Vjencanje Knjaza Nikole

Ljetopis, 27. oktobar 2019

Ime: Ljetopis 27.10.2019 (1505 Umro Ivan III Vasiljevic, 1860 vjencanje Nikole I Petrovica i Milene Vukotic); Opis: Ljetopis, 27. oktobar Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 27. oktobra 1860. godine na Cetinju su se vjenčali Nikola Mirkov Petrović i Milena Vukotić, kćerka vojvode Petra Vukotića.

Vjencanje Knjaza NikoleKnjaz Nikola je na prijesto  došao nakon pogibije knjaza Danila u Kotoru 1860. godine. Mjesec i po nakon što je zauzeo prijesto i naslijedio strica vjenčao se sa Milenom, sa kojom je dugo prije toga bio zaručen. Njihovi očevi vojvoda Mirko Petrović i vojvoda Petar Vukotić, na nagovor knjaza Danila, zaručili su ih još kao djecu.  Kralj Nikola i kraljica Milena imali su u braku tri sina i devet kćeri. Buduća crnogorska kraljica Milena Vukotić je rođena na Čevu, kao najstarije dijete vojvode Petra i majke Jelene, rodom od Vojvodića iz Bjelopavlića. Na četrdeset dana poslije stupanja na prijesto Nikola se razbolio od zapaljenja pluća. Međutim, kroz dva mjeseca, Nikola je bio već ozdravio i oporavio, koliko da nije ni bolovao. Uskoro zatim otac je oprezno podsjetio sina na ženidbu, navodeći mu poslovicu: ,.Ko rano ruča i rano se ženi, ne kaje se!”. Na očeve savjete Nikola se prvo nije obazirao, ali ih je ubrzo prihvatio i 27. oktobra 1860. godine vjenčao se sa Milenom.

Vjenčanje je izvršeno u Vlaškoj crkvi na Cetinju skromno i „muklo, bez ikakvog veselja”, zbog korote za stricom Danilom. Iz svake kapetanije pozvani su bili po tri do četiri glavara na svadbu da budu svjedoci ove ženidbe. Kum je bio vojvoda Petar Vujović sa Ljubotinja. Rano vjenčanje za Nikolu je bio doživljaj koji mu se duboko urezao u svijest. Sjećajući se ovoga u starosti , on je u svojim memoarima za sebe i svoju mladu zapisao da su “bili jedan čudan par”.

Sklapanje braka između Nikole i Milene došlo je iz prijateljskih i političkih razloga. Još „đed knjažev, Stanko Stijepov, i đed knjaginjin, Stevan Perkov, po starom crnogorskom običaju zarekoše se da se sprijatelje, ako se jednom rodi unuk, a drugom unuka”. Ova njihova uzajamna želja nastala je najviše „voljom vladike Rada koji je Stevana Perkova volio i poštovao kao oca, pa je htio da poslije njega Petrovići i Vukotići ostanu u prijateljstvu”. Isto su željeli i roditelji mladenaca, vojvode Mirko i Petar, da se vjenčanjem njihove djece još jače utvrdi prijateljstvo njihovih bratstava i da se održi njihova politička moć i prestiž nad ostalim plemenima.

Tako je Milena Vukotić od svoga rođenja  smatrana vjerenicom Nikole Petrovića. U svoju buduću kuću Milena se uselila prije udaje. Još kada je Nikola 1856. godine otišao u Pariz da se „nauči i spremi za predsjednika Senata”, a eventualno i za naslednika prijestola, moralo se povesti računa i o obrazovanju njegove vjerenice. Stoga je knjaz Danilo naredio svom bratu Mirku da je uzme sa Čeva kod sebe ne Cetinje „da se nekoliko dotjera za položaj koji je očekuje”. Tako je Milena došla na Cetinje, gdje se obrazovala i vaspitavala na dvoru. Prvo je pohađala osnovnu školu, a potom su je knjaginja Darinka i Stevan Radonjić učili francuskom jeziku. Jedno vrijeme joj je i Nićifor Dučić predavao srpski jezik. U to doba Milena je bila mlada, “ali je obećavala, kako je knjaz za nju zapisao, sve ono što se kasnije pokazalo. Moj otac i majka, kaže on dalje, ljubili su je kao da im je bila rođena kći. Stric ju je pokojni volio i mnogo mazio… Ona je u svakom obziru izvanredno lijepa bila, mila, ljubazna, blaga i pobožna. Sa mnom je u to vrijeme malo govorila i po hadetu ondašnjem skoro je izgledala kao da hoće da me ignoriše”. Iako ju je od kraja XIX vijeka knjaz Nikola često konsultovao prilikom donošenja bitnih političkih odluka, Milena nije imala političkih ambicija. Radije se posvećivala humanitarnom radu.

