kairu, 1682. godine. Sejatnaham je knjiga u deset tomova, a više od polovine njih jednim dijelom se bave i Balkanom. Najveću pažnju srpskim gradovima Čelebija poklanja u petom, šestom i sedmom tomu.

Evlija Čelebija je opisao Podgoricu toga doba:

Tvrđava je četvorougaonog oblika, a sazidana je od kamena. Snabdijevena je jakim kulama, puškarnicama i prsobranima. Ima jednu kapiju, a leži na oštroj litici okružena opkopom. U tvrđavi se nalazi gradski zapovjednik (dizdar), sedam stotina muževnih, hrabrih, odvažnih, smjelih, požrtvovanih i junačkih momaka, koji dan-noć vode borbe s neprijateljima. Njihova odjeća je, međutim, vrlo smiješna. Kako je to brdovita i gorovita zemlja, to je zbog dobre klime uzrast i stas njenog stanovništva visok kao visoki čempresi. To su jako požrtvovni junaci, glave su im velike kao adanske lubenice,a mišice debele kao zrele tikve za filovanje. Njihova snažna i junačka prsa odzvanjaju kad se udaraju. Vrlo su krupna tijela. Njihovi junaci s takvim organizmom su vrlo zdravi, živahni, otporni,pokretni i hitri. Oni se veru sa pećine na pećinu pod punom ratnom opremom hitro kao bagdadske gazele. Žene su im tako sitne i lagane da prema onim glomaznim ljudeskarama izgledaju lake kao odjeća. Na nogama sve imaju tijesne opanke; cjevanice su im gole, tako da nemaju čak ni donje odjeće. Većina ih uopšte ne zna šta je to košulja. Preko leđa oblače po jedan grub, tijesan i kratak gunj. Prsa i vrat su im potpuno otvoreni.

Čudno je kako oni čije su glave velike kao kazan nose nasuprot tome malene kapice na glavi. Te kapice su malene kao fildžan. One su konopcem privezane sa dvije strane, tako da taj konopac ide ispod vrata i on im drži kapice na glavi. Čudo je božije kako te kape izgledaju na onolikim glavama kao prava bruka i nakarada. One uopšte ne služe kao odjeća. Ovi hrabri ratnici neprestano vrše četovanje i potjere… Oni strogo nadziru kotorske, klimentske i crnogorske buntovnike i ne daju im ni da oči otvore. U tvrđavi se nalazi u svemu tri stotine kućeraka, jedna džamija, ambari za pšenicu, odlično skladište municije, topovi i cistijerne. Drugih građevina, kao što su han, medresa, hamam i bazar, nema.