Pero Tomov

Ljetopis, 28. januar 2020

Ime: Ljetopis 28.01.2019 (1854. Umro Pero Tomov Petrovic, 1540 Rudolf Van Cojlen ); Opis: Ljetopis, 28. januar Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 28. januara 1854. godine umro je Pero Tomov Petrović, brat Petra II Petrovića Njegoša. Okončao je kao izgnanik u Kotoru.

Pero TomovU onoj dugačkoj kući na Njegušima, stanovali su u tri pregrađene sobe, svaka sa svojim izlaznim vratima napolje, tri sina Marka Petrovića: Savo, Stijepo, Tomo. Četvrti sin, Petar, živio je sam u susjedstvu. U tu kuću je došla Ivana Proroković, da bude uzorna supruga i izrodi petoro đece – među kojima i Pera i  Radivoja, kasnije Petra II Petrovića Njegoša . Ivana bijaše rodom iz ugledne kuće Prorokovića sa Njeguša.Tomo Markov Petrović je bio najmlađi sin u svojoj porodici. Kažu da su se Tomo i Ivana upoznali u pećini, krijući se od nevremena. Kada je Tomo Markov ugledao čobanicu Ivanu u kraj pećine, otpuštene kose koja joj pada niz pleća i s jagnjetom u krilu, učini mu se u prvi mah da to i nije đevojka, već vila. Jedna od onih vila za koje se misli da od nekuda dolaze na Pestingrad – liticu visoko izdignutu iznad Kotora.

Krajem maja 1850. godine, dok se teško bolestan liječio u Boki Kotorskoj, mitropolit Petar II je napisao testament. Svoju poslednju volju crnogorski gospodar je saopštio u pet tačaka, od kojih se četiri odnose na raspodjelu novca, a jedna na najvažnije političko pitanje – određivanje naslednika. “Za nasljednika mojega ostavljam Danila, Stankova sina, a mojega sinovca”, veli mitropolit, i dodaje: “njemu ostavljam vladičestvo kako je od starine uzakonjeno u Crnu Goru, istome Danilu svekoliko moje i dvižimo i nedvižimo što imam u Crnu Goru ostavljam, a preporučujem mojemu bratu Peru da Danila u svačemu kako svojega sina nastavljaja doklen se Danilo učini sposobnim narodom upravljati.” Original testamenta mitropolit Petar II je, “za višu sigurnost i tačnost”, poslao u ruski konzulat u Dubrovniku.

Politička volja mitropolitova je jasno iskazana u testamentu – nasleđuje ga sinovac Danilo Stankov, a njegov (mitropolitov) brat Pero, predsjednik Senata, jedino ima obavezu da Danila podučava (nastavljaja) u državnim poslovima. Pero Tomov je testament tumačio drugačije, pa su senatori pod njegovim uticajem, novembra 1851. godine odlučili da Pera proglase za knjaza, ostavljajući Danilu duhovnu vlast. Formalno gledano, Danilo je dobio ono što mu je Petar II namijenio testamentom – vladičanstvo, ali proglašavanjem Pera za knjaza, vladičanstvo je izgubilo obilježja vrhovne zemljaske vlasti. Protiv odluke mitropolitovog brata i njegovih pristalica, najprije se pobunio ruski konzul u Dubrovniku, smatrajući da se time narušava duh testamenta. Zatim se zbog imenovanja Pera za knjaza pobunio i mitropolitov zakoniti naslednik – Danilo Stankov, koji se tada, na putu za Petrograd, nalazio u Beču. Čim je čuo kako ga je stric eliminisao iz zemljaske uprave, Danilo se uputio u Crnu Goru. Početkom decembra 1851. godine stigao je na Cetinje. Između njega i Pera Tomova, predsjednika Senata, koji je već bio proglašen za knjaza, došlo je do oštre prepirke. Danilo je, ohrabren grupom od pedesetak pristalica, prijetio da će se prihvatiti oružja ukoliko ne dobije mjesto koje mu pripada vladičinim testamentom.

Nakon duže rasprave, Pero Tomov je pristao da ustupi vladarsko mjesto sinovcu. Na njegovu odluku svakako je podsticajno djelovalo upozorenje ruske vlade da se vladičin testament bezuslovno mora poštovati. Pero Tomov je bio najbogatiji Crnogorac tog vremena. Bavio se trgovinom: kupcima iz Austrije isporučivao je znatan broj ovaca i njeguškog sira. Tokom prvih godina vladavine mladog knjaza, sa Đorđem Savovim, bratom od strica, Milom Martinovićem, Stevanom Perovićem Cucom i jednim brojem glavara, bio mu je stalna opozicija. Tokom prvog pohoda Omer-paše Latasa na Crnu Goru (1852/1853. godine) Osmanlije su, znajući za njegov odnos prema knjazu Danilu, željeli da ga pridobiju za sebe, što je on sa prezirom odbio.

Ipak, zbog kovanja zavjere protiv crnogorskog gospodara, protjeran je iz zemlje. Pero Tomov, umro je u izgnanstvu, poslije Njegoševe smrti. Ženio se tri puta i imao desetoro djece, pet sinova i pet kćerki. Sinovi su mladi umirali i nijesu ostavili potomstva.

 

  • Na današnji dan, 28. januara 1549. godine rođen je Ludolf van Cojlen, holandski matematičar njemačkog porijekla.

LudolfIako rođen u Njemačkoj, tokom katoličke inkvizicije, kao i mnogi Njemci, emigrirao je u Holandiju. Prešao je u Delft, gdje je predavao mačevanje i matematiku. Otvara školu mačevanja u Lajdenu 1594. godine. U Inženjerskoj školi Univerziteta u Lajdenu 1610. godine biva postavljen za prvog profesora matematike. Kasnije predaje i algebru, premjer i fortifikacije. Na njegovom nadgrobnom spomeniku je bilo ispisano 35 decimala broja π. Spomenik je vremenom izgubljen. Građani Lajdena 2000. godine su obilježivši 400. godišnjicu njegovog rada, svečano postavili novi spomenik, kopiju prethodnog. Ludolf van Cojlen je proveo veliki dio svog života (skoro trećinu) računajući broj π na što veći broj decimala.

Metoda koju je koristio se nije suštinski razlikovala od one koju je opisao i primjenio Arhimed 1800 godina ranije. U knjizi „O krugu“ objavljuje vrijednost sa 20 decimalnih mjesta, tadašnji rekord. Kasnije to proširuje na 35 decimala. Zbog njegove upornosti, posvećenosti i doprinosu akumulacije znanja o ovom broju vjekovima je broj π nazivan “Ludolfov broj”. Pi ili π je matematička konstanta, danas široko primjenjivana u matematici i fizici.  Oznaka za broj pi potiče od grčke riječi perimetar što znači mjeriti okolo. U matematiku ju je uveo Vilijam Džouns, a popularizovao ju je Leonard Ojler. Broj pi ima beskonačno mnogo decimala. Njena približna vrijednost je 3,14159, a definiše se kao odnos obima i prečnika kruga ili kao odnos površina kruga i kvadrata nad njegovim poluprečnikom.

Pi je iracionalan broj, što znači da se njegova vrijednost ne može izraziti preko razlomaka. Zbog toga njegov decimalni zapis nema kraja i nije periodičan. Pi je takođe transcendentan broj, što znači da ga nije moguće izraziti korišćenjem konačnog broja cijelih brojeva uz četiri osnovne računske operacije (sabiranje, oduzimanje, množenje i deljenje) i korjenovanja. Tokom istorije matematike vršeno je mnogo pokušaja da se što preciznije izračuna vrednost broja pi i razumije njegova priroda.