 

  • Na današnji dan, 27. oktobra 1505. godine umro je ruski vladar Ivan III Vasiljevič, nazvan Ivan Veliki, koji je učinio Rusiju veoma moćnom, oslobodio je vazalstva, odbivši da Mongolima plaća danak.

Ivan IiiOjačao je monarhiju i okončao “prikupljanje ruskih zemalja”. Po dolasku na prijesto, kad je ustoličen za velikog moskovskog kneza, pripojio je kneževine Tver, Rostov i Novgorod, i  oslobodio je Rusiju mongolske vlasti. Nastojao je da ojača centralnu vlast i izdao je jedinstven “Sudbenik” za cijelu Rusiju. Počeo je zidanje kamenih kula i palata Kremlja u Moskvi. Zbog rodbinskih veza sa vizantijskom carskom dinastijom, smatran je nasljlednikom Istočnorimskog carstva i tada se prvi put pojavila ideja o istorijskoj misiji Ruskog carstva kao zaštitnika cijelog pravoslavlja. Na vrhuncu ruske borbe za nezavisnost od tatarske Zlatne horde, glavna linija razgraničenja i njihove odbrane bila je tok rijeke Oke od Nižnjeg Novgoroda na istoku do Kaluge na zapadu.

Ova linija je dalje pratila tok rijeke Ugre. Ahmat-kan je jeseni 1480. godine pokušao da zaobiđe rijeku Oku sa zapada i da tako izbjegne trupe moskovskog velikog kneza Ivana III koje su se nalazile u Kolomni, Serpuhovu i Tarusi; ako bi mu to pošlo za rukom, uspio bi da se spoji sa vojskom svog saveznika, poljskog kralja Kazimira IV. Na obali rijeke Ugre, Ahmat-kana međutim presrijeće ruska vojska pod zajedničkom komandom Ivana Mladog i Andreja Malog, sina i brata Ivana III. Njegov pokušaj da pređe rijeku je odbijen u četvorodnevnoj bici. Moskovski ljetopis tvrdi da im je to pošlo za rukom zahvaljujući upotrebi vatrenog oružja, koje Tatari nijesu imali. Obeshrabren, Ahmat-kan se povlači u grad Vorotinsk, gdje odlučuje da čeka Kazimira, dok Ivan III počinje da pregovara sa kanom kako bi kupio sebi vrijeme i pomirio se sa pobunjenom braćom; za to mu je trebalo četiri dana, i još 17 da se njihove trupe spoje sa njegovim. Ivan III odlučuje da ne pređe rijeku, da ne uđe u bitku, već da se drži svoje obale. Ahmat-kan za to vrijeme posmatra rusku vojsku koja se gomila i neprestano uvećava, pa pošto ne dobija nikakvu poruku od Kazimira (koji ima unutrašnje probleme u zemlji, a i suočen je sa napadom krimskog kana, u tom trenutku ruskog saveznika) i sam odlučuje da ne ulazi u bitku. Zato se ovo zove Veliko stajanje na rijeci Ugri.

Ivan III počinje da povlači svoju vojsku ka obližnjem Kremenecu radi zimovanja. Ahmat čeka pojačanja nakon čega kreće na jug, možda u strahu od toga da će Krimski Tatari ili Nogajci napasti njegovo glavno uporište u stepi. To je sigurno bila čudna scena: dvije vojske bježe jedna od druge, i niko nikoga ne goni – napisao je početkom XIX vijeka ruski istoričar Nikolaj Karamzin u svojoj “Istoriji ruske države”. Tatarsko povlačenje, međutim, svi akteri u regiji doživljavaju kao rusku pobjedu, a Ivan III se vraća u Moskvu da proslavi. Januara naredne godine Ahmat-kan gine u sukobu sa nogajskim Ibak-kanom. Krimski Tatari uništavaju Zlatnu hordu kao organizovanu državu i uklanjaju tampon-zonu između sebe i Moskovskog velikog kneževstva što će dovesti do serije ratova između njih. Ali odmah postaje jasna implikacija ruske pobjede bez bitke.

To se smatra krajem tzv. Tatarskog jarma, perioda koji je počeo sredinom XIII vijeka, tokom kojeg je Kijevska Rusija uništena, njene središnje zemlje stavljene pod direktnu mongolsku vlast, a prostor na sjeveru pod indirektnu. Nakon Velikog stajanja na reijci Ugri, Moskovsko veliko kneževstvo izlazi iz kolijevke smještene između Oke i Volge, i počinje da se širi van nje. Kulminacija će biti transformacija ove države u Rusko carstvo, koju će izvršiti unuk Ivana III, poznati Ivan IV Grozni. On će ujedno biti i poslednji Rjurikovič na prijestolu, čime će se okončati osam vjekova vlasti ove vikinške dinastije. Na scenu će stupiti Romanovi